- Raduješ li se povratku u školu? – pitam kćer vikend pred početak drugog polugodišta, i umjesto odgovora dobijem onaj da-li-si-normalna pogled koji, otkad je tinejdžerica, tako rado i često koristi, ne samo u vezi s razgovorima o školi.
- Baš nimalo? – insistiram ja.
- Mrvicu, poželjela sam neke drugarice – koriguje se ona.
- A zbog čega se ne raduješ školi? – pravim se blesava.
- Daaaaaaj mama. Kao da ti nisam već sto puta kazala. Dosadno mi je u školi. Boring, langweilig – pravi se važna i kolači oči kao i uvijek kada posegne za izrazima izvan maternjeg jezika, nakon što ja nešto za nju tako očito ne skopčam iz prve.
Kad god je upitamo kako je bilo u školi, kći odgovori: dosadno. Na pitanje šta ste radili u školi, gotovo bez izuzetka uzvrati: ništa posebno. I tako godinama, iz razreda u razred, s predmeta na predmet. Čak i kada se dogodi promjena nastavnika, a ona se događa počesto, utisak je isti. Kada i procijeni da je neki događaj ili zgoda iz škole vrijedna prepričavanja, to je uvijek u vezi s društvom iz razreda, nikada s nastavom.
- Škola nije lunapark, ne možeš očekivati neprestanu zabavu – uzvratila sam više puta na njen doživljaj škole.
- I ne tražim zabavu, samo da nije dosadno – ponovila bi ona.
Većini, u koju i sebe ubrajam, dosada je pojam suprotan zabavi. Ako nešto nije zabavno ili barem interesantno, to je onda dosadno. No, ova analogija za našu kći ne važi. U njenom svijetu nešto ne mora biti zabavno da se ne bi zvalo dosadnim.
Zimski raspust je provela u školi, ali ne onoj koju pohađa niti kojoj drugoj konvencionalnoj, već sasvim drugačijoj i po ustroju i po sadržaju. Po nazivu – zimskoj. Malo se bavila unutrašnjom dekoracijom, malo umjetnošću i dizajnom, malo programiranjem i robotikom. Mnogo je radila rukama, farbala, lijepila, mijesila, tipkala i svakoga dana bila u prilici da ugleda šta je iz te njene rabote nastalo. Između časova su ih vodili na klizanje, izložbu Safeta Zeca, planinarenje na Bjelašnicu i koncert ozbiljne muzike. Mnogo su razgovarali međusobno i sa predavačima. Djeca su birala muziku koju su na časovima slušala, ona su pripremala neke od obroka. Nakon samo mjesec vidljiva promjena. Želi da nastavi sa zimskom školom i grinta zbog polaska u redovnu.
- Je li ti bilo dosadno na raspustu? – pitam i ponovo dobijam isti pogled, samo sad popraćen i mahanjem šakom kao kad želimo gestikulirati da je neko malčice trknut.
- Dobro, evo sad imaš i drugačije iskustvo. Šta bi ti to prekopirala iz zimske u redovnu školu, pa da ti ne bude toliko dosadno na časovima?
- Ništa. Zimsku treba ostaviti, običnu... i pređe rukom ispod vrata simulirajući giljotinu.
Zamolim je na kraju našeg razgovora da upita pet prijateljica s kojima se ujutro dopisivala je li i njima škola dosadna i šta bi učinile da tako ne bude. Svih pet je odgovorilo potvrdno, jedna bi skratila časove i ukinula nekoliko predmeta. Jedna je rekla na da prvu nema pametan prijedlog, a preostale tri da nemaju nikakav.
Da je škola učenicima dosadna, nije novost. Ona je takva u sve većoj mjeri, naročito u srednjim školama i sudeći prema Izvještaju o provedenom istraživanju o psihofizičkom zdravlju učenika, prosvjetnih radnika i roditelja, sa preporukama, koje je 2023. u Kantonu Sarajevo provedeno treću godinu zaredom.
Autori istraživanja ističu nekoliko vrlo spoznajnih rezultata. Prije svega, škola nije dosadna samo djeci u Sarajevu ili Bosni i Hercegovini, ona je takva globalno. Dosadu kao prevladavajuću emociju u školama je, navodi istraživanje, utvrdio i Galup, još prije desetak godina, na uzorku od pola miliona američkih osnovaca, ali to ne treba da služi kao utjeha. Nadalje, dosada nije, kao što moja kćer instiktivno već zna, suprotna zabavi, već osjećaj uključenosti u neku aktivnost. Što su đaci manje dijelom aktivnosti na času, to su im škole dosadnije, a motivacija za učenje manja. Pri tome je dosada u direktnoj vezi i obrnuto proporcionalna učeničkim postignućima. I na koncu, u istraživanju se veliki procenat učenika i učenica nije složio s tvrdnjom da ne želi ništa raditi u školi, odnosno kazali su da žele veću i snažniju kognitivnu stimulaciju. Zaključujem da škola ne treba da ponudi zabavu, već sadržaj koji će poškakiljati uspavane i zakržljale ganglije.
Dosada u školama, dakle, nije iznenađenje, ali činjenica da one tako malo poduzimaju u njenom savladavanju jeste. Zašto je raspored klupa uvijek isti, zašto je nastava gotovo uvijek u učionicama, zašto gradivo ne obiluje primjerima iz svakodnevnog života, zašto đaci nemaju veći uticaj na sadržaj i tok časa? Zašto on i dalje traje 45 minuta? Zašto u školama učenici ne dobijaju samo relevantne spoznaje? Zašto je tako, kad suprotno traži tako malo ulaganja, najčešće samo volje i vremena? Zašto preporuke iz tri vezana godišnja istraživanja u školama nisu realizirane? Zašto radimo istraživanja ako se njihovim rezultatima ne bavimo? Hiljadu zašto, nijedno zato.
Dosada, vele nam autori kantonalnog istraživanja, nije emocija koju po svaku cijenu treba izbjegavati, već savladavati. Dosada nas štiti od uzaludnog utroška energije i ponekad je gomila do eksplozije ideja i kreativnosti. No, ona ima i mračnu stranu. U nedostatku kognitivnih stimulansa, velika je vjerovatnoća da će ljudi, pogotovo mladi, posegnuti za onim vještačkim i neželjenim. Gdje izostaju svrha i smisao, vrlo je lako uzgojiti besmisao. Pomislite samo na onaj koji nas lokalno i regionalno svakodnevno okružuje i razmislite ima li dosada u školi veze s tim?
