Članom 42. Nacrta pravila o studiranju UNSA (Analiza prolaznosti i mjere za poboljšanje prolaznosti) reguliše se postispitna depresija: “Zavisno od konstatiranih uzroka eventualne nezadovoljavajuće prolaznosti studenata, vijeće članice može donijeti odluke o: organizaciji dopunske nastave i konsultacija iz predmeta na kojima je utvrđena niska prolaznost, promjenama silabusa predmeta ukoliko se utvrdi da su uzrok niske prolaznosti prezahtjevno postavljeni zadaci, edukaciji nastavnog osoblja ili drugim mjerama usmjerenim na poboljšanje prolaznosti.“
Iz nabrojanog se razabire da pravnik u Rektoratu ima potrebu zadovoljiti nezadovoljne koji su nezadovoljni nezadovoljavajućom prolaznosti studenata, za šta odgovornim smatra profesore. Da bi prolaznost bila zadovoljavajuća, profesori će u svoje slobodno vrijeme “organizovati dopunsku nastavu i konsultacije, promijeniti silabus ako se utvrdi da je prezahtjevan (sic!), ići na edukaciju ili se podvrći drugim mjerama“. U ovakvom pristupu prepoznatljivi su simptomi umirućeg univerziteta, kako ih je opisao Peter Fleming.[1] Nezadovoljni prolaznošću najviše bi trebali biti studenti koji nisu prošli, ali ne svi i ne uvijek, nego samo (u smislu ovih Pravila) oni koji su pali masovno. Važna je njihova količina (a ne kvalitet!) jer im ona daje pregovaračku težinu. Budući da ih korporativni univerzitet uvažava kao klijente kojima treba udovoljiti, veliki broj nezadovoljnih (odatle sintagma nezadovoljavajuća prolaznost) ugrožava renome davaoca usluga. Pa se poslužitelji (profesori) moraju više potruditi.
Šta bi mogao biti razlog slabe prolaznosti studenata na ispitu, osim njihovog neznanja?
Član 42. sugeriše da među razlozima može biti i preopterećenost studenata, tj. da je silabus prezahtjevan. Ali silabus se oblikuje prije početka akademske godine i prolazi nekoliko faza odobravanja. Kako je moguće da bude prezahtjevan, ako je sačinjen prema jasnim kriterijima koji između ostalog uvažavaju i zahtjevnost?
Pa tako, prosto, što se taj kriterij, pod drugim nazivom – opterećenje – ne uvažava. Silabus bi, kad bi se vodilo računa o tome, morao sadržavati i informaciju koliko studentskog vremena zahtijeva svaka nastavna aktivnost, tako da prilikom njegovog usvajanja i kasnije, prilikom predstavljanja studentima, bude jasno, lako i brzo provjerljivo, da li se planirano vrijeme uklapa u broj kredita (ECTS bodova) planiranih za taj predmet.
Prema istraživanjima (između ostalih i Univerziteta u Kembridžu), prosječan student čita između 11 i 19 stranica na sat, zavisno od složenosti teksta. (Natprosječni između 13 i 38.)
Ako se vremenu planiranom za sjedenje na predavanjima, prisustvovanje vježbama doda i vrijeme potrebno za čitanje i pripremanje ispita, lako se može na početku akademske godine – a ne nakon slabih rezultata na ispitu – vidjeti, i znati, da li je je silabus prezahtjevan. Pa tako, umjesto da to propisuje članom 42. na očito pogrešan način, Pravila studiranja bi morala u član 16. (Program rada – Silabus) dodati, pored navedenog – da je “predmetni nastavnik obavezan da u prvoj sedmici nastave upozna studente s planom rada na predmetu a posebno sa: ciljevima, sadržajem i metodama realizacije nastave, načinima i kriterijima praćenja znanja i napredovanja studenta, zadacima predviđenim za individualni rad studenta i rokovima za njihovo izvršenje, predviđenim formama provjere znanja, kriterijima ocjenjivanja završnog ispita i obaveznom i preporučenom literaturom“ – i kolonu sa planiranim satima.
Ali da bi to bilo moguće, Pravila bi morala reći šta je uopšte silabus. Toga u Nacrtu – nema.
Što se više podzakonske papirologije spušta iz rektorata na sindikalnu bazu, u zabludi da je pravna integracija isto što i akademska, to je viši stepen dezintegracije naučne i nastavne autonomije. Ideja da se zbog slabe prolaznosti studenata nastavnik treba slati na dodatnu edukaciju dolazi iz opšteg trenda omalovažavanja nastavničkog poziva, trenda koji se, nažalost, ugnijezdio i na Sarajevskom univerzitetu.
[1] Peter Fleming. Dark Academia: How Universities Die. London: Pluto press, 2021.
