Neće SDA samo tražiti pauzu za džumu, i NiP traži pauzu za džumu.
Šta je moglo potaknuti predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo Elvedina Okerića na ovaj djetinjasti prkos? Šta je htio dokazati? Da time što je izašao iz SDA, NiP nije izašao i iz islama? Da li bi isto izgovorio i da su kamere bile isključene?
Činjenica da se sjednice Skupštine snimaju i uživo prenose određuje ponašanje većine zastupnika i zastupnica u sali. Već je ušlo u loš običaj da prve diskusije započinju pozdravima i selamima TV gledaocima koji nas gledaju (kao da su gosti u jutarnjem programu TVSA, a ne zastupnici na neredovnom poslu). Rijetko kad izdrže, dok su u kadru, da ne bace pogled na ekran u skupštini i provjere kako izgledaju. Ali najteže posljedice od uključenih kamera trpi kvalitet rasprava. Svjesni da tu okolnost trebaju iskoristiti za vlastitu promociju, udarnici opozicije (Mahir Dević, Faruk Selmanović, Faruk Kapidžić, svi SDA) pretvaraju vrijeme u minutažu, trošeći je na jalovi kriticizam, zbog čega sjednice traju predugo, tačke se bespotrebno rastežu, a fokus rasprava gubi u repličicama-doskočicama.
Izuzetak je vrijeme za Pitanja i inicijative, čime sjednice započinju. Tako je započela i dvadeseta, 13. marta 2025. na čijem su dnevnom redu bile još dvije tačke: razrješenje ministra komunalne privrede i izbor kantonalnog pravobranioca. Zanimljivo je kako zastupnici koriste svojih pet minuta da budu konstruktivni. Jedni, da u učionici čitaju domaće zadaće, drugi u neravnopravnoj borbi s kongruencijom, treći kratko i jasno, četvrti tek da ne sjede bezveze... Uz rijetke izuzetke, svi ovi nastupi mogli bi se svrstati u barem četiri grupe:
a. novinarska pitanja, tipa: gdje su pare i na šta su potrošene, dokle je istraga došla, kršenje zakonitosti, šta je otkrila inspekcija…
b. komšijski problemi, poput: prokišnjava krov, đaci pješače, fali doktor u područnoj ambulanti…
c. lobističko zagovaranje: od sitnog, da se plastificiraju oružni listovi, kako bi duže trajali i kako bi se na njima uštedjelo, do kupovine Microsoft licenci cijelom univerzitetu. (Kojom smo prilikom saznali da je omjer studenata i profesora 40:1.) i
d. načelni prijedlozi: kakav je npr. na početku pročitala zastupnica Mila Melank (NS), a tiče se diskriminacije starijih osoba. hint!
Iznenađujuće je, međutim, da više od polovine zastupnika nema ni pitanje ni inicijativu. I da to najbolje vrijeme sjednice, kad je publike najviše i dok očekivanja još nisu (očekivano!) iznevjerena, ne koriste konstruktivno.
Zakon se zakonom izbija
Dodvoravajući se biračima, i vlast i opozicija zatražile su da se ubrza legalizacija bespravno podignutih kuća, njih između 20 i 40 hiljada (broj stalno raste). Humanisti s oba skupštinska krila smočili su parlamentarni parket izlivima empatije, ali nijedne riječi nismo čuli o tome ko je bespravnu gradnju omogućio i ko će za nju odgovarati. Bilo je jezivo zabavno slušati u zakonodavnom tijelu unisono populističko slavljenje bezakonja. hint!
