Hana Arent (Kriza u obrazovanju, REČ, [86.32]. Prev. Slobodanka Glišić. 257) u jednoj od svojih osam vježbi iz političke misli suočava nastavnika (staru osobu koja poučava i obrazuje djecu, nove) sa potrebom i obavezom da razumije okolnosti u kojima radi svoj posao, rezultate i posljedice tog rada, i razloge zašto su takvi kakvi su.
Za okolnosti, kako ih ona vidi, ključan je natalitet, tačnije: činjenica da čovječanstvo opstaje u svijetu tako što roditelji (stari) upućuju djecu (nove) kako da nađu svoje mjesto u svijetu u koji rađanjem dolaze kao stranci. Roditelji djecu rođenjem ne pozivaju samo u život nego i u svijet, a to znači da svrha odgoja i obrazovanja nije samo da prežive učeći, kao mačići, vještine lovljenja miševa, nego i kako da svijet u koji dolaze sačuvaju od propadanja, pa i od sebe samih. Hana Arent školu opisuje kao mjesto koje se privremeno nalazi između djeteta i svijeta. Djetetu je, kao novom i nezaštićenom biću, potrebna sigurnost i zaštita koju mu bezuslovno daje porodica. S druge strane, i svijet također treba sigurnost i brigu. Škola treba da osigura prelazak iz zaštićenosti u štićenje. Njeno je centralno pitanje odgovornost. Ona treba da simulira svijet, a dijete u toj simulaciji treba da nauči kako da se u taj svijet uključi i kako da o njemu brine. Uloga i svrha nastavnika je da svojim autoritetom garantuju tačnost simulacije; tj. da se u školi poučava stvarnost. Ne parcijalno, kao stvarnost inžinjera, ili bravara, ili mesara, nego stvarnost čovjeka, zajednice, planete. Škola promašuje svoju svrhu ako poučava vještini za konkretno zanimanje, za tzv. tržište rada. Stvarnost u školi treba biti predstavljena pošteno, bez iskrivljivanja kakva unosi indoktrinacija. Odgovornost za to pošteno predstavljanje svijeta sasvim je na odraslima, ali ona je neodvojiva od odgovornosti za ono što svijet jeste, u trenutku u kojem se ostavlja djeci. Onaj ko odbije da preuzme odgovornost za svijet, riječima Hane Arent, “ne treba da ima decu i ne sme mu se dozvoliti da učestvuje u njihovom obrazovanju”.
Obrazovanje u Americi je u krizi, dubljoj nego u Evropi, ali je u krizi i u Evropi, zato što nastavnici (svi odrasli koji poučavaju, bilo kao kreatori obrazovnih politika, bilo kao praktičari u razredu, bilo kao članovi školskih odbora i roditeljskih vijeća) ne prihvataju tu odgovornost.
U obrazovanju se ta odgovornost za svet javlja u obliku autoriteta. Autoritet pedagoga i kvalifikacije nastavnika nisu ista stvar. Iako je neophodno da autoritet ima izvesnu kvalifikaciju, ni najviša moguća kvalifikacija ne može da izrodi autoritet. Nastavnikova kvalifikacija sastoji se u upućenosti u svet i sposobnosti da uputi druge u njega, ali se njegov autoritet zasniva na preuzimanju odgovornosti za svet. U odnosu na dete, on igra ulogu predstavnika svih odraslih stanovnika, ukazuje na detalje i kaže detetu: to je naš svet.
Pošto se odreknu odgovornosti, nastavnicima ostaje samo da autoritet grade na sili. A kako se odgovornost ipak mora nekome pripisati, oni su je, protivno zdravom razumu, prebacili (svalili) na djecu. Pod uticajem moderne psihologije revolucionarna je pedagogija (moj kurziv slijedi ironiju kojom i Hana Arent gleda na reformu obrazovanja) utvrdila tri principa kojih se u bježanju od odgovornosti drži. Prvi je da djeca treba da uče u okruženju svojih vršnjaka bez miješanja odraslih. (Tu se ne misli na fizičko miješanje, npr. na razvađanje, nego na miješanje u pitanja ciljeva, svrhe i sadržaja učenja, odnosno onoga što se o svijetu otkriva i saznaje.) Drugi je učenje isključivo na vlastitom iskustvu, kroz praksu, a ne imaginaciju, zamjena učenja činjenjem, a treći privilegovanje igre kao metoda spoznaje svijeta.
Rješenje Hana Arent vidi, jasno, u vraćanju odgovornosti odraslima, ali je to povezano s nekoliko krupnih problema. Osim što znači da će se budući nastavnici morati za svoj posao obrazovati na bitno drugačiji način, ciljevi i s njima u vezi sadržaji obrazovanja moraju se radikalno preoblikovati.
