Jutros sam se probudila i otrčala po ‘Feral’ da bi vidila kako sam se probudila. Uzela sam novine, najprije sam listala, zatim sam cvjetala, da bih tek na kraju dala plod. Plod je bio dugačak 47 cm i težak oko 200 tona. Nazvala sam ga Dalibor, jer je imao kataraktu, a ručicama je lupao sve ovako, ovako.
On je bio veselo dijete, a kako je bio dosta napredan, upisala sam ga na tečaj kroja i saksofona gdje se istakao izvrsnim rezultatima. Na sto metara krojio je za manje od jedne minute, a saksofon je mogao bacit s visine od 7 hiljada metara, a da se metru ništa ne dogodi. A i kad bi mu se nešto dogodilo, još uvijek bi mu ostalo 6999 metara, što je skoro za 6993 metra više od svjetskog rekorda u skoku s motkom. Ne samo ja, nego se i čitava Hrvatska može ponositi mojim Daliborom. (Mama se kupa, 10. 4. 1995.)
Kolumne Dorin dnevnik, čiji je izbor objavljen u knjizi istog naziva, (Zagreb: Durieux, 1997.) Ćićo Senjanović je za Feral Tribune pisao šest godina (od 1994.). Sve počinju Dorinim buđenjem i nastavljaju se pričanjem u prvom licu koje je apsurdno, alogično, besmisleno. Ponekad je parodično, često i satirično, uvijek urnebesno. Čitalac nikad ne zna kad će neka jezička dosjetka uspostaviti cijeli novi kontekst. Asocijacije su neočekivane, ali nisu proizvoljne; one su plod jezičke igre. Često je nemoguće pretpostaviti kako će se gotovo dovršena rečenica zaista završiti. Liče na automatsko pisanje, ali su bliže Harmsu nego dadaistima. Uzalud ćemo u njima tražiti alegoriju; upravo time da prave kratke spojeve u sintagmatskim vezama one očuđavaju stvarnost. Očuđenje je, naravno, i otkrivanje.
Zašto se smijemo
Artur Kestler u knjizi Čin stvaranja (The Act of Creation, London: Hutchinson & Co., 1964.) humor izjednačava sa umjetničkim djelom i naučnim otkrićem. Po njemu sve troje počiva na otkrivanju skrivenih sličnosti. Sličnosti se traže i pronalaze između dva različita referentna okvira unutar kojih vrijede različite logike. On uvodi termin bisocijacija, kojim ukazuje na elemente istovremeno prisutne u oba skupa. Ti elementi, iskazi ili postupci, dovode u vezu različite oblike ponašanja ili mišljenja, u čijem se srazu otkriva nekonsekventnost unutar jednog ili oba. Humor je prema tome otkrivalačka aktivnost, koja poziva na promjenu u ponašanju ili mišljenju, naprimjer na napuštanje predrasuda, ili automatizma. U tom otvaranju pogled na nove mogućnosti sličan je nauci. Kestler se naravno osvrće na čuveni Bergsonov esej o smijehu. (Smijeh: O značenju komičnog, Zagreb: Znanje, 1987. Prev. Bosiljka Brlečić.) I Bergson humoristu vidi kao naučnika, ali naučnika u kog se prerušio moralista. Humor je po njemu transpozicija moralnog u naučno. Komično je, smatra on, uvijek ljudsko; životinje ili prirodne pojave smiješne su samo onoliko koliko liče na ljude. Preduslov za smijanje su neosjetljivost i bezosjećajnost onih koji se smiju; empatija i smijeh ne idu skupa. Smijanje je uvijek jedna vrsta zavjere onih koji se smiju protiv onoga kome se ili čemu se smiju. Smijeh ima društveno značenje kao osuda krutosti naspram gipkosti, automatizma nasuprot slobodnoj aktivnosti. Bergson sve primjere smiješnog, a ima ih kod njega mnogo, lako svodi na element automatizma u kome se otkriva neki duševni nedostatak. (Tako primjećuje da je moda smiješna, jer sugeriše da je odjeća oklop u koji društvo sputava ne samo tijelo nego i duh.) Smijeh kažnjava svaki pedantizam, svako administrativno uređenje, svako ukrućivanje života.
Sto nijansi crnila
Senjanovićev humor svoju metu nalazi u tuđmanizmu, ako tako nazovemo period hrvatske tranzicije iz socijalizma u nacionalizam. U Dorinom svijetu je sve moguće a da se niko nikome i ničemu ne čudi. Dorin dnevnik jeste slika društva potpuno razglavljene etike.
