Članom 43. Nacrta pravila studiranja za prvi i drugi ciklus studija, integrisani, specijalistički i stručni studij uređuje se ponašanje studenata na ispitu, pa se na samom početku kaže da za vrijeme polaganja pismenog ispita nije dozvoljeno prepisivanje, razgovaranje ili okretanje. Prekršaj spada u teže povrede obaveza (čl. 67) za šta se izriče mjera zabrane polaganja ispita u nerednih jedan do tri roka. Ovo se, međutim, ništa ne odnosi na studente teoloških fakulteta, kojima će se suditi po posebnim pravilnicima donesenim na ovim institucijama. Zašto bi za studente medicine važilo jedno, a za studente vjere drugo, to nam ovaj rektoratski ćitab ne kaže, ali nam govori mnogo o principijelnosti UNSA.
Ali, da ostavimo nauk i nauku u žmiroljubivoj koegzistenciji, druga je stvar po srijedi: Kako je moguće da osoba koja ima potrebu prepisivati uopšte upiše fakultet? Kako je moguće da varanje na ispitima može pasti na pamet osobi koja je prije toga završila osnovnu i srednju školu i došla s potvrdom da to nikada ranije nije radila? Sa svjedožbama o primjernom vladanju, na šta se trinaest godina lošeg odgoja uglavom svede.
Možda tako što školska svjedočanstva i nizovi petica nisu prava slika stvari; jer trinaest godina školovanja (odgoja i obrazovanja) nisu za cilj imale formiranje odgovorne nego snalažljive mlade osobe, koja se snalažljivosti učila od roditelja i nastavnika. Iz te škole na fakultete dolaze djeca izdresirana da poštuju pravila i izvježbana da ih zaobilaze, koja etiku uglavnom razumiju kao dobro vladanje pred autoritetima i sigurnosnim kamerama. Zaprijetiti im pravilima studiranja, a ostaviti vjeroučiteljima da posluju s preduniverzitetskom etikom ne čini se dobitnom kombinacijom.
Možda zato za studente teologije ova pravila ne vrijede, nego će se za njih sačiniti drugačija? Možda među vjernicima varanje na ispitu nije povreda obaveze nego grijeh pred bogom, pa je kazna u višoj nadležnosti? Ako je tako, zašto onda Rektorat ne prepusti teološkim fakultetima da se brinu o etičkim pitanjima, umjesto što izmišlja svoja nekakva pravila? Varati na ispitu iz maternjeg jezika ili geografije ili istorije ili biologije ili matematike ili engleskog jezika, a očekivati od ljekara kod koga ideš ili građevinara koji pravi nadstrešnicu da je sve ispite položio bez varanja, nije kvar u jednom mozgu nego masovna posljedica javnog obrazovanja kojim se nastavni smjerovi na UNSA ne bave odgovorno. I umjesto da se integracija univerziteta iskoristi da bi se ta odgovornost uspostavila, umjesto da se ustanovi šta je (šta bi mogao i morao biti) konkretan doprinos univerziteta javnom obrazovanju, iz Rektorata nas pravilima studiranja podsjećaju da za vrijeme polaganja pismenog ispita nije dozvoljeno prepisivanje, razgovaranje ili okretanje. Češanje još uvijek jeste.
