U bosanskohercegovačkim školama svjedoci smo nikakvim eksperimentima u vrlo oskudnoj praktičnoj nastavi. Izuzeci su rijetki, a jedan od njih je profesor fizike Mevludin Maličević iz sarajevske Treće gimnazije, kojeg pamtimo i po besplatnim pripremnim instrukcijama za buduće studente medicine tokom pandemije COVID-19.
Danas nije običaj posvećivati drugima svoje slobodno vrijeme potpuno besplatno.
Oprema za gimnazijski laboratorij fizike godinama je na sebi taložila prašinu, dok profesor Maličević nije odlučio uraditi inventuru i provjeriti šta je u njemu ispravno, a šta za bacanje. Oprema je bila većinom donacija Ambasade Švedske u Sarajevu, a manji dio neke stare britanske firme iz 70-ih i 80-ih. Svi priručnici bili su na švedskom ili na engleskom, što je otežavalo razumijevanje funkcionalnosti određenih dijelova.
Profesor je najprije osposobio opremu za izvođenje eksperimenata iz akustike, optike i elektromagnetizma. Pomoću više oživljenih osciloskopa mogla se očitati amplituda i frekvencija i vidjeti kako diode usmjeruju naizmjeničnu struju; dalje je tu bilo spajanje kondenzatora, difrakcija svjetlosti i izračunavanje k-tog maksimuma, dokazivanje zakona geometrijske optike pomoću optičkih prizmi i izvora svjetlosti, itd. U određenim eksperimentima, kada bi se u tabelu rezultati upisali, bilo je potrebno i unijeti iste informacije u Excel kako bi se pokazala zavisnost ili, u slučaju pogrešnog mjerenja, moglo se i vidjeti koje mjerenje ima najveće odstupanje na grafiku.
Kako ovu priču pričam i iz ličnog iskustva, želim opisati i tu situaciju. U kabinetu fizike, sve bi nas čekalo gotovo. Stolovi su duži, tako da su na jednom mogla stajati dva spremna eksperimenta kojima smo mogli pristupiti. Radili smo u grupama i profesor je za nas kreirao sistem tako da svaka grupa za određeno vrijeme može da završi sve eksperimente. Morali smo imati sveske u kojima smo skicirali opremu i postavu eksperimenta, pisali rezultate mjerenja i teoriju koja je bila važna za n-ti eksperiment.
Dok bismo mi radili na tim eksperimentima, on bi i dalje radio u maloj prostoriji koja je povezana s kabinetom fizike i u kojoj se nalazila sva oprema. U vrijeme izvan nastave trudio se nabavljati nove dijelove za laboratorij, tražio alternative za opremu koja nije radila kako bi je bar nekim modusom osposobio. Ako biste njega i sada pitali zašto to radi, rekao bi vam: Ah, pa djeca to vole, djeci će se to svidjeti…, djeca, djeca i samo djeca. Važnost laboratorija predočavao je ovako, parafraziram: Zamislite sebe u situaciji kako ne znate rukovati opremom na fakultetima dok sve vaše kolege iz tehničkih škola to znaju i umiju; bit ćete jako zahvalni na ovom znanju i iskustvu.
Pri kraju četvrtog razreda pokazao nam je Teslinu kuglu, još jednu od laboratorijskih kul stvarčica. Drugom prilikom je iznio ogromnu optičku rešetku za koju se sjećam da je i rekao: Ovakvu nema ni PMF. Pokazao nam je i radioaktivne elemente koje je škola dobila kao donaciju, složene u kutijama na policama.
Trenutno profesor Maličević svoje eksperimente dijeli i na YouTubeu i na Facebooku, tako da ih đaci svih razreda i škola mogu pratiti uz objašnjenja na našem jeziku. Za mene je on genijalan primjer kako bez ikakve koverte motivacije možete napraviti mnogo ako se potrudite. Lako se diviti profesoru sa Harvarda koji je za sve što napravi visoko plaćen, ali čovjek koji je kreator čitavog procesa najdostojniji je tog divljenja.
