O knjizi Mračna zajednica: Kako univerziteti umiru[3] Petera Fleminga i povodom nje
Prije nego što pročitamo, forenzički, nacrt uputstva za oduzimanje zvanja, dajmo opet riječ Peteru Flemingu. Neoliberalni univerzitet marginalizirao je “kolegijalno samoupravljanje (gdje se svaki član ponaša kao kolektivni čuvar preduzeća)” i zamijenio ga upravljačkom dijadom poslodavca i zaposlenika. Akademske slobode i intelektualna radoznalost imaju važnost i težinu samo ako su podređene tehnokratskim ciljevima. “U suprotnom, tretiraju se kao prepreka nesmetanom funkcioniranju poduzeća.”
Upravo je humanistika pozvana prije svih drugih da to prepozna i tome se suprotstavi, a ona to rijetko čini jer nema kad; sve resurse troši na to da preživi u novim okolnostima. Fleming nas poziva da prihvatimo širu perspektivu i uvidimo kako “humanističke nauke ostaju relevantne na krajnjem pragmatičnom nivou”. Uzmimo za primjer filozofiju, predlaže on: “Živimo u svijetu u kojem se tačno značenje dobra i zla, ispravnog i pogrešnog, pravednog i nepravednog osporava više nego ikad. Duboko razmišljanje je potrebno da bi se ponudile precizne definicije i njihove implikacije, inače će biti prepušteno glupavim političarima da odlučuju umjesto nas.
Da, konkretna korisnost proizašla iz razmišljanja o ovim pitanjima izlazi izvan neoliberalne matrice uticaja, ali možda je to bio plan cijelo vrijeme. Nemojte me pogrešno shvatiti. Postoje problemi koji ne zahtijevaju filozofsko razmišljanje, poput izgradnje mostova ili
popravljanja slomljene ruke. Ali kada su u pitanju argumenti o poželjnosti slobodnih tržišta, testiranja na životinjama i ko bi trebao živjeti ili umrijeti dok pandemija koči civilizaciju, filozofska misao je ključna. Trenutna agenda uticaja ništa od ovoga ne registruje.”
Pokušajmo sada humanistički pročitati nacrt Uputstva o provođenju postupka oduzimanja akademskog / naučnoistraživačkog zvanja na Univerzitetu u Sarajevu.
Nacrt se u preambuli poziva na član 119. Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo (Vrednovanje prilikom izbora u isto ili više zvanje), konkretno na treći paragraf:
“Postupak i razlozi za oduzimanje akademskog zvanja koje je dodijeljeno/stečeno suprotno u skladu sa zakonom, statutu i provedbenim aktima, uređuje se bliže statutom visokoškolske ustanove.”
Član 238. Statuta UNSA nešto je određeniji: Akademska/naučnoistraživačka zvanja koja dodjeljuje Univerzitet mogu se oduzeti u slučaju
a) ako se utvrdi da postoje činjenice i dokazi iz kojih proizlazi da u trenutku izbora u akademsko/naučnoistraživačko zvanje kandidat nije ispunjavao uvjete za izbor odnosno da je izbor izvršen na osnovu netačnih, lažnih ili falsifikovanih činjenica,
b) ako se utvrdi da je završni/magistarski/doktorski rad privojeno djelo (plagijat) odnosno krivotvoreno djelo i
c) ako se utvrdi da u vrijeme odbrane završnog/magistarskog/doktorskog rada nije stečeno pravo na odbranu.
Očekujemo da će Uputstvo odgovoriti na pitanje koje je Statut ostavio otvorenim: ko i kako utvrđuje činjenice, dokaze, plagijat i izostanak prava na odbranu? Krenimo redom:
Slijedi nacrt, član 1:
“Oduzimanje akademskog/naučnoistraživačkog zvanja predstavlja izuzetnu i krajnju mjeru koja ima trajne pravne i profesionalne posljedice.”
