Mnogo je nastavnika maternjeg jezika koji dugo nisu napisali nijedan tekst.
A baš bi bilo zanimljivo pročitati kako bi sami napisali sastave na teme koje daju učenicama i učenicima. Šta bi oni imali reći o tome Kako su obradovali svoje roditelje, šta bi uvrstili u Svoj prvi ljetopis, kako bi predstavili Jesen oko mene i u meni, a prije toga Kako su proveli ljetni raspust, kojim bi primjerom iz svoje karijere nakitili tekst pod naslovom Čovjek nije stvoren za poraze, kakve bi sličnosti našli između sebe i ovčice Aske, šta bi imali reći o Obrazovanju, putu ka svijetloj budućnosti...
Iako svakodnevno pišu, ispunjavaju formulare, bilježe aktivnosti, bave se administracijom – ne čitamo baš često tekstove koji zahtijevaju njihovu kreativnost. Ne znam baš da postoji i neka obaveza da to rade – u školskom časopisu, na sajtu škole, na konkursima ministarstava i pedagoških zavoda... na svojim blogovima, ako su im već institucije uskratile prostor i motivaciju...
Birokrate obrazovanja, čuvari forme.
Brojni su kriteriji koje je potrebno postaviti kako bi se što korektnije ocijenio jedan pismeni rad. Međutim, po automatizmu, nastavnici i danas ispravljaju zareze, odvajaju tri strukturne cjeline, zahtijevaju pisana slova, komentiraju rukopis nečitak za pismenu zadaću!, dok istovremeno ne uče djecu kako da stvaraju autentične radove. Jer, zašto bi, a i kad bi stigli, svakom đaku rekli ili napisali da li je jasno definirao temu, kako se razvija njegova tema, da li ima nepotrebnih digresija, ili je štura, navodi li argumente, zna li iz vlastitog rada zaključivati, pruža li konkretne primjere, drži li se glavne teme, jesu li mu događaji povezani logičkim redoslijedom, je li tekst dobro struktuiran, jesu li mu semantički jasne tri cjeline (a ne ima li ih!), povezuje li pasuse ili otvara nove teme i time se udaljava od glavne teme svoga rada, da li je njegov stil prilagođen vrsti sastava (a ne kakav mu je rukopis!), da li je njegov vokabular bogat, izbjegava li ponavljanja, da li je originalan u svom pristupu temi, da li reprodukuje naučene tuđe fraze, da li jasno izražava svoje misli i iznosi stavove... Jednostavnije je napisati peticu ispod rada, nego pojašnjavati sve navedeno.
Dva su moguća razloga: prvi, jer ne znaju ni sami (ni oni nisu naučeni kako da razvijaju kreativnost, kritičko mišljenje i pisanje, jer ni sami nisu prošli kroz obrazovne procese koji podrazumijevaju ovladavanje tim vještinama; mnogi od njih bi se rado educirali i lakše bi se odlučili kad bi to mogli u nekom institucionalnom okviru, samo što, izgleda, nekima odgovara ovakav sistem i ništa ne bi mijenjali jer: valjda za dvadeset godina radnog staža mi znamo najbolje. I drugi razlog, jer za samoeduciranje ne ostaje puno vremena, čak i kad bi se našlo snage.
Padaju mi na pamet teme: Kako biste ocijenili svoje roditelje, Moj prvi godišnji izvještaj, kako bi predstavili Ocjenjivanje oko mene i u meni, a prije toga Kako sam provela prvi dan u zbornici, Nastavnik (ni)je stvoren za poraze, Obrazovanje, kružni tok za budućnost...
Obrazovna politika ne smatra stručni i intelektualni razvoj nastavnika bitnim, pa umjesto da ulaže u njihovu kontinuiranu profesionalnu izgradnju i edukaciju, koja bi uključivala radionice pisanja i analiza, rad na kritičkoj pismenosti (jer pismenost je ponajmanje poznavanje pravopisnih pravila!) i razumijevanju savremenih potreba učenika, sredstva se besmisleno troše na ono što dobro izgleda u izvještajima – dronove, ormare i tablete.
Možda su zaista pored pametnih tabli kreativni nastavnici čisti višak?
