O knjizi Mračna zajednica: Kako univerziteti umiru[2] Petera Fleminga i povodom nje
Univerzitete u Kanadi, Americi, Australiji, Britaniji i Novom Zelandu Peter Fleming u svojoj knjizi Mračna zajednica: Kako univerziteti umiru opisuje kao završni stadij procesa koji je započeo sedamdesetih, nakon što su neoliberalne vlade odlučile ubiti njihov socijalistički duh.
Socijalističko ovdje prije svega i najviše znači – besplatno. Zašto bi se, pita se težak s Wall Streeta, novac poreznih obveznika odlivao u kampuse, kad može sav preći na berzu? Zašto bi neki hašišar umjesto da radi i plaća porez od svog rada uzimao iz poreza pare da bi besplatno dangubio baveći se nekakvim Šekspirom? Zašto bi, drugim riječima, usluga studiranja bila besplatna?
Iz perspektive prodavača magle pitanje je na mjestu. Ako in gold we trust, ako je novac mjerilo vrijednosti, zašto bi onda obrazovanje bilo izuzetak.
Fleming nas podsjeća da su “u svojoj kampanji protiv univerziteta, uglavnom javnih, neoliberalne vlade širom svijeta osudile usluge visokog obrazovanja kao besmislene, elitističke i nebitne... osim ako direktno ne doprinose poslovanju i društvu”. Prema tom diskursu, nastavlja, “ekonomija se smatra jedinim arbitrom društvene vrijednosti, glavnim označiteljem koji nadilazi sve ostale vrijednosti. Više ne možemo govoriti o nekom dijelu društva, bilo da se radi o kulturi, moralu, obrazovanju ili slobodnom vremenu, a da ne spomenemo njegov pozitivan ili negativan uticaj na rast i prosperitet.” To je, primjećuje Fleming, “krajnja tačka dugog niza neoklasične misli.” (...) “Poezija, estetika, umjetnost, znanje radi znanja, više vrijednosti povezane s empatijom i saosjećanjem, sve to ima svoju cijenu. U konačnici, neko to mora platiti. Takav je prvi princip neoklasične ekonomije.”
“Diskurs o uticaju”, zaključuje Fleming, “osmišljen je da prenese maksimu da ništa nije besplatno: poreski obveznici, studenti i donatori žele vidjeti vrijednost svog novca u okvirima stvarnog svijeta. Općenito, ovo shvatanje je uticalo na mračnu vladavinu torijevaca u Ujedinjenom Kraljevstvu dok su rasparčavali državu blagostanja. Nacionalna zdravstvena služba, insistirali su, može se finansirati samo ako prvo nacionalna ekonomija napreduje (što teško da više čini). Ideja o obrtanju jednačine, naravno, smatrala bi se bogohuljenjem za većinu neoliberalnih fanatika.”
Neoliberalni udar na univerzitet, kako ga Fleming vidi i opisuje, dao je javnom obrazovanju ponudu koja se nije mogla odbiti: uvaženi profesori, ako želite raditi i za to biti plaćeni, to što radite mora biti mjerljivo da bi moglo biti konvertibilno. Naravno, ne možete mjeriti sami sebe (zbogom, autonomijo, zbogom, solidarnosti, zbogom, zajednico jednakih), nego će to učiniti nama slični vaši ljudi, kojima ćete polagati račune o utrošku svog vremena tj. našeg novca. Nagli porast akademske birokratije posljedica je tranzicije od kvaliteta u kvantifikaciju.
Sarajevski univerzitet, ili barem njegovi istaknuti pojedinci, pokazuju simpatije ka toj tranziciji, i ne propuštaju priliku da se pohvale nekakvim metriksima i pozicijama na nekim svjetskim rang-listama univerziteta, na kojima se akademski život sažima u bodovima. Ne može prostije: život, bodovi.
Ko je uspostavio kriterije za ta bodovanja, šta se boduje, zašto. Ne sjećamo se da je o tome bilo neke javne rasprave, da je tome bila posvećena neka debata, da se o tome razgovaralo za okruglim stolom u Rektoratu na Obali. Za one koji ne znaju, javne se rasprave na Univerzitetu vode putem formulara, obrazaca i kućica. Evo, recimo, posljednja.