Po koga? Prvo pa mućko. Zvanje se oduzima članu univerziteta. Ali on ga nije sam sebi dodijelio. U tome su učestvovale pravne službe, komisije, vijeća, senat i kolege. Procedure su bile jasne, transparentne. Kako je u svemu tome univerzitet oslobođen posljedica? Možda su procedure šuplje, možda se previše vjeruje na riječ, možda propisi loši, nejasni (kao i sam ovaj nacrt) pa je moguće da se greške ne vide odmah, nego kasnije. Kada kasnije, zašto kasnije? Čuveni slučaj Seka je dobar primjer: da li bi to ikada došlo u javnost da stranačka ljubav nije pukla? Ali kakve veze, zapitaće se naivni čitalac, stranke imaju sa univerzitetom i senatom?
Citiramo dalje:
“Postupak se vodi kao pojedinačni upravni postupak sa pojačanim procesnim garancijama.”
Ovo većina učesnika u raspravi ne razumije, nema završen kurs prava. Ljudi koji nisu pravnici pozvani su da odlučuju o pravnim stvarima a da u njih nisu razumno upućeni, a onaj ko ih poziva ne osjeća ni potrebu ni odgovornost da ih u to uputi. Umjesto obrazaca i kućica, možda bi ubuduće pravnici koji stoje iza ovih nacrta mogli povesti više računa o tome? Možda bi ih rektor ili Senat na to mogli potaknuti?
Dalje, član 4, Komisija za provođenje postupka oduzimanja akademskog / naučnoistraživačkog zvanja:
“Postupak oduzimanja akademskog / naučnoistraživačkog zvanja pokreće provodi posebna Komisija za oduzimanje akademskog zvanja / naučnoistraživačkog (u daljem tekstu: Komisija), koju za svaki pojedinačni slučaj imenuje Senat Univerziteta u Sarajevu.”
Zar nije već izbor komisije dio postupka? Nešto bi trebalo da prethodi imenovanju komisije, tj. potrebno je da postoji razlog. Šta je razlog, ko ga utvrđuje, kako? Sve bi ovo bilo barem malo jasnije da se učesnicima interno-javne rasprave reklo, na početku, koji je povod za donošenje ovog akta. Šta je, naime, razlog da se zvanje oduzme? Otkriće da je osumnjičeni prof. dr. plagirao, ili falsifikovao, ili zatajio neke informacije, ključne za napredovanje? Za slučaj plagijata: nemamo li alate za otkrivanje plagijata? Ako imamo, a oni su zatajili, to znači da su mogli zatajiti i u drugim slučajevima? Nije li to onda propust i problem univerziteta, hoće li još neko snositi posljedice, ne mora trajne? Ili, ako je falsifikovao, kome je to u proceduri promaklo? Ako je slagao, kome je to promaklo? Nije li logično da neku vrstu odgovornosti snosi i komisija kojoj su stvari promakle? Tim prije što Nacrt predviđa da se “Četiri člana Komisije imenuju iz reda nastavnika izabranih u istu naučnu oblast iz koje je izvršen izbor u akademsko/naučnoistraživačko zvanje čije se oduzimanje predlaže, pri čemu moraju biti izabrani u isto ili više akademsko/naučnoistraživačko zvanje u odnosu na zvanje koje je predmet postupka.”
Ako četiri nova člana iz oblasti utvrde da su tri člana iz oblasti pogriješila, hoće li ta tri člana trpiti neke posljedice? Zašto nacrt ne predviđa i žalbu o kojoj bi vijećalo još pet novih članova iz oblasti? Evo akademsko-menadžerske šizofrenije na djelu!
Nastavljamo s citiranjem, član 5. Stranka u postupku:
“Nosilac akademskog/naučnoistraživačkog zvanja čije se oduzimanje razmatra ima status stranke u postupku.”
