U jeku rasprave o papiru U susret SAFER učenju – Reforma predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja u Kantonu Sarajevo, koju, ruku na srce, vodi mali dio stručne javnosti i roditelja koji su, zapravo, zainteresovani za obrazovanje svoje djece, a Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo gura glavu u pijesak, posebno je značajna šutnja jednog tijela – Vijeća roditelja Kantona Sarajevo.
Zauzeti praznicima i zaigrani na radionicama Škole roditeljstva u organizaciji JU Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo, niti jednu riječ nisu posvetili niti SAFER-u, niti Prijedlogu pedagoških standarda i normativa, da ne spominjemo kurikularnu reformu.
Oni su svoj dio posla završili – Prijedlog standarda i normativa su kroz Viber grupe proslijedili roditeljima, navodno su učestvovali u predstavi pod nazivom Javna rasprava, i dosta od njih. Roditeljima, naime, ni na Facebook stranicu, niti preko svojih članova, Vijeće roditelja nije dostavilo informaciju o održanoj Javnoj raspravi, niti o zaključcima. Istini na volju, zaključaka nije ni bilo, niti je zamišljeno da rasprava treba imati neke zaključke. Institut za šta god je roditeljima koji su se uključili u raspravu, dakle onima koji su nezaposleni, na odmoru, uzeli pauzu u toku radnog vremena, imaju kompjuter/laptop/smartphone i stabilnu internetsku konekciju, mahao državnom zastavom i pričao o broju domara. Ipak, da je Vijeće roditelja zaista udruženje koje predstavlja roditelje, trebalo je barem napraviti spisak svih pitanja i primjedbi roditelja i predstaviti ih javnosti.
Ali većina, ako ne svi roditelji, znaju da je od svega proklamovanog – nestranačko, nevladino i neprofitno, Vijeće roditelja samo i jedino neprofitno, instrumentalizirano da služi kao pokriće saglasnosti roditelja, sa nadležnostima za mjerenje temperature sendviča (šaljem screenshots fotografija) i slanje materijala iz Instituta roditeljima.
S obzirom na takve nadležnosti Vijeća roditelja i funkciju koja mu je ostavljena u procesu obrazovanja, sasvim je logično da Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja očekuje da roditelje zanima broj domara i ložača u školama i pozicioniranje grba i zastave BiH, a ne sadržaji udžbenika, kurikulumi i reforma.
Međutim, ono što se previđa u ovim očekivanjima jeste da roditelji djece u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo ne doživljavaju Vijeće roditelja kao relevantno udruženje koje ih predstavlja, već baš onako kako ih doživljava Ministarstvo i Institut – kao kurirsku službu. U svijesti većine roditelja Vijeće je samo jedan od kanala komunikacije, a u postnormalnom vremenu roditeljima također na raspolaganju stoje vlastiti kanali – društvene mreže, mediji, ali i druga stvarno nestranačka i nevladina udruženja.
Roditelji su već kapacitirani da zamišljaju željenu budućnost za svoju djecu i bez SAFER papira i britanskih futurista. Problem je što sve manje roditelja željenu budućnost svoje djece ne vidi u Bosni i Hercegovini, dobrim dijelom i zbog lošeg obrazovnog sistema koji se pokušava reformisati na osnovu želja, a ne činjenica.
A činjenice kažu da su djeca iz škole izlazila pismenija kad ih je u učionicama bilo 40, a nastava se odvijala u tri smjene, nego sada kad ih je u učionicama jedva 25 u dvije smjene, sa tendencijom da ih bude još manje. Činjenica je da su dječiji udžbenici prepuni materijalnih grešaka, stereotipa i pogrešnih interpretacija koje niko ne ispravlja, već prekriva šminkom navodne reforme, i ne postoji reforma koja će popraviti stanje u školstvu dok god udžbenike budu pisali tetići i od dajdžinice rodice mala koja ima fakultet, a i naša je. Neće se školstvo reformisati ni dok stranačka pripadnost bude glavna referenca za zapošljavanje u školama i izbor direktora.
Činjenica je i da se u postnormalnom vremenu teže snalazi rogobatni i zastarjeli sistem koji pokušava da se održi na sve načine, nego djeca čija je to realnost. U svrhu samoodržanja (Sustainability iz SAFER-a), uvodi se i pozitivna psihologija koja se ne fokusira na probleme, već misli pozitivno. Jer, ako ne razmišljate o problemima, oni ne postoje. Gurnete glavu u pijesak, kao i Ministarstvo na sve kritike i sve probleme u školstvu, i problema nema. Postoji samo željena budućnost u kojoj mašemo zastavama i čekamo štafetu... Ne, čekaj... to smo već radili, pa nije dobro završilo.
