Prije godinu dana Javna ustanova Djeca Sarajeva raspisala je oglas (Ilda Bekrić, 02-01-313/23 od 17.4.2023.) za prijem radnika u radni odnos: tri psihologa, tri defektologa, tri logopeda, dvanaest asistenata i jednog pedagoga, sve na neodređeno, osim pedagoga, i svi na puno radno vrijeme (40 sati sedmično).
Nažalost, pretraga stranica Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo JU Djeca Sarajeva ne daje odgovor kako se oglasom započeta procedura okončala: koliko se kandidata/kandidatkinja odazvalo, ko je primljen... (Nevjerovatno je da komunikacija s javnošću javnih institucija ne funkcioniše tako da su svi dokumenti vezani za jednu pravnu radnju grupisani i povezani. Ali, to je tema za drugu priliku.)
Nakon što su (između ostalih?) primljene po raspisanom oglasu, četiri kandidatkinje i sada zaposlenice započele su probni rad, da bi samo par mjeseci kasnije Rješenjem ministrice Naide Hota-Muminović bile raspoređene u mobilni stručni tim s obavezom da pružaju podršku svim privatnim i javnim predškolskim ustanovama.
Na to je rješenje isti dan (1.9.2023.) opravdano reagovao Kantonalni (sarajevski) odbor samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja FBiH zbog nametanja rada kod drugog poslodavca.
Rješenje ministrice Hota-Muminović sporno je iz više razloga. Prvo, u pravnoj osnovanosti nigdje se ne poziva na Zakon o predškolskom odgoju, a također ni na Zakon o radu FBiH.
Drugo, u tekstu oglasa opisana su radna mjesta i nigdje se ne spominju radni timovi. Poslovi mobilnog stručnog tima su poslovi po ovlaštenju, dakle nisu poslovi radnog mjesta, što znači da ne ulaze u 40-satno radno vrijeme. Nijednim pravnim aktom nije propisano da se mogu smanjiti redovni poslovi da bi se radili poslovi mobilnog stručnog tima u sklopu 40-satnog radnog vremena. Treće, ne postoji pravni osnov da se zaposlenici javnog sektora šalju na rad kod privatnika. Ta je činjenica dodatno zakomplikovana drskošću Ministarstva da rješenjima nastupa kao vlasnik radnika zaposlenih kod drugih pravnih subjekata.
U odgovoru na reagovanje Sindikata, na koji se čekalo 40 dana, ministrica Hota-Muminović svoju je odluku objasnila prilično nemušto:
U vezi prigovora da je rad uposlenicama nametnut kod drugog poslodavca kako bi pružali podršku djeci sa teškoćama u privatnim ustanovama, napominjemo da je prethodna saglasnost Vlade Kantona Sarajevo za prijem navedenih radnika dostavljena isključivo za rad sa djecom sa teškoćama u javnim i privatnim predškolskim ustanovama, uvažavajući činjenicu da Vlada Kantona Sarajevo sufinansira boravak sve djece u javnim i privatnim predškolskim ustanovama. Također, želimo Vas informisati da se jedinstveni (jedan tim za cijeli Kanton) Mobilni stručni tim za pružanje podrške inkluzivnom obrazovanju imenuje za jednu školsku godinu.
Nadalje, pravni osnov za formiranje Mobilnog stručnog tima za pružanje podrške inkluzivnom obrazovanju je Pravilnik o inkluzivnom obrazovanju koji se odnosi na sva tri nivoa obrazovanja, te isti propisuje da ministar na nivou Kantona formira Mobilni stručni tim za podršku inkluzivnom obrazovanju. Pedagoški standardi i normativi za predškolski odgoj i obrazovanje prepoznaju zanimanje edukator-rehabilitator, logoped, psiholog. Nadalje, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje formiranjem Mobilnog stručnog tima nije tražilo da radnice obavljaju zadatke i poslove za koje nisu kvalifikovane ili da obavijaju zadatke za koje nemaju propisanu stručnu spremu ili da obavljaju zadatke i poslove koji prelaze normu od 40 sati sedmično.
