Ako je suditi po onome što ovih dana imamo priliku gledati u Srbiji, ozbiljno ljuljanje režima kreće s jedinog logičnog mjesta – obrazovnih institucija. Jer tamo je pamet, za razliku od ministarstava gdje uglavnom borave vršioci nužnosti. Istina, bilo je potrebno vremena da se stvari zakolutaju, ali bez obzira na ishod protesta, situacija više neće biti ista, a ishodi mogu samo ići ka boljem.
Raduje me svako ljuljanje režima, posebno ako je star i ustajao, bez obzira na naziv političke partije i političku orijentaciju (programe svakako nemaju), i ne znam hoće li se i kada zaljuljati i kod nas. Ali ono što sigurno znam jeste da je najveća snaga koju imamo, a koju još nismo osvijestili, upravo u ljudima iz obrazovanja. Naravno, i u njihovim učenicama i učenicima, a to smo svi mi.
Imao sam čast u nekoliko navrata raditi radionice za prosvjetne radnike o upotrebi jednominutnog filma u nastavi. I svaku od tih radionica bih počinjao istim pitanjem: Da li mi možete navesti ime nekog političara iz vremena kada ste vi išli u osnovnu školu? Uslijedio bi muk, pa nijemo međusobno zgledanje, a onda i slijeganje ramena. (Bilo je pokušaja s drugom Titom, ali njega bi u startu isključili kao mogući tačan odgovor.) Onda bih ih pitao da li znaju kako se zvala njihova učiteljica ili učitelj, a oni bi, poput djece, svi uglas izgovarali imena s osmijesima na licu.
Za dvadeset, trideset godina, kada neko bude pitao mog sina kako se zvao neko od trenutnih političara, on će imati zbunjenu facu, s koje će se čitati: kakvo glupo i nepotrebno pitanje. Ali ako ga upitaju za ime učiteljice, ispraviće ramena i s osmijehom na licu reći – Vildana Vrabac.
Na tom jednostavnom primjeru želio sam im reći ono što bi trebalo da se podrazumijeva, a to je da su upravo oni i one najbitniji segment društva, kojeg nažalost nema u našem slučaju.
Jer da ga ima, posebno u vrijeme navodne evolucije čovječanstva i tehnološke revolucije, prosvjetni radnici i radnice bi bili sve ono što su danas političari, ljudi s estrade i influenserska zajednica s društvenih mreža.
Bili bi oni do čijeg mišljenja i rada nam je stalo, pratili bismo njihove objave, sherali ih do besvijesti i bile bi ih pune naslovnice novina i portala, a radijske i televizijske stanice bi se otimale za njihova gostovanja.
Neću ništa novo reći kad kažem da smo se zapustili u svakom smislu, ali ne mogu objasniti sebi da smo zanemarili vlastitu djecu?!
Najbolji primjer je vrijeme pandemije COVID-19. Dok smo se mi svrstavali u tabore onih koji napadaju tadašnju vlast za potpuni haos i nesnalaženje ili s druge strane bjesomučno ih branili po stranačkoj dužnosti ili vlastitom opredjeljenju, šta su radili prosvjetni radnici?
Organizirali kakvu-takvu online nastavu i predano radili s djecom, pokušavajući istovremeno biti i prosvjetitelji i pedagozi i psiholozi.
Razred mog sina primjerice, koji je u to vrijeme išao u Umjetničku, odsjek vajarstvo, dobio je od škole potrebnu količinu gline kako bi mogao raditi praktičnu nastavu kod kuće, pod online mentorstvom svog profesora.
Jesmo li se ikada zapitali ko je profesorima za to vrijeme pandemije plaćao potrebnu tehničku opremu, internet, telefonske račune?
Da li im je to ikada nadoknadio? Je li iko ikada javno izrekao priznanje za njihov rad, a podnijeli su najveći teret tog vremena s medicinskim radnicima.
Ono što je najbitnije – nikada nisam čuo nikoga od njih da je to i tražio.
Pritom treba posebno spomenuti sve one koji ne rade u velikim gradovima, koji svoju misiju obavljaju u malim, neuslovnim seoskim ili područnim školama. Koji do svog posla putuju, pješače, dajući sve od sebe, i to doslovno, da djeci prenesu znanje, da ih onoliko koliko je u njihovoj moći pripreme za sve ono što ih čeka. A čeka ih...?
Polupali smo lončiće i zato žmirimo već tridesetak godina. Mrak je sve veći i strašniji. Generacije, rođene nakon rata, danas su tridesetogodišnjaci i bez većih problema mogu odgovoriti na moje pitanje s početka teksta. Jer malo toga se promijenilo u politikama. Obrnuto proporcionalno, u obrazovanju se promijenilo mnogo toga, jer je politika formalno stavila šapu na njega bez namjera da bilo šta suštinski mijenja. Ona tiha većina, sjajnih učitelja i učiteljica, nastavnica i nastavnika, profesora i profesorica i dalje svoj posao radi uprkos svemu. Za našu djecu. Bez naše podrške i svijesti o tome šta oni i one predstavljaju u odrastanju onih za koje tvrdimo da ih najviše volimo i da su nam najbitniji na svijetu.
Strašan, ali najbolji primjer je učiteljice iz OŠ Prečko u Zagrebu koja je, prema nezvaničnim informacijama, primila trideset uboda nožem (cijeli jedan razred) u pokušaju da spasi svoje đake. Znam, takvi se rode pa po savjesti i biraju svoju profesiju, da kada se oporavi, do kraja života će patiti zbog onog jednog anđela kojeg nije uspjela spasiti. A ona preživjela.
