Nakon što je prvo neslavno završilo, drugo polugodište je u našoj kući počelo instrukcijama iz prirodnih i tutorstvom iz društvenih predmeta. Sve skupa zahtijeva gomilu sati, nerava i novaca za ono što bi obrazovni sistem trebao, ali ne može, ne uspijeva ili ne želi isporučiti. Uporno tragam za načinima kako popraviti obrazovanje, alatima koji će mom djetetu i meni kao roditeljki olakšati izlazak iz spirale nemoći i frustracije u kojoj smo već godinama. I u kojoj ne samo da nismo same, već je i pretijesno.
Mnogo se u obrazovnoj sferi u posljednjih tridesetak dana priča o dokumentu SAFER. Pratim tekstove iskričavih umova koji se na SAFER osvrću, pa mi je tako osvrt profesorice Lamije Tanović bio poziv na akciju. Ona poručuje svim roditeljima i svim razumnim ljudima zainteresiranim za istinski popravak obrazovanja da uprate događanja u vezi s ovim dokumentom. Pošto sam i roditeljka i istinski zainteresirana za rečeni popravak (razum izostavljam jer nam za ovi eksperiment, saznat ću ubrzo, ne treba), nađem se p(r)ozvanom. Elem, tragom njenog apela pročitam i SAFER dokument. Pažljivo. Close reading. Upitam se potom na šta da se o SAFER-u osvrnem? Jezičku psihodeliju? Kvaziobrazovnu ezoteriju? Mentalnu masturbaciju? Direktnu uzročno-posljedičnu vezu između uspona društvenih medija i uspona fašizma ili Trumpovog predsjedništva sa pucnjavama u školama u Njemačkoj i Srbiji 2023. godine (str. 12).
Umjesto izlaza iz naše spirale, u SAFER-u nađem opća mjesta i stavove za koje ne treba ekspertiza. Dokument veli da obrazovni sistem treba uzeti u obzir smanjeni fokus učenika, unaprijeđeno kritičko promišljanje, način procjene informacija i izvora, zamišljanje nezamislivog. Da li bi to značilo kraćenje lekcije od sedam strana iz biologije i četiri iz istorije koje je kći pokušala da sažvaće preko vikenda? Korištenje vježbi za jačanje pažnje u nastavi, možda skraćivanje školskog časa? Izbjegavanje Wikipedije u nastavničkim prezentacijama, propitivanje onoga što nastavnica tvrdi? Vraćanje mašte u klupe koju je škola ugušila već do četvrtog razreda osnovne?
- Otkad je nebo zeleno? pitala je učiteljica moju kćerku u drugom osnovne kada ga je tako na crtežu ofarbala, pa nam još na informacijama skrenula pažnju na to.
Kada su krajem dvijehiljaditih na rezultatima PISA testova azijske države učvrstile dominaciju koja i danas traje, jedno od pojednostavljenih pojašnjenja zbog čega češće ostvaruju bolje rezultate od evropskih i to baš na primjeru neba bilo je da azijska djeca uče asocijativno i izvan okvira. Azijskoj djeci nebo je i tužno i nasmijano i papirno i pješčano... Evropskoj djeci je ono gotovo uvijek i samo plavo, jer im nije dopušteno da bude, recimo zeleno. Mnogo pomaže i mentalna aritmetika koju azijska djeca praktikuju od najranijeg uzrasta i koja, osim vještina potrebnih za savladavanje znanja iz prirodnih nauka, veoma potiče maštu.
Kao roditeljka, očekivala sam da u SAFER-u pročitam konkretne reformske preporuke. Naprimjer, uskladiti nastavne planove iz matematike i maternjeg jezika sa PISA mjerilima matematičke i jezičke pismenosti. Umjesto toga stoji da bi reforme trebale biti transformativno putovanje koje propituje iskorištenu budućnost, slike i prakse usvojene s nekih drugih mjesta koje ne odgovaraju željenoj viziji autohtonog društva. Momentalno me podsjeti na Nadrealiste i rečenicu Apstrakcija filmskog izraza kao jezika specifikuma i apstrakcija umjetničkog akta uopšte, de jure predstavlja jednu vrstu sakralne ratifikacije vlastite inferiornosti i vlastitog infalicizma... No, smije li preporuka za reformu školstva biti nadrealna? U postnormalnim vremenima očito da.
SAFER je najava kataklizme prepune priloga: razarajuće, zapanjujuće, prijeteće, i imenica: nemoć, neuspjeh, kriminal, katastrofa, strah, ksenofobija. Legitimna osnova da, pripremajući kći za postnormalni svijet, obustavim njeno školovanje i pripremim je za čisti opstanak, samo kada obrazovanje ne bi bilo zakonski obavezno.
SAFER navodi 3C (complexity, chaos, contradictions) i 4S principe (speed, scope, scale, simultaneity) postnormalnog. I skraćenice i sadržaj me podsjetiše na globalnu Y2K histeriju koje se živo sjećam i koja je išla dotle da je dobar dio čovječanstva ubijedila kako nastupanjem 2000. godine svijet više nikada neće biti isti. Popadat će cjelokupna svjetska informatička infrastruktura, uključujući bankarske sisteme i nuklearne elektrane (ima li boljeg načina za sijanje opće panike od igranja s riječju nuklearno?). Desilo se upravo suprotno. Nula. Ništica. Istu sudbinu želim i SAFER-u.
Žao mi je novca potrošenog u izradu i predstavljanje dokumenta. Mogli su, lupit ću, biti napravljeni ormarići za sve đake u pet osnovnih škola ili angažirano nekoliko edukacijskih rehabilitatora do kraja godine. Šta god, bilo bi korisnije.
I nije SAFER ni kao koncept, ni kao proizvod srž problema. To su umovi na mjestima odlučivanja ubijeđeni da ovakva promišljanja vode popravci obrazovanja. Što bi Konfucije rekao: Ko ne zna, a misli da zna, opasan je, izbjegavajte ga.