Sarajevska vlast predlagala je i usvajala razne nakaradne školske zakone, ali ciničniji od ovog nacrta tzv. dualnog obrazovanja iz te nenarodne kuhinje do sada nije izašao. Podvođenje djece poslodavcima na 20 stranica predstavlja se kao revolucionarni korak u reformi obrazovanja. Vjerovatno ni u istoriji domaćeg prava nije bilo zakona koji toliko podsjeća na poslovni ugovor. Možete li, najzad, zamisliti pravni akt koji se tiče obrazovanja a da se u njemu ne pominju, nigdje, ali baš nigdje – nastavnici?
Predlagač, nadležno ministarstvo, zamislilo je, a sada evo i nacrtalo, da dvije petine nastave, dva od pet školskih radnih dana, izmjeste u kompanije gdje će "učenici, koji pohađaju škole za srednje stručno obrazovanje i obuku (u trogodišnjem i četverogodišnjem trajanju), kao ciljna skupina provoditi u kompanijama i time direktno učiti kako se radi". A to zato jer učenici u tim školama "ne ovladavaju vještinama koje su potrebne na tržištu rada, čime nisu konkurentni u zadovoljavajućoj mjeri nakon završetka srednje škole i sticanja srednje stručne spreme 3. ili 4. stepena. Također, evidentan je nedovoljan broj sati praktične nastave i na zanimanjima 3. i 4. stepena".
To su, eto, razlozi da se donosi ovaj zakon. Imamo javno obrazovanje, ali ono ne valja, iako su škole dobro opremljene i imaju sve što je potrebno, jer... šta? Ne nauče djeca da budu konkurentna. Tu, kod te riječi, konkurentnost, počinje nesporazum predlagača sa samim sobom. Pročitajte dvaput ovu rečenicu:
"Opći cilj uvođenja dualnog obrazovanja nije obrazovati učenike za rad u inostranstvu, nego ih učiniti konkurentnijim na evropskom tržištu rada, odnosno odškolovati kvalifikovanu radnu snagu koja će odmah biti spremna za tržište rada."
Koga ćemo učiniti konkurentnijim na evropskom tržištu rada, ali tako da nam nije cilj obrazovati ga za rad u inostranstvu? Pogađate: ne učenike, nego poslodavce. Ili kako im se u zakonu tepa, poslovne subjekte. A kako ćemo to učiniti? Tako što ćemo ih dva od pet dana osloboditi obrazovanja i poslati na pravo učenje. Kod gazde.
U zakonu svašta piše, poslovne sitnice su do kraja razrađene, ali šta će škole raditi dva dana, dok su im đaci na poslu, to ne piše. Vjerovatno ublehariti, kao što sve ove nestručne, tzv. gimnazije, ublehare svih pet dana u sedmici, proizvodeći kadar za tržište nerada, valjda.
Zar nije bilo jednostavnije, umjesto ispisivanja 20 stranica novog zakona, u stari, ovaj glavni, dodati jednu rečenicu: srednje obrazovanje za siromašniju djecu nije obavezno?
Samo bi tada u pojmovniku koji odnedavno prati ovakve pravne poduhvate trebalo objasniti i to šta je siromaštvo. Npr. ovako: siromaštvo je uskraćenost pojedincu pristupa zajedničkim resursima jedne zajednice pod kontrolom (u vlasništvu) njene ekonomsko-političke elite.
Ako i dalje ne vidite u čemu je ljigavi cinizam ovog zakona, evo još jednom: u tome da, nakon što nedovoljnim obuhvatom djece predškolskim odgojem zapustite (kao zajednica) onu čije porodice nemaju kapacitet za njihov puni razvoj (pri tome slaveći porodicu kao osnovnu ćeliju društva!), pa potom lošim nastavnim programom dovršite odustajanje od njih, predstavite na kraju njihovu uskraćenost u mogućnostima kao njihov lični potencijal. Iznajmljujući ih na dva od pet dana škole nekakvom fantomskom tržištu rada, kao da ste eskort firma, a ne ministarstvo obrazovanja.
Prvo ih petnaestak godina prepuštamo njihovoj sudbini, sliježemo ramenima dok mucaju kad čitaju, onda ih eksternom maturom legitimno odvojimo od boljih đaka, pa poentiramo s dualnim obrazovanjem. Nije ono početak njihovog karijernog napredovanja, nego dovršetak jednog perfidnog koncepta obrazovanja, koje se sve vrijeme predstavlja kao da radi u interesu djeteta, ali zapravo služi interesima elite. Njoj javno školstvo ni ne treba radi njene djece, toj su djeci brodi đe god priđu vodi, njoj školstvo treba da siromaštvo unormali.
Ali od kada joj fali majstora za apartmane po Bjelašnici, sad bi da ga ipak nekako učini korisnim. Tako što će novcem siromašnih školovati poslugu koja joj nedostaje.
Nije, međutim, ministarstvo obrazovanja usamljeno u ovom projektu. Za prostituciju je potrebno dvoje. Aksiom poslodavaca – privatno upravljanje je efikasnije od javnog – podrazumijeva da će nam i država izaći jednom na zelenu granu kad postane cijela privatna. Ali ne izlazi, jer se to njima, izračunali su, ne isplati. Jeftinije je kad siromašni, kroz državu, investiraju u njihov biznis.
Iz njihove perspektive, ugovor s ministarstvom obrazovanja je fer, na obostrano zadovoljstvo, kao u odnosu mušterije i vlasnice bordela. Ima muškaraca, to znamo, kojima ne smeta da su djevojke roba, sve dok te djevojke nisu njihove kćerke. Ima ih, izgleda, da im ne smeta ni to što su roba djeca, sve dok ta djeca nisu njihova. Inače bi umjesto da tu djecu odvode iz škole, kao onaj trgovac magarčićima iz Pinokija, sav svoj elen, znanje, sredstva, veze, vizije... uložili u škole. Da iz njih izlaze mladi ljudi koji će raditi za njih jer to žele, a ne jer nemaju drugog izbora.
Naredne sedmice: Kroz nacrt zakona o dualnom obrazovanju, uzduž i poprijeko