Kao pravni laici, dozvoljavamo sebi možda glupo pitanje: Koliko stranaka inače ima u nekom postupku? Nama koji sve što znamo o pravu znamo iz filmova čini se da ih ima dvije. Možda se jedna ovdje unaprijed želi izmaknuti, sakriti, izuzeti se od moguće odgovornosti?
Dalje, član 7. Način pokretanja postupka:
“Postupak oduzimanja akademskog/naučnoistraživačkog zvanja pokreće se po službenoj dužnosti. Postupak se može pokrenuti isključivo na osnovu konkretnih, provjerljivih i relevantnih činjenica.”
Zar ga ne pokreće komisija? Ili ga pokreće komisija, ali ne po nalogu Senata koji je bira, nego po službenoj dužnosti? Svašta ljudima nije jasno, kad ne znaju pravni jezik. Ili je stvar u ovome. Komisija je izabrana, neko joj (ko? ko? ko?) dostavi konkretne, provjerljive i relevantne činjenice, i onda ona na osnovu tih činjenica pokrene ili ne pokrene postupak. Ili je postupak pokrenut njenim izborom, a ona ga jednim dijelom provodi, donoseći zaključak na osnovu činjenica: da se zvanje oduzima, ili da se zvanje ne oduzima. Ok, donekle ima smisla. Idemo dalje:
Član 10. Teret dokazivanja:
“Teret dokazivanja postojanja zakonskih uslova za oduzimanje akademskog / naučnoistraživačkog zvanja je na organu koji vodi postupak.“
Organ je komisija? Zašto onda piše organ, a ne komisija? Ako dobro razumijemo sve ovo dosad, kao pravni laici, komisija čija su četiri od pet članova takođe pravni laici (jer su iz oblasti u kojoj je izvršen sumnjivi izbor) donose odluku o zakonskim uslovima? I opet ona menadžersko-akademska zbunjoza. Menadžerizam nastoji da utegne strukturu tako da je sasvim i potpuno kontroliše, paralizira je zatrpavajući je propisima u funkciji te kontrole, a njen pristanak traži i dobija tako što je korumpira ovlastima koje ona nema i ne želi je imati – uključujući je u njen prljav pravni posao. Prljav, u smislu nasilnički, što je u krajnosti cijeli ovaj posao.
Nastavljamo, član 11. Dokazna sredstva:
“U postupku se obavezno koriste raspoloživa dokazna sredstva potkrepljena sa konkretnim, provjerljivim i relevantnim činjenicama. Komisija je obavezna razmotriti sva dokazna sredstva koja idu u prilog stranici u postupku. Odbijanje izvođenja predloženog dokaza mora biti posebno obrazloženo.”
Šta su dokazna sredstva? Šta laicima preostaje, nego Wikipedia: “Dokazna sredstva su načini ili metodi čijom primenom sud u krivičnom postupku pribavlja dokaze, izvodeći ih iz izvora dokaza. U dokazna sredstva spadaju radnje poput saslušanja okrivljenog ili svedoka, uviđaja, veštačenja i dr.”
Sad nam je već lakše zamisliti cijelu scenu: pet članova komisije, koja je kao neka akademska inkvizicija, može i zasjedati u akademskim togama i nositi neke lance oko vrata, sudi (!) i tom prilikom saslušava svjedoke, vještake, okrivljenog... Baca vrelo olovo u vodu da vidi hoće li isplivati... Kad bismo znali ko je sastavio ovaj nacrt, pitali bismo ga je li to baš ovako zamislio. Ali ne znamo. Upravljačke strukture, da bi mogle biti po potrebi i nasilne, ili da bi izbjegle odgovornost, najradije ostaju anonimne. Anonimnost je signal zlonamjernosti, pa bi i čuvene dvostruko slijepe recenzije trebalo sagledati u mraku neoliberalnog univerziteta.