Obrazac (u Wordu) koji mailom dolazi uz predmet javne rasprave zove se OBRAZAC ZA DOSTAVU PRIJEDLOGA NA PONUĐENI DOKUMENT, a ispod je prazna crta na koju treba Navesti naziv dokumenta. Slijede kućice, u koje treba upisati Opća zapažanja (Ovdje ide i fusnota: “U koloni Opća zapažanja možete upisati vaša zapažanja vezano za ponuđeni dokument.”), Pojedinačni prijedlozi, također s fusnotom: “U koloni Pojedinačni prijedlozi potrebno je da upišite na koji konkretno dio (poglavlje/član/stav) se prijedlog odnosi. U okviru navedenog potrebno je da date obrazloženje, odnosno razlog zbog čega smatrate da je ponuđeno rješenje (ne)odgovarajuće. Također, potrebno je da u okviru prijedloga izmjene/dopune ponudite tekst kako treba da glasi.”
Navedimo naziv dokumenta: Uputstvo o provođenju postupka posthumnog napredovanja na Univerzitetu u Sarajevu, Nacrt.
Sad se vi, naravno, pitate o kakvom posmrtnom napredovanju je riječ. Kako se to na univerzitetu napreduje poshumno? Umreš, pa napreduješ. Živ si bio docent, a mrtav vanredni profesor. Otvorite dokument, očekujete unutra neko obrazloženje, recimo, u posljednjih nekoliko godina dva člana naše zajednice umrla su prije okončanja procedura za njihov izbor u više zvanje. Kolege s tih odsjeka pokrenuli su inicijativu kojom će se definisati okončanje započete procedure, odnosno preminulom članu akademske zajednice dodijeliti titulu koju je za života zaslužio. Pa onda pročitate nacrt provođenja postupka, upišete u kućice izmjene/dopune, i čekate da vidite šta će biti dalje.
Dobro, ovo je bila šala, takav dokument ne postoji, mi smo ga izmislili, da bismo skrenuli pažnju na vezu između života (tj. smrti, u našem hipotetičnom slučaju) i potrebe da se neke izuzetne okolnosti, koje zakonom i postojećim aktima nisu regulisane, regulišu. E kako bi sve bilo po zakonu, tj. po propisu.
Ostavimo za sada na stranu potrebu da se i izuzetni slučajevi regulišu propisima; možda je život ipak nesvodiv sav na propise, možda se iznenađenja mogu rješavati autoritetom zajednice, pa se na njih (umjesto na propise) pozivati kasnije. Senat bi, recimo, mogao to primiti na svoja ramena i obraz. Registrujmo samo načelno opredjeljenje da se akademski autoritet povlači pred pravnim.
U stvarnom životu ovih dana je na UNSA u toku javna rasprava o nacrtu Uputstva o provođenju postupka oduzimanja akademskog/naučnoistraživačkog zvanja na Univerzitetu u Sarajevu.
I vi sada, poučeni onim našim izmišljenim primjerom, očekujete da u dokumentu pročitate obrazloženje: o periodu od donošenja posljednjeg Zakona o izmjeni zakona o visokom obrazovanju otkriven je jedan (dva, trinaest, dvadeset jedan) slučaj nezakonitog sticanja akademskog/naučnoistraživačkog zvanja, zbog čega je potrebno regulisati proceduru postupka njegovog oduzimanja. Pa onda, link na slučaj, u kome su imena i nazivi zacrnjeni (zaštita ličnih podataka i časti) kako bi svi akteri javne rasprave znali ono što znaju njeni predlagači.
Ali toga nema. I ako to zatražite, od fakulteta i rektorata, ne samo da to nećete dobiti, nego vam na taj zahtjev neće ni odgovoriti.
O tome piše Peter Fleming, kad opisuje darkokraciju, savremeni način upravljanja javnim univerzitetima. Taj način računa na inkompatibilnost dvije logike, akademske i menadžerske, koja s jedne strane ubija kreativnost i autonomiju, i na putu je da devastira društvene nauke i humanistiku, trudeći se da zadrži akademsku demokratičnost odlučivanja, dok s druge strane kontroliše informacije, birokratizuje i ubrzava procedure nastojeći učvrstiti i povećati menadžersku moć. Tama nije samo u želucu Homo akademiksa, ona je i u sferi odlučivanja.
Šta, međutim, piše u nacrtu Uputstva o provođenju postupka oduzimanja akademskog / naučnoistraživačkog zvanja na Univerzitetu u Sarajevu?
(U nastavku: Korporativna inkvizicija )
https://skolegijum.ba/kolumna/korporativna-inkvizicija/
Želite podijeliti svoje iskustvo ili mišljenje u rubrici Homo akademiks? Školegijum vam nudi medijski prostor i uredničku pažnju. Dobrodošli.
[2] Peter Fleming. Dark Academia: How Universities Die. London: Pluto press, 2021.
