- Gdje se nalazi Dubrovnik? – pitam kćer.
- Uuuuu Hrvatskoj? – odgovara s upitnikom u glasu.
- A Zagreb? – nastavljam.
- Pa to je, valjda, glavni grad Hrvatske – veli samouvjerenije, ali ovim valjda zadržava rezervu.
- Što pitaš? – uzvraća.
- Zbunjena sam anketnim listićem za ekskurziju koji si donijela da potpišemo. U uvodu piše da je ekskurziju moguće organizirati isključivo unutar granica Bosne i Hercegovine, a onda u ponudi stoji mogućnosti izleta u Dubrovnik i Zagreb. Posljednji put kada sam provjeravala, nijedan od tih gradova nije bio u BiH, pa htjedoh upitati je li se šta promijenilo – ironišem, a ona se smije.
- Samo ti zaokruži šta sam ti rekla – instruira me i prećutno poručuje da ne komplikujem.
Ispitivanje interesa roditelja za ekskurziju koja se treba dogoditi naredne školske godine počelo je u martu. Blagovremeno i temeljito, kao što mnogo šta u školi nije. Uredno smo dobili anketni listić za organizaciju ekskurzije i molbu da izjašnjenje ne mijenjamo jer promjena mišljenja može da utiče na obim i cijenu aranžmana i cjelokupnu organizaciju ekskurzije.
Pravilnik o organizaciji i realizaciji izleta, studijskih posjeta, ekskurzija, kampovanja/logorovanja, društveno-korisnog rada, škole u prirodi i drugih oblika odgojno-obrazovnog rada u osnovnoj i srednjoj školi u Kantonu Sarajevo (je li mogao duži naziv?) kaže da je ekskurzija oblik odgojno-obrazovnog rada koji se realizira izvan školskih prostora, radi neposrednog proučavanja onih nastavnih sadržaja koji se ne mogu demonstrirati i uspješno tumačiti u učionici. Služi da djeca potpunim doživljavanjem stvarnosti steknu dublja i trajnija znanja, kao i da ublaže negativne posljedice verbalističke i udžbeničke nastave. U osnovnoj školi izvodi se samo u BiH i može da traje tri ili pet dana. No, u anketnom listiću ponuđene su opcije sa četiri dana (tri noćenja) i tri dana (dva noćenja), te tri destinacije u BiH, od čega dvije sa mogućnošću izleta skokom preko granice BiH. Mogućnost je, jasno, samo mogućnost, dok turističke agencije ne ponude aranžmane na osnovu rezultata ankete.
Prema Pravilniku, dakle, ekskurzija je odgojno-obrazovni rad izvan škole, ali unutar BiH, u trajanju od 72 ili 120 sati. U praksi, ekskurzija je odgojno-obrazovni rad izvan škole koji traje do momenta dolaska na granicu BiH, čijim prelaskom postaje izlet. Izlet je, prema istom Pravilniku, jednodnevni (bez noćenja) zajednički odlazak učenika izvan škole u pratnji nastavnika, ali opet u BiH. Isto tako, tri je tri, osim kada je četiri. Škola, ako dobro čitam, djecu u osnovnoj školi nijednim oblikom odgojno-obrazovnog rada ne može odvesti izvan BiH, dočim je dan period od 24 sata jer drugačije ne piše. Kako je onda moguće anketirati roditelje žele li da im djeca u sklopu ekskurzije na kraju osnovne škole skoknu do Straduna ili u Ilicu i kada bi se tačno kući trebalo vratiti dijete koje na ekskurziju pođe, recimo, u ponedjeljak u 8:00 sati?
Ono što Pravilnik propisuje – škole razrađuju izvedbenim planovima i programima ekskurzija koji u školi moje kćeri nisu dostupni na webu. Iz njih bi roditelji, makar okvirno, mogli sagledati koja će neposredna proučavanja djeca na ekskurziji prakticirati kad se već traži saglasnost roditelja za odlazak na ekskurziju.
No, veći problem od očitog kršenja Pravilnika je prekomjerna turistizacija ekskurzija. Aranžmani su, pogotovo oni za srednjoškolce, preskupi i sve manje imaju veze sa savladavanjem gradiva koje ne može biti uspješno istumačeno u učionici. Tako su roditelji jedne srednje škole u Sarajevu nedavno dobili ponudu za ekskurziju u Španiji. U deset dana trajanja djeca bi šest noći provela u krevetima hotelskih soba, a četiri u autobusu zaustavljajući se privremeno u Italiji i Francuskoj na putu do krajnje destinacije i nazad. Za to roditelji trebaju izdvojiti skoro 900 KM i još 160 eura za fakultativne sadržaje. Džeparac je trošak pride. Mladunci bi, u prekrcanom programu koji predviđa posjetu čak 38 lokacija i objekata, imali priliku vidjeti i kockarnice, glamur i raskoš kakav se može vidjeti samo u Monaku, kao i poznatu marinu u Francuskoj prepunu luksuznih jahti. Druga je škola otišla korak dalje, pa se za svega cca 1050 KM (bez troškova fakultativnih izleta) u okviru ekskurzije nudi i boravak na kruzeru. Djeci, jedva ili skoro punoljetnoj, među kojima će mnogima odlazak na ekskurziju izvan BiH biti prvi pečat u pasošu?! Koja to dublja i trajnija znanja djeca stiču neposrednim opažanjem glamura, kockarnica, jahti i kruzera? Zašto pun autobus djece koja će u njemu spavati četiri od deset noći i šest polupansiona košta kao prosječna plata u BiH? Jesu li u troškove ekskurzije koje plaćaju roditelji uračunati troškovi nastavnika u pratnji ili ih plaća škola/ministarstvo? Imaju li direktori škola procenat od organizacije ili to mahala samo zlobno nagađa? Zašto jednodnevni izlet učenika banjalučke srednje škole u Novi Sad koji počinje jedne, a završava naredne noći košta 100 KM po učeniku, dok jednodnevni odlazak nastavnika na sajam knjige u Beograd košta upola manje? Zašto se u Salzburg ide u šoping, a ne u Mocartovu rodnu kuću?
Ako vas kao roditelje bilo šta od ovoga zanima, iskoristite pravo na informiranje koje vam pravilnici o organizaciji ekskurzija daju. Ako ne, nikom ništa. Život je jedan, a ekskurzije samo dvije.