Idemo dalje, član 12. Izjašnjenje:
“Prije donošenja rješenja, stranci i vijeću članice Univerziteta, koje se javlja u svojstvu predlagača izbora u akademsko/naučnoistraživačko zvanje, odnosno provodi izbor, se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima.“
Otkud sada vijeće članice? Šta je ona: stranka u procesu, svjedok, vještak, drugookrivljena? Nije li se ona već trebala izjasniti, preko svog predstavnika u senatu (dekana) prije nego što je senat oformio komisiju? U kom trenutku članovi članice vijeća, kolege i kolegice optužene i već optužbom osramoćene stranke u postupku, saznaju da se nekome od njih prijeti inkvizicijom? Ništa o tome ovaj nacrt ne govori, a ne govori jer mu je svrha da sabotira ionako već dobro načetu akademsku solidarnost.
Nastavljamo, član 13. Nadležnost za donošenje odluke:
“Komisija, nakon provedenog postupka, utvrđuje činjenično stanje i sačinjava obrazloženi prijedlog odluke o oduzimanju ili neoduzimanju akademskog/naučnoistraživačkog zvanja.”
Hm. Zašto se onda cijeli postupak ne zove Uputstvo o provođenju postupka oduzimanja / neoduzimanja akademskog / naučnoistraživačkog zvanja na Univerzitetu u Sarajevu?
I zašto se odluka onda ne zove Odluka o odbacivanju... čega? Prigovora, optužbe…? Ko je, dakle, odgovoran, ako je cijeli postupak bio bespotreban, neosnovan? Komisija nije, nju je izabrao senat. Nije ni senat jer je komisiju izabrao povodeći se za... čime?
Pitanja nas vraćaju na početak, koga nema, jer je u Nacrtu sakriven: ko može ili mora, po službenoj dužnosti, kada, i na osnovu kakvih informacija, pokrenuti akademske mehanizme za oduzimanje zvanja.
Na kakvu satisfakciju ima prava oklevetana stranka u postupku?
Strpljenja, još malo, član 15. Obrazloženje:
“Obrazloženje odluke mora naročito sadržavati: a) utvrđene činjenice, b) listu i ocjenu dokaza, c) sadržaj i ocjenu navoda stranke u postupku, d) pravni osnov i razloge primjene relevantnih propisa, e) razloge proporcionalnosti i nužnosti izrečene mjere.“
Kako će pet ljudi koji nisu pravnici sačiniti pravni osnov? Ili se podrazumijeva da će u radu komisije učestvovati i neko po službenoj dužnosti, anonimno, s potrebnim pravnim znanjem, za koje pretpostavljamo da je veće i bolje od znanja advokata ako stvar završi na sudu, gdje se dalje upućuje? Blagoslovena anonimnost točkića u mehanizmu!
I posljednje, član 17. Zabrana zloupotrebe:
“Postupak oduzimanja akademskog/naučnoistraživačkog zvanja ne može se koristiti kao disciplinska mjera niti kao sredstvo institucionalnog ili drugog nedopuštenog pritiska.”
Ali šta je drugo nego pritisak, ako se može u svakom trenutku pokrenuti bez da se zna ko i kako utvrđuje činjenice, dokaze, plagijat...? Zašto nacrt, ili njegovo pošteno obrazloženje, ne navede nekoliko primjera iz kojih bi se razumjelo koje odredbe zakona moraju biti prekršene (u proceduri izbora) da bi se postupak pokrenuo? Da zaključimo: on u ovom obliku govori jezikom institucionalnog nasilja, koje je očekivana i nažalost samorazumljiva posljedica menadžerizacije univerziteta.
(U nastavku: Bolonjizacija)
https://skolegijum.ba/kolumna/bolonjizacija/
Želite podijeliti svoje iskustvo ili mišljenje u rubrici Homo akademiks? Školegijum vam nudi medijski prostor i uredničku pažnju. Dobrodošli.
[3] Peter Fleming. Dark Academia: How Universities Die. London: Pluto press, 2021.
