Nakon odstojane himne, sva djeca su pjevala uz „Dragoj mojoj BiH“, a jedna grupa imala i koreografiju sa zastavicama, ljiljanima i plakatima sa naslikanom zastavom, šarama sa ćilima, dječakom i djevojčicom u narodnoj nošnji… Moćno je sve to kad gruhne ono: „Booosno i Hercegovino, mooooja domovino“.
Analiziram sa sinom stih po stih. Bosna, Neretva, Una, Drina su rijeke. Behar je cvijeće na drveću.
A šta su ognjišta? – Kuće.
Stoput krvlju plaćena? Digni se iz pepela? – Nemam pojma.
Šta je Bosna i Hercegovina? – Naša domovina.
A šta to znači? – Pa mi u njoj živimo.
Dobro. Nakon tri sekunde, ide zaključak: Sarajevo je Bosna i Hercegovina.
Logično. Djeca možda jesu naučila „Bosna i Hercegovina, naša domovina“, ali to ostaje prazna formula, bez značenja.
Šeher Sarajevo
Sarajevo, pak, djeca od pet i šest godina razumiju. Rijeka Miljacka, tramvaj, Baščaršija, naselje u kojem žive, vrtić i parkovi… Utoliko me je obradovalo što je grupa mog sina za priredbu pripremila pjesmu posvećenu Sarajevu.
Pjesma ima zarazan ritam i počinje riječima „Šetam ovim divnim gradom, vrtim se u krug“. Koreografija se sama piše – djeca poredana u krug, „šetaju“ i „vrte se“. Onda dječaci dižu pismo kad u pjesmi kaže „nema pisma, nema glasa, nema ništa od tebe“, a djevojčice dižu srce kad kaže „a moje srce, moja ljubav ruši planine“, te svi zajedno gužvaju krug kad pjevaju „nigdje momke, takve cure nećeš vidjeti / to što Saraj rađa, niče iz ljubavi“. Mašu rukicama na refren „Slušaj poljupce, sreća počinje“. Slatko, lijepo, veselo.
Ali, pjesma nije najsretnija. U prvoj strofi ima stih: „A ti tamo negdje lafo brineš i praviš mi se drug“.
Znači, ti, koji više nisi u Sarajevu, više mi nisi drug, ne javljaš mi se, zaboravio si me… Nema pisma. A ja? Ja volim Sarajevo, sarajevsku kafu, sarajevske momke i cure. Za koga sreća onda počinje, kad se ti ne javljaš i ne vraćaš? Tužna je to ljubavna priča, zar ne?
Druga strofa je zgodna, sva o Sarajevu:
Nigdje pjesmu nećeš čuti, kafu popiti
Kao što je šeher ima, to zapamti
Nigdje momke, takve cure nećeš vidjeti
To što Saraj rađa, niče iz ljubavi
Pitam sina na kraju je li ova pjesma tužna ili sretna. Nemoj me ispitivati. Ne razumijem nikako ovu pjesmu.
Ne razumije, ali rado pjeva. Zarazna melodija, veselo „slušaj poljupce, sreća počinje“…
A iz kostimografije sve sa fesovima i dimijama jasno je da iz Fazline pjesme „Baščaršija“ (ne znam zašto su je u najavi prozvali sevdalinkom) djeca trebaju da čuju samo arhaizme „halači, sarači, čardaklija, dževdžiri“… Kako drugačije objasniti otkud strofa sa jasnom seksualnom konotacijom na dječijoj priredbi:
Ubro sam te, đulbe šećer ružo
prije vremena
ja moram bježati, nemoj brinuti, dušo
ljubavi jedina
I ako za prethodne pjesme možemo naći neko opravdanje jer se spominje „ljubav“, šta reći za izbor iz opere o Hasanaginici za djecu od 5-6 godina?! Može samo i jedino ako nećemo dalje od labudova i snjegova…
S one strane Plive
Momak čuva ovce. Plače. Zašto plače? Zato što je u drugoj zemlji. Pa jesi li ti tužan kad si u nekoj drugoj zemlji? Nisam. Zato što sam s vama. A ovaj momak je bez oca, majke, brata i sestre. Je li zato tužan?
Treba li putovati u tuđe zemlje? Treba.
Ova pjesma govori da je bolje da se ostane u svojoj zemlji. Šta ti kažeš? Ma nemaju pojma kako se prave pjesme.
Ovaj odgovor mog sina možda jeste iznuđen mojim insistiranjem na značenju i smislu. I naravno da ne mogu očekivati od djeteta da razumije kako je momče „u tuđoj zemlji“, ako čuva ovce s ove strane Plive. Niti odgovor očekujem od odgajateljica. Ali, ako ništa, mogu se zapitati. I ako neće i ne žele djeci pričati o ratu i dizanju džamija iz pepela, ne žele opravdavati Hasan-agu, ne mogu objašnjavati sve moguće arhaizme… Kako i zašto onda biraju djeci da pjevaju i plešu uz pjesme koje nisu dječije, koje nisu prilagodile djeci i koju djeca nikako ne mogu razumjeti?
Sa knedlom u grlu i upitnicima u glavi, ipak sam se veselila onom dječaku što začepi uši kad gruhne jaki ton himne, onoj djevojčici što nasmijava drugaricu afektirano otvarajući usta na gromoglasno „Bosno i Hercegovino“, našoj djeci što gužvaju krug, grupi sunčanih dječaka i djevojčica iz Vjeverica koje su plesale ples suncu, onoj djeci što recituju a niko ih ne čuje jer se pokvario mikrofon, djeci koja pocupkuju na tužnu melodiju o momku što tužno plače i još tužnije ječi… Djeca su uredu. Djeca su krasna. Do nas je.
Kaže voditeljica na kraju programa: „Jasna je poruka koju šaljemo…“
Ma nije jasna. Sarajevo, ljubavi moja; Bosno i Hercegovino, ljubavi moja – s jedne strane, a s druge plaćanje u krvi, branjenje ognjišta, tjeranje žene s kućnog praga, tuđa zemlja tuga golema… Šta djeci poručujemo? Ostajte ovdje? Je li to sve što im imamo reći?
Nisam bila usamljena s podignutim obrvama među roditeljima. Zahvalni smo za svaki minut koji naša djeca provedu u vrtiću, i ne želimo umanjivati ogroman trud koji preopterećene i potplaćene odgajateljice ulažu u njihov razvoj. Ali isto tako vjerujemo da se o načinu na koji to čine mora razgovarati, pogotovo ako je on očigledno pogrešan. Kada, s kim i gdje to možemo učiniti?