Jutros sam se probudila bez velikog napora. Najprije sam otvorila desni, a odmah zatim najmiliji lijevi kapak. Primjetila sam da kad stisnem kapke da mi je sve nekako crno pred očima, a kad stavim ruku u kipuću vodu onda urliknem. Ja sam specijalista za pokuse. Nekidan sam s katramom namazala kosu i utvrdila da na katramu nije došlo do promjena. Jedna moja prijateljica također se bavi eksperimentima. Ona je svoju curicu držala pod vodom sedam sati i jedanaest minuta. Kad je izvadila, mala nije rekla ni a. Nju djeca poštuju.
Beskrajne su mogućnosti. Tko se ikada mogao nadati da će čovjek prodrijeti u neke tajne. Da se sastanu svi učenjaci, svi inženjeri, svi profesori i svi doktori svijeta koliko bi to bilo ljudi na okupu. Nije lijepo prejudicirati, ali dozvolite da kažem kakvo je moje mišljenje. Moje je mišljenje u većem dijelu prihvatljivo. (Kaputić od hipermangana, 16. 5. 1994.)
U većem dijelu prihvatljivo mišljenje odnosi se ovdje i na logor Lora, gdje su mučeni privedeni splitski Srbi. Asocijacijama na mučenje, ali i na većinsku ravnodušnost, počinje i jutro u kom se Dora probudi iznenađujuće svoja:
Jutros sam se probudila iznenađujuće svoja. Stala sam ispred ogledala i ostala bez daha. Ja bez daha, a glava bez kose, oči bez trepavica, usta bez zubiju i tramvaj bez putnika. Uh, ti boga, di su putnici? Ušla sam u tramvaj i upitala: “Putnici, gdje ste?”, a oni su se počeli izvlačit ispod sjedala i govorit: “Evo nas, evo nas”, dok je jedan stariji gospodin kazao: “Evo i mene, ali sam se zaglavio”. Pitala sam putnike: “Šta ćemo s njim? Imamo dvije solucije ili ga zatući ili...”, a oni su zavikali: “Nema ili!” (Pat i patka, 16. 5. 1996.)
O mučenjima u Lori prvi je pisao u Slobodnoj Dalmaciji (od 7. rujna) Zvonimir Krstulović, prenoseći svjedočenje jednog od zatočenih i mučenih Srba s inicijalima Đ.K. Osim što su zatvorenike tukli, mučili su ih i strujom, tjerali da laju iz psećih kućica, silili na rad, trčanje i ustaško pozdravljanje. Nedugo potom u kolumni Robi K. i Viktor Ivančić piše o mučenjima u Lori, koja sami mučitelji, vojni policajci, reklamiraju kao Zabavni Lora‐park, Prvoklasni salon zabave i razonode, Kuća strave. Iz drvarnice u kojoj policajci zlostavljaju đake čuju se krici i jaukanje, a direktorica škole to naziva tihim obrtom i upozorava ih da se obrtom ne mogu baviti bez dozvole. Njeno insistiranje da se pozove policija je smiješno, jer su mučitelji – policija. Sve je veselo, kao u opereti. Na početku Male Floramye Ive Tijardovića, zbor maškara pita policajca šta je on, a policajac odgovara: “Redar, redar, redarstveni organ!”, na šta će maškare: “Oho, oho – / A mi smo mislili da ste i vi maškara...” Isto valjda misle i građani 1991, u vezi s zločinima u Lori, jer izmještajući stvarnost u operetu oslobađaju se odgovornosti i obaveze da nešto u vezi sa zločinima učine.
Senjanović varira taj motiv operetske bešćutnosti:
Jedna moja prijateljica koja radi u elektronskom računskom centru, sazove sastanak Kućnog savjeta, a kad se stanari okupe prži ih bacačem plamena. Oni urliču, a ona zaključi sastanak zbog galame. (Ležerni trotoar, 25. 7. 1994.)
Pjesme iz Lore
Istoj temi će Boris Dežulović posvetiti 2005. zbirku Pjesme iz Lore, u kojoj će zločincima prepustiti da s grotesknim domoljubnim ponosom opisuju vlastite zločine.
