Bolonjizacija

Fleming marketizaciju univerziteta opisuje kao rezultat neoliberalne kontrarevolucije. Nakon što se univerzitet od početnog humboltovskog ideala posvećenosti znanju sve više okretao socijalnim pitanjima i promociji znanja u službi humanističkih ciljeva – demokratije, pravičnosti, napretka, slobode, mira... – približavajući se sve više socijalističkim idejama, korporativni kapital morao je reagovati. Ideje koje su prijetile demokratiju okrenuti protiv kapitala, oporezivanjem bogatstva i preusmjeravanjem novca s privatnih računa u javni sektor, pregažene su u Regen-Tačerovskoj odmazdi.

Prva je na udar došla besplatnost. Ako se automobilske gume moraju kupiti, zašto bi znanje bilo besplatno? Ko želi studirati neka plati, a ako nema novca neka digne kredit. Poslije nekoliko decenija vladavine darkokracije, rezultati su i statistički porazni.

“U rasponu od nekoliko decenija”, bilježi Fleming, ”studentska kultura je postala takva da su studenti sve više izolovani, pod velikim pritiskom i anksiozni, što je odraz normi kasnog kapitalizma u cjelini.” Kao ilustraciju daje slučaj studenta koji je mjesec dana ležao mrtav u svojoj sobi u kampusu, prije nego što je zadah propadanja ukazao na njegov izostanak. Univerzitet u Bristolu neslavni je rekorder sa 13 samoubistava studenata u kratkom periodu. U Australiji je život sebi oduzelo 27 stranih studenta. Razlozi su uglavnom pucanje pod pritiskom duga.

Fleming bilježi da su u Sjedinjenim Državama između 1990. i 2018. godine godišnje školarine za dodiplomske studije porasle sa 3.000 američkih dolara na 10.000 dolara na javnim univerzitetima i sa 15.000 na 35.000 dolara na privatnim. Oko 2,8 miliona Amerikanaca duguje pojedinačno 100.000 američkih dolara ili više. U 2018. godini bilo je preko stotinu pojedinaca koji su dugovali više od milion dolara. Procjenjuje se da će 40% korisnika studentskih kredita biti u neizvršenju obaveza do 2030. godine. Najmanje 3 miliona ljudi starijih od 60 godina opterećeno je neplaćenim kreditima, u ukupnom iznosu od oko 86 milijardi dolara.

Nakon diplomiranja, kada su upitani da li misle da je njihova diploma vrijedila muke, 21% milenijalaca je odgovorilo: definitivno ne, a 23% je odgovorilo vjerovatno ne.

Na Sarajevskom univerzitetu stvari stoje ubjedljivo bolje. Kako i zašto?

Glavni je razlog taj što je taj univerzitet osnovan kao socijalistički i što ga je u tranziciji bilo teško korporativizirati. A bilo je teško iz najmanje dva razloga: prvo, jer su na njemu radili ljudi koji nisu bili spremni odreći se prednosti socijalističkog univerziteta, a drugo, jer nije bilo korporacija dovoljno moćnih da tu operaciju izvedu. Pritisak je uglavnom došao izvana, kroz bolonjizaciju, koja je zadala prvi važan udarac akademskoj zajednici – ukrupnjavanje resursa, oduzimanje ekonomske autonomije fakultetima i instaliranje komplikovane i nikad do kraja uređene hidre s akronimom UNSA. Cilj skraćenja besplatnog studiranja (racionalizacija!) sa četiri na tri godine trebao je donijeti uštedu. Smanjenje obima nastave vodilo bi i smanjenju broja zaposlenih. Snažna institucionalna solidarnost (iskovana u socijalizmu, zaštićena naslijeđenim, preuzetim propisima, sa visokim stepenom zaštite akademskih prava) odbila je taj prvi nalet. Umjesto da skrati studiranje za godinu, ona je na četiri dodala još jednu. Umjesto da otpušta višak profesora, zaposlila ih je još, skupa s administracijom, koja je uzela na sebe da protokoliše i arhivira ovu hibridnu tranziciju. Da bi se norme opravdale izmišljani su predmeti i časovi, opterećenje studenata se povećalo (trebalo je dati priliku velikom broju profesora da svi participiraju), ECTS bodovi nisu odražavali realno opterećenje studenata (nego znatno manje). Zašto su studenti na to pristali?

Prvo, jer nisu razumjeli šta se događa, niti ih je to zanimalo. Studiranje je bilo besplatno, i uglavnom kvalitetno. Sa bolonjom, međutim, njihov se status promijenio. (O zabavnim detaljima čitalac se može informisati u knjizi Akademsko šarlatanstvo.)

Peter Fleming nas vraća u našu budućnost: ako su univerziteti postali dio tržišta, na kojem prodaju znanje u formi usluga poučavanja, onda kupci, studenti, stiču široka potrošačka prava. Pozvani su da ocjenjuju profesore (kao vozače Ubera, sarkastičan je Fleming) ili se prema njima odnose kao prema konobarima koji, istina, zaslužuju bakšiš, ali im ne mogu ne poslužiti obrok. Ukratko, novi dil je podrazumijevao da u cijenu studiranja ulazi i diploma. Administrativni pritisak (produžena ruka tržišnog) na predavače je rastao, zadovoljstvo studenata postalo je važnije od kvaliteta nastave i njihovog stvarnog znanja. Fleming to formuliše ovako: “što se više naglaska stavlja na zadovoljstvo studenata, to će njihovo obrazovanje biti manje značajno.”

Rejting univerziteta zavisio je i od broja zadovoljnih kupaca diploma, pa su oni s vrha liste krenuli u lov na strane studente. Za mnoge od njih je “međunarodno studentsko tržište bilo ogroman izvor prihoda, donoseći milijarde dolara” koje se proširilo na rastuću srednju klasu Kine i Indije”. (Možda bi se o ovoj darkokraciji moglo razmišljati i kao o prepakovanom kolonijalizmu?) Diplome s tih univerziteta povećavale su buduće izglede za zapošljavanje, pa je hiperkonkurentni karijerizam postao temelj neoliberalnog univerziteta, poentira Fleming.

Sarajevski univerzitet, koji ne može računati na infuziju stranih studenata, suočava se sa bitno drugačijim problemima. Akademska novina, da se diplome mogu prodati, na tržištu, povećala je ponudu, otvaranjem malih, tzv. privatnih univerziteta, skupa s javnim, kantonalnim. Konkurencija ne samo da je odvukla studente, nego je, snižavajući kriterije, pogurala Sarajevski univerzitet još više u ralje darkokracije. Čime, kad sveto tržište postavi to pitanje, a postaviće ga uskoro, samo što nije, opravdava svoj zaštićeni (socijalistički) status, ako je studenata sve manje, a njihova zapošljivost sve nesigurnija. Jer u svojoj socijalističkoj inerciji nisu žurili da svoje predratne programe ažuriraju i prilagode novim okolnostima. Za kakvo javno dobro on dobro radi javnim novcem, kojeg je sve manje, jer je potrebitih na tim jaslama sve više?

Može li nam ovdje u Sarajevu knjiga Petera Fleminga, Mračna zajednica: Kako univerziteti umiru, poslužiti u terapeutske svrhe? Može li nas iskustvo univerziteta na zapadu pripremiti za naredni udar s desna? Vrlo je malo vjerovatno. Zavisi koliko je humboltovske srčanosti ostalo u izbušenom oklopu socijalizma.

Ali, šta je za Sarajevski univerziteta tržište rada?

(U nastavku: Tržište u kotlini.)