U odgovoru ministrica potvrđuje da zaposlenice ne rade preko 40 sati, iz čega se zaključuje da za taj rad nisu posebno plaćene. (A morale bi biti, jer se radi o poslovima po ovlaštenju.)
Kao u onom dobrom starom vicu o konobaru koji računa pojedeno i popijeno, pa brzo nabraja i glasno sabira: jedno meze 10, tri čorbe 15, dva pečenja 40, miješano meso 18, ako prođe 10, sedam piva 21, tri salate 9, tri kafe 9, ukupno 132...
– Šta je to ako prođe?
– Nije prošlo, 122 ukupno.
– tako je i ministrica pokušala da nadigra zakon.
Zaposlenicima i JU Djeca Sarajeva i osnovnih škola, prema Kolektivnom ugovoru za djelatnosti predškolskog odgoja i osnovnog odgoja i obrazovanja u Kantonu Sarajevo, poslodavac je Vlada Kantona Sarajevo, iako ugovore o radu potpisuju sa direktorima ustanova u kojima rade, što je očito siva pravna zona. Stoga pravila i ne vrijede uvijek i za sve jednako, nego u zavisnosti od toga koliko je ko spreman da brani svoja prava. Nakon prijetnje tužbom jedne od zaposlenica, ministrica Hota-Muminović je poništila dio svog rješenja koji se odnosi na JU Djeca Sarajeva, ali se njena konobarska računica i dalje primjenjuje na zaposlenice i zaposlenike osnovnih škola. To ovaj prošlogodišnji slučaj i dalje, nažalost, čini aktuelnim.
Ako sada, nakon što je ovako aktuelizovan, ministrica Hota-Muminović nađe za shodno da dopuni svoj odgovor sindikatu, pred njom su sljedeća konkretna pitanja:
Da li članovi mobilnog tima primaju naknadu od Ministarstva za rad u mobilnim timovima?
Da li članovi mobilnih timova rade u svojim timovima unutar radnog vremena ili nakon radnog vremena? Ako rade tokom radnog vremena, praktično za drugog poslodavca (Ministarstvo i privatna škola/vrtić/druga javna škola u kojoj nisu zaposleni), da li u ustanovama u kojima su zaposleni na puno radno vrijeme primaju punu platu? Da li škole čiji su zaposlenici angažovani u mobilnim timovima imaju potpisane sporazume između sebe, kako to nalaže Kolektivni ugovor? Kako je riješeno pitanje sporazuma između javnih i privatnih škola? Zašto u mobilnim timovima nisu angažovani psiholozi, defektolozi, pedagozi, rehabilitatori-edukatori iz privatnih ustanova?
Umjesto konkretnih odgovora, može se očekivati da ponovo čujemo zabrinutost za djecu kojoj je stručna pomoć potrebna, a koju kantonalna vlast ne želi dijeliti po tome idu li u javne ili privatne vrtiće. U toj želji da se svoj djeci, bez razlike, pomogne nema ništa loše. Naprotiv, za svaku je pohvalu. Ali je za prezir način na koji vlast, personificirana u ministrici Hota-Muminović, izlazi u susret inkluziji: kroz rupe u zakonu ili sasvim mimo njega, i štedeći budžetski novac preko tuđih leđa. Roditelju koji se svakodnevno susreće s potkapacitiranošću JU Djeca Sarajeva, dok istovremeno gleda kako na sve strane niču iz zemlje stambeni kvadrati vrijedni pet i više hiljada maraka, nikako ne može biti jasno kako je toj vladi bliži interes djece od interesa građevinskog lobija.
Kako to da uprkos svim dokazima o krucijalnoj važnosti predškolskog obrazovanja ta vlada nema ni znanja ni interesa da trajno riješi probleme, od obuhvata djece i kadrovske popunjenosti da povećanja plata i nagrađivanja zaposlenica?
Možda tako što na obrazovanje gleda kao na ugostiteljstvo i turizam.