Naslov je – pjesme, iz Lore (logora, mučilišta) – neke vrste oksimoron; kakve bi se to uopšte pjesme s gubilišta mogle čuti? Nekom poremećenom umu jauci mučenih mogu zvučati kao pjesma, pa bi onda lirske slike mogle biti prozor u taj um. U pjesmi Dalmacija u mom oku na smrt ranjeni crnogorski oficir zatočen u Lori jauče, arlauče, zavija, urla, cvili dok sa kasetofona trešti glas Miše Kovača. Lirski subjekt (s nelagodom koristim taj termin u ovom kontekstu!), nakon što nas uvede u scenu mučenja, sjeća se kako ga saborac, “jedan mali iz Zadvarja, osjetljiv u pičku materinu”, moli da učini nešto, da to zavijanje prestane, a ovaj repetira škorpion i, kad već mislimo da će iz samilosti ubiti izmrcvarenog zarobljenika, ispaljuje metke u – kasetofon. Poenta je komična, jer sasvim iznevjeri naše očekivanje i strmoglavi nas iz tragedije u grotesku. Ali humor tu ne relativizira stvari, nego otkriva, ili izoštrava, suštinu Lore: bešćutnost koja graniči s moralnom retardiranošću. Njena je možda glavna osobina odsustvo empatije i savjesti. Ali ta je bolest kolektivna, i tim više zastrašujuća. Prva pjesma u zbirci nosi naslov Himna, i cijela je katalog mučenja. Čuvari, hrvatski vojnici, vojna policija, polivaju zatvorenike (Srbe, četnike, čejene) petrolejom, tjeraju ih da žlicom jedu vlastita govna, da tuđa piju na slamku, tuku ih olovnim cijevima i bejzbol palicama po bubrezima, izbijaju zube, spajaju im žice induktorskog telefona štipaljkama na penis, guraju petožilni kabl u anus i, nakon svega, tjeraju da pjevaju hrvatsku himnu:
Vijepa nava domovino / čulo se tiho / glasnije majku ti jebem / oj junavka vemvjo miva / šta frfljaš / govno / pravoslavno / stave svave djedovino / da bi vavda / svetna / biva / čulo se / Stajali smo mirno / s desnicom na grudima / oči nam se orosile / kao boce hladnog piva. / Nikad ljepše nije / zvučala naša himna. (Himna)
Dežulović zločin objašnjava patriotizmom hulja. Himna ujedinjuje društvo u zločinu, koji postaje zajednički jer ga većina i ne doživljava kao moralnu pogrešku. Pojedinci koji ispovijedaju vlastita zločinstva, ali za koja ne osjećaju niti grižu savjesti niti misle da su bila grijeh – Šejn, Ujo, Ševo, Klemo, Jaman, Krolo, Crni, Raba, Markus, Grof, Hrubeš, Sula, Maks, Pinjol, Fanđo, Dajc, Franko, Puljo, Čatlaci, Brane, Veljko, Raba, Vjeko – ekstrem su jednog većinskog kolektivnog moralnog posrnuća. Oni sebe, međutim, ne vide kao hulje; jedan od njih to ovako sažme, komentarišući čuveni iskaz Samjuela Džonsona, da je “domoljublje posljednje utočište hulja”:
I znaš šta / misli ti što hoćeš ali / Otkad sam to čuo / ne skidam ti ja uniformu / s krunicom oko vrata / i napunjenim / pištoljem / čekam da se / pojave te / Hulje / Ja da im se malo / najebem / majke. (Čuvar utočišta)
Unutra, u Hrvatskoj, sve je u najboljem redu, vani je nered odakle prijeti opasnost. Ksenofobično sužene zjenice redukuju stvarnost na mjeru tuposti i neukosti domoljuba. Cijeli svijet je poprište sukoba, mržnje i krvoprolića (Gloria Mundi): (...) “pogledaj što čifuti rade jadnim Palestincima / gaze ih bagerima žive / a i ti Palestinci / sve je to Al Kaida stoka / prljavi Arapi svi su isti / sve je to u debelu kurcu”, pa šta drugo tupan da zaključi nego, “jebeš ti meni sve / ako mi Hrvati / nismo jedini / normalni”.
A ako je unutra sve ok, onda ni sa Lorom ne može biti nešto loše. Ta logika izvrnuta naopačke s blagoslovom odozgo, od države i Crkve, izlazi pred nas u formi dokumentarnoj, kao iskaz, priznanje, glasno razmišljanje, ispovijed, dvoumica... Pjesnik je tu samo da čuje i zapiše. Ali Dežulović sumnja da je dokument dovoljan; najzad, koga su na kraju svih haških procesa dokumenti uvjerili o nečijoj nesumnjivoj krivici? On dokument skraćuje do suštine, koju onda ne možemo ne vidjeti, a humor tu, osim što omogućava savezništvo čitalaca u intelektualnoj i moralnoj superiornosti, ujedno otkriva istinu, gradi spoznaju, osuđuje neljudskost i, najzad, kažnjava je smijehom.
(Nenad Veličković, Čari prepričavanja, Buybook, Sarajevo, Radićeva ulica)