Nakon šarade inicijativa i pitanja priliku da odgovore dobili su prisutni ministri i sam premijer (Nihad Uk). Njegov dar da ne kaže ništa koliko god da riječi izgovori uvijek iznova iznenadi. Jedinu konkurenciju taj dar imao je u odgovorima ministrice obrazovanja Naide Hota-Muminović na kritiku njene politike čvrste pravilničke ruke. Na zahtjev zastupnice Marijele Hašimbegović (DF) da se nejasno sročena Instrukcija o postupanju u slučaju izricanja odgojno-disciplinske mjere “Isključenje iz srednje škole“ stavi van snage, zato što je neustavna i protivzakonita, što unosi pravni nered i njome se grubo krše ljudska prava, ministrica je odgovorila slikama djece s kolodvora Zoo, dajući nam naslutiti da između narkomanskog i skitničkog bolesnog zapada i naše čaršijske idile kao garanta zdravog odrastanja stoji samo ona. Jednako je bljedunjavo odgovorila i zastupniku Damiru Marjanoviću (ZNG), na njegovu u pitanje kamufliranu kritiku zastarjelosti školskih udžbenika.
Smjena ministra
Rasprava o glavnoj medijskoj tački dnevnog reda, razrješenju ministra komunalnih poslova pod istragom, Bojana Bošnjaka (NS), počela je očekivano, diskusijom zastupnika Devića (SDA), kome je trebalo desetak sekundi da dođe do svoje omiljene floskule potpuni haos. Potpunim haosom on naziva, naime, rezultat vladanja trojke, iako nije jasno kada se, koristeći drugo lice množine, obraća cijeloj trojci, a kada svojim najbližim stranačkim rođacima iz NiP-a. Igrajući uloge Rudija Alvađa i Rejhana Demirdžića, zastupnici Dević (Momo) i Okerić (Uzeir) potom su razmijenili nekoliko prijateljskih uvreda (S vama se, Okeriću, ni u Ramazanu ne može razgovarati…), od kojih za anale ostaje zagonetna dosjetka ovog drugog: tri su prsta uperena u vas, kolega Deviću. Hmm, tri prsta. Koja? Čija? Skupljena ili raširena? Vrijedno pamćenja za istoriju skupštinskih bisera bilo je nadgornjavanje Devića sa esdepeovom medijskom stražom (Samir Avdić i Davor Čičić) oko toga čija stranka ima najviše pravosnažno osuđenih članova (ili funkcionera, ostalo je nejasno).
I druga tačka, nakon pauze za džumu, izbor kantonalnog pravobranioca, prošla je u sličnom sitkomskom raspoloženju, do neočekivanog prekida, od deset minuta, koji traje evo već peti dan.
Parlament i učionica
Nakon nepuna tri mjeseca koliko Šitbastersi s deset očiju prate kako se i o čemu u skupštini odlučuje, čini se sasvim legitimnim kriterije jezičkih kompetencija iz aktuelnog kurikuluma za osnovnu i srednju školu primijeniti i na zastupnice i zastupnike u Skupštini Kantona Sarajevo.
(Npr., ove, za treći razred srednje škole:
Raspravlja u nizu razgovora utemeljenih na saradnji (jedan na jedan, u grupama i onim koje vodi nastavnik) o različitim temama, razvijajući svoje kritičko mišljenje i primjenjujući kulturu dijaloga.
Diskutira, oslanjajući se na pročitano i pozivajući se na dokaze i argumente, povezujući više izvora informacija prezentiranih u različitim medijima i formatima (npr. vizuelno, kvantitativno i usmeno).
Inicira novu temu participirajući u grupi, otvarajući nova pitanja za raspravu i poštujući osnovna ljudska, građanska i demokratska prava.
Prezentira rješenja problema, procjenjujući vjerodostojnost i tačnost svakog izvora i bilježeći svako odstupanje od pronađenih podataka.
Prosuđuje vjerodostojnost i kvalitet informacija iz različitih medija i formata.
Diskutira na osnovu proučenih tekstova i drugog materijala, razlikujući činjenicu od mišljenja i poštujući sva pravila konverzacije.
Procjenjuje govornikov stav, poredeći ga s vlastitim, njegujući argumente i dokaze u izlaganju i razlikujući prezentirane informacije prema relevantnosti i tačnosti.
Ocjenjuje stav, premise, povezanost predodžbi, izbor riječi, naglašene cjeline i ton koji govornik koristi.
Koristi retorička sredstva prilagođena razgovoru uz primjenu jezičkog bontona.
Predočava vlastiti stav, prezentirajući vjerodostojne dokaze za svoje ideje i zaključke, nudeći moguća rješenja ili korekcije.)
