Tržište znanja

O knjizi Mračna zajednica: Kako univerziteti umiru[1] Petera Fleminga i povodom nje

Tržište, idealno (neoliberalno) zamišljeno, slobodno je od svakog uplitanja države i omogućava pravednu razmjenu između onih koji prodaju i onih koji kupuju. Sarajevski univerzitet, naprimjer, prodaje znanje, a studenti ga kupuju. Tj. u ime studenata kupuje ga država. (Jer je za studente UNSA studiranje besplatno, dok plate akademiksima plaća vlada, iz budžeta i preko trezora.) Iako daleko od idealnog, nazovimo ovo tržište tržište znanja. Znanja čaga, znanja o čemu, znanja za koga?

Socijalistički univerzitet bi odgovorio: znanja o svemu što socijalističko društvo smatra bitnim, a ono smatra bitnim sve od čega će društvo imati koristi. Ne pojedinci, ne kapitalisti, ne banke, nego svi. Kakve koristi, i koliko koristi, da li svi odjednom, ili po nekom redu, ako po redu, po kojem redu, to su sve pitanja na koja se može odgovoriti, uz odgovarajuće znanje – pravno, etičko, filozofsko, lingvističko, stručno...

Socijalizam, ergo humanistika.

Javni univerzitet u službi javnog interesa.

Čudna bi i neobična stvar bila da univerzitet utemeljen u socijalizmu i za socijalističko tržište (dakle, dirigovano, planirano, ideološki utegnuto) odbaci socijalizam i prigrli neoliberalno. Svejedno se ta stvar dogodila. Pa sada imamo javni univerzitet sasvim izvan tržišta (na kantonalnom budžetu), dakle socijalistički, koji radi u interesu kapitala i za potrebe poslodavaca na kantonalnom (?) tržištu. Cinici bi rekli: veliki univerzitet za malo tržište!

Gdje ima tržišta, ima i konkurencije. S kim se na tržištu znanja nadmeće Sarajevski univerzitet?

Zahvaljujući Peteru Flemingu, i njegovoj knjizi Mračna zajednica: Kako univerziteti umiru, možemo sebi predstaviti kako bi na ova pitanja odgovorila mrakokracija. Sa drugim univerzitetima, pri čemu bi mjerilo uspjeha bio broj upisanih studenata. Sve drugo, npr. broj objavljenih radova, ili mjesto na rang-listi, u funkciji je privlačenja studenata. Oni na tržištu kupuju znanje, ma šta ono danas bilo.

Ako bismo par privatnih i jedan javni univerzitet u Kantonu Sarajevo uopšte mogli nazvati nekakvim tržištem, očekivali bismo da za sve konkurente (javne i privatne univerzitete) važe ista pravila. Ali ne. Zakon o visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevo istovremeno je i zakon o UNSA (jer socijalizam!), što ga čini nelojalnim konkurentom.

Tržište se može odnositi i na tržište usluga. Recimo, poučavanja stranaca bosanskom (hrvatskom, srpskom) jeziku. Tako se desilo da je nekoliko godina zaredom Filozofski fakultet organizovao taj kurs, za diplomate, strane studente, i sl. i naplaćivao ga, osjećajući ponos što i sam privređuje. Pitanje je da li je iko osjećao stid što na taj način ugrožava mala preduzeća koja od davanja te usluge žive. Cinici bi zaključili da akademiksi koji imaju pristojnu platu otimaju posao svojim bivšim studentima, čija zarada između ostalog puni i budžet iz kojeg oni primaju platu. Ali kad univerzitet jednom pristane da ga se tretira kao uslužnu djelatnost, moralno posrnuće postaje uzor odgovornog poslovanja.

Najzad, tržište može biti tzv. tržište rada. Poslodavcima trebaju školovani radnici, pa ih univerziteti onda školuju (osposobljavaju) za tražene poslove. Kako je najveći poslodavac u glavnom gradu budžet (obrazovanje, stranke, javni servisi, ministarstva, zavodi, komunalna preduzeća...) – a tu se ne traži neko posebno znanje nego samo stručna sprema, tj. diploma – porasla je potražnja za lakim i brzim studijem koji će studentima za njihov novac prodati odgovarajući papir.

Na arogantno podsmjehivanje akademske kule od slonovače diplomantima sa Sokoca ili Kobiljače, iz Travnika, ili Živinica, realnost odgovara: ili i vi pojeftinite svoj proizvod, ili se povucite sa tržišta koje vas tretira kao uslužnu djelatnost.

To bi značilo povratak na socijalističke postavke, što bi Sarajevskom univerzitetu moglo pribaviti mnogi veći međunarodni ugled. Umjesto da bezglavo trči za korporativnim rejtinzima na skopusima i propusima, mogao bi se okrenuti stvarnim potrebama zajednice. Mogao bi je, recimo, znanjem štititi od privatizacijske pljačke i rasprodaje životnih resursa.

https://skolegijum.ba/kolumna/u-doo-mali-korak-za-javni-univerzitet-ali-veliki-za-poslovnu-tajnu/