Razgovarajući s kćerkom o sasvim nepovezanoj temi, saznam da u školi postoji grupica u završnim razredima koja na velikom odmoru od đaka redovno kamči sitan novac. Upitam je da li je svjesna da se radi o udžbeničkom primjeru bullyinga, a ona zaniječe glavom i ustvrdi suprotno.
- Traže samo 10 feninga – veli, kao da bullying ima nominalnu vrijednost.
- Daješ li i ti novac?
- Kako, kad nemam? – odgovara, a po glasu prepoznam da hvata krivinu.
Pokušavajući izbjeći pretežno nezdravu ponudu u školskoj kantini, postigli smo dogovor da jednom sedmično kupuje junk hranu, a ostalim danima užinu nosi od kuće.
- Kako nemaš kad dobijaš džeparac i novac za užinu? A da imaš, kao što kažeš da nemaš, bi li davala?
- Mama, to nije bullying. Bullying je ono što se K.-u dešava – podučava me.
K. je drugar kojeg drugi dječak povremeno maltretira tako što ga pred svima verbalno ponižava na posebno okrutan način. Tek mi je nedavno povjerila ovu situaciju koju on nije povjerio svojim roditeljima.
- Posljednji put je K. plakao, a ja sam se jedva suzdržala da ga (nasilnika) ne udarim – kaže mi.
- Jeste li razgovarali o tome s razrednim starješinom?
- Jesmo, kaže da to nije neki big deal.
Na roditeljskom nam razredni starješina saopštava kako učenike i učenice uvijek savjetuje da ne ulaze u konflikte i da se iz svake situacije koja nosi klicu bilo kakvog sukoba što prije povuku. Školi je važno da su djeca sigurna, ali joj je još važnije da se belaji ne događaju u njenim fizičkim gabaritima. Kada se međuvršnjačko nasilje dogodi, niko ne osjeti veće olakšanje od škole ako se to desi izvan njenog dvorišta. U parku, u naselju, na ulici. Tamo negdje. A škola će đacima organizirati časove na temu međuvršnjačkog nasilja, i roditeljima predavanje da mogu prepoznati i spremnije se baviti ovim problemom. Posljednje srijede u februaru prigodno će obilježiti Dan ružičastih majica. Kao da je njima moguće sakriti modrice. One na duši pogotovo. Ali se neće posebno baviti uzrocima jer za to, između ostalih nemanja, nema ni resursa. A djeca su mahom prezaštićena, razmažena, neočvrsla – to znamo jer nas na to redovno podsjećaju. Kraljevi i kraljice drame, tužibabe. Zadirkivanja, dječije čarke, pa čak i sitnije tuče su razvojna faza, a svaka će faza proći. Treba imati sabura.
- Nikome, i ne samo u školi, nije dopušteno da vrijeđa druge. I niko u školi od vas ne smije tražiti ono što nije vaša dužnost – kažem joj i nabrajam raspoložive opcije u vezi s maltretiranjem drugara.
- Nemoj, molim te, ti ustančiti po školi – panično me gleda znajući i vjerovatno se stideći što ja uvijek talasam i što mi nijedna nije zlatna, jer nijedna za zubima ne ostane.
- Ne brini – umirujem je.
- Samo da znaš, kada te nečije riječi navedu na plač, to ne da je big, već je giant deal – kažem joj rječnikom njene generacije.
- I kada ti neko stalno traži novac, posudi pa ne vrati, i to je bullying. Ma kako to tebi izgledalo, dodajem.
Bullying je, nastavljam u sebi, i kada te izbace iz Viber grupe. I kada ti niko cijelog vikenda ne odgovori šta ste radili u petak kad si izostala s nastave, kao i kada te jedinu ne pozovu na rođendan. I kada ti se smiju jer nisi naučio tečno čitati, iako si razvojno već trebao, ne razmišljajući da možda imaš disleksiju koja ti nije dijagnosticirana. Bullying je ne samo kada te fizički i verbalno napadaju, već i kada te potpuno ignoriraju, pa si sama na velikom odmoru ili si sam u klupi.
- Je li se ovo sa K.-om dešavalo i u tvoje vrijeme? – pita me.
- Sjećam se da su dječaci nekad zadizali suknje djevojčicama i da je poneki Dino bio slino – kažem joj, a prešutim da se sjećam i slučajeva kada iz škole dođeš bos jer je nasilnik tražio da mu predaš patike.
- Bilo je bullyinga i u naše vrijeme, ali se to nije snimalo i dijelilo po društvenim mrežama – podsjetila me nedavno prijateljica kad smo komentirale pritisak pod kojim su žrtve međuvršnjačkog nasilja sada.
Snimanje i dijeljenje sadržaja međuvršnjačkog nasilja je zloupotreba korištenja mobilnih telefona i teža povreda učeničkih obaveza, zbog koje može uslijediti i isključenje iz škole. Ali, to je i dalje posljedica mnogo dubljeg i ozbiljnijeg problema kojim se škola bavi tek kad izbije na površinu.
Za bullying danas imamo izraz, za borbu protiv njega dostupnu literaturu i alate, a nevjericu i saučešće za najteže posljedice međuvršnjačkog nasilja. Ali nemamo uho za dječije probleme i osjećaje. Ni svijest da su njihove duše tanana paučina koju je tako lako pokidati, a tako teško isplesti. Pogotovo je nemamo u školi, toj vaspitnoj, a ne samo obrazovnoj ustanovi, koja bi, čak i kada roditelji u tome omanu, djeci trebala biti uzor i utjeha. No, tamo su oni pubertetlije, mangupi, djeca k'o djeca, koja će posljednje srijede u februaru navući roze majice. A škola roze naočale.