Od učenica i učenika se očekuje da govore jasno, pravilno, da dovoljno poznaju temu o kojoj govore, da argumente formiraju na osnovu provjerenih činjenica primjenjujući alate kritičkog mišljenja. Nema razloga da isto ne očekujemo i od ljudi koji su iz istih klupa izašli sa svjedočanstvima da su svim tim znanjima i vještinama ovladali. Također, nema razloga da se inserti sa iskazima bivših učenika i učenica, a sada skupštinskih zastupnica i zastupnika ne analiziraju u školi kao primjeri očitih jezičkih nekompetencija: od mucanja, šeprtljanja, gutanja suglasnika, pogrešno izgovorenih riječi, nedovršenih rečenica... do manipulativnih konstrukcija baziranih na neistinitim pretpostavkama, na djelimično ili potpuno pogrešnim informacijama. Ako nekolicina punoljetnih ljudi može odlučivati o potrebama 400.000 građana Sarajeva frljavo komunicirajući na maternjem jeziku bez ikakvih posljedica, zašto bi đake kažnjavali lošim ocjenama za istu nesposobnost u učionici? Šta je, drugim riječima – ali to sada više nema veze samo sa skupštinom i maternjim jezikom – svrha obrazovanja i sticanja znanja savršeno nepotrebnog u stvarnom životu?
Kad se pitanje postavi ovako, uloga nastavnika dobija sasvim drugi smisao. Budući da autoritet ne mogu graditi na (nepotrebnom) znanju, moraju se osloniti na snagu same institucije obrazovanja. Zakoni, pravilnici, dnevnici, evidencije, norme... pravni okvir buja oko svog ispražnjenog središta. I to je “pravo“ šuplje, kontradiktorno u sebi, nejasno, na isti način nepismeno i neznalačko kakva je i skupština koja ga porađa, ali je to sada sasvim nebitno, jer zajednicu ne određuju ni znanje ni pravo, nego sila plemenske moći. Obrazovanje stoga ima zadaću da generacije koje dolaze uplemeni, a ne da ih oplemeni (Zdenko Lešić). Sjednice kantonalne skupštine su didaktički performans koji nekoga iritira, nekoga zabavlja, većinu ne zanima, ali sa stvarnom demokratijom (jedan čovjek jedan glas) nema nikakve veze. Odluke se donose izvan nje, a donose ih ljudi koji nisu morali ni učestvovati na izborima. Zato je moguće da se planovi rada za 2024. usvajaju početkom 2025, zato je moguće da se sjednice počinju, a ne završavaju, prekidaju i ne nastavljaju, zato se mogu zakazivati bez plana rada, bez rokova, bez odgovornosti, prema poslovniku, pa ko koga prevari...
Nazad u školu
Ukoliko nastavnica poželi u ovoj sjednici potražiti građu za razgovor sa srednjoškolcima, dvije se teme čine zanimljivim. Prva je diskriminacija po godinama starosti. Konkretno, stanari stariji od 75 godina ne mogu biti povjerenici, čak i kao su savršeno sposobni za to. Učenici bi mogli pokušati razumjeti zašto je to tako i da li tako mora ostati. Jednako bi bilo zanimljivo pitati zašto je dobna granica za pravo glasa stala na 18, zašto se ne spušta niže. Zašto dementni devedesetogodišnjaci mogu glasati, a petnaestogodišnji ponosi generacije ne mogu, recimo o budućnosti ovih drugih?
Druga tema koju bi u učionici vrijedilo otvoriti jeste bespravna gradnja. Šta ta sintagma označava? Zašto su dozvole za gradnju uopšte potrebne? Ko ih izdaje? Koji su razlozi da se uskrate? Šta znači da neko zemljište ima neku namjenu? Ko tu namjenu određuje, na osnovu čega, kako se i zašto ona može promijeniti? Čemu služe zabrane čije se kršenje ne sankcioniše?
Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne znači odobravanje sadržaja, koji odražava samo stavove autora, a Komisija se ne može smatrati odgovornom za bilo kakvu upotrebu informacija sadržanih u njoj.