Rezervu koju je prema nastavi književnosti izrazila Marija Nikolajeva – da se “prikazivanje društvenog poretka u kojem su pravila odraslih norma može činiti epistemički opravdanim”, ali da je to “s etičke tačke gledišta jednako [je] problematično kao i prikazivanje kolonijalnog ili patrijarhalnog poretka kao norme” – tada bismo trebali sasvim odbaciti.
Goldingov paradoks
Hana Arent mogla je biti potaknuta na svoju kritiku obrazovanja (iako ga nigdje ne pominje) romanom Vilijama Goldinga Gospodar muha. (Zagreb: Algoritam, 2014. Prev. Zlatko Crnković.)
U tom romanu, koji je prije objavljivanja odbilo dvadeset izdavača, Golding opisuje zamišljeni pedagoški eksperiment. Grupa dječaka, ne znamo im tačan broj, nakon pada aviona započinje život na prijateljskom otoku. Golding nam ne kaže kakav je to avion bio, odakle su i kamo djeca njime putovala, zašto su u njemu bili samo dječaci, niti se objasni šta se sa ostacima srušene letjelice dogodilo. Sve što o događajima prije pada i početka zapleta znamo jeste da tamo negdje, u svijetu odakle su došli i u koji se nadaju vratiti, bjesni atomski rat. Ta je informacija važna, jer sugeriše mogućnost da su ta djeca na otoku možda jedini preživjeli članovi ljudske vrste.
Golding svoj eksperiment ne želi komplikovati ni seksualnošću ni humorom (ovo mu zamjera Harold Blum (“Introduction”, u: Bloom’s Guides: William Golding’s Lord of the Flies – New Edition, New York: Infobase Publishing, 2010.) jer su dječaci od početka usredsređeni na pitanje opstanka. Preko dva glavna suprotstavljena lika, Ralfa i Džeka, Golding sukobljava dva koncepta etike koji pretenduju na uređenje odnosa u zajednici. Ralf, koji ima “lice dobrote” i za koga Golding vezuje naše simpatije tako što naraciju često vodi iz njegove perspektive, pogotovo prema kraju romana, biva na početku izabran, demokratski, za vođu. Tome izboru pripomogne Pajcek (Piggy) artikulišući razloge. Pajcek je dječak s naočarima i astmom, smotani, ali inteligentni debeljuca, koji će sve vrijeme biti Ralfov, ako ne savjetnik, a ono pomagač i sagovornik. Dječaci na otoku su podijeljeni na dva načina. Prvi je po starosti. Jednu grupu čine stariji, oni koji su sposobni za rad, drugu mališani (littluns), djeca od šest godina ili mlađa, zavisna od brige starijih. Pošto ta briga često izostaje, ili je nedovoljna, ili neprimjerena, oni su od početka najveći gubitnici. Iako im Golding posvećuje svega nekoliko scena, od kojih je igra na pijesku jedina zaokružena, regresija cijele skupine na njima se najjasnije vidi i izaziva najjače emocije. Čak ni Ralf, koji povremeno biva svjestan obaveze starijih da se brinu o nejači, i to navodi kao argument svoje vladavine, ne uspijeva učiniti za njih ništa konkretno. Tri jadne kolibice koje uspiju napraviti prije sukoba i raskola među starijima nisu dostatna zamjena za dom, zbog čega mališani noću imaju more i govore u snu.
Druga podjela u romanu uspostavlja dramski sukob, suprotstavljajući Ralfu Džeka i njegov hor. Već prvo pojavljivanje ove grupe, u uniformi pjevačkog hora, postrojenog kao u vojnu formaciju, signalizira čitaocu moguće neslaganje oko prioriteta cijele zajednice.
Na samom početku Ralf iz mora izroni veliku bijelu školjku u koju brzo i lako nauči puhati i taj zvuk postaje znak za okupljanje zajednice. Ralf iznosi pred zajednicu svoj plan, zasnovan na vjerovanju i očekivanju da će spas doći izvana. Negdje u vanjskom svijetu su odrasli, njihovi roditelji i vojska koja ih je evakuisala, oni će ih tražiti i zbog toga je potrebno pomoći im u potrazi, tako što će se na otoku naložiti vatra i dimom signalizirati prisustvo brodolomnika (aviolomnika) na otoku.
Džek, naprotiv, koji je sav snaga i sirovost, ne vidi za svoju militantnu grupu mjesto u tom pasivnom konceptu; sakupljanje voća i drva za vatru, gradnja kolibica i opskrba pitkom vodom njemu nisu dovoljni. On želi upotrijebiti snagu i spretnost i, kad otkrije na otoku krdo divljih svinja, sav se fokusira na lov. Ispočetka nespretno, on i njegova grupa kroz neuspjehe uče i na kraju ubijaju jednu životinju, pribavljajući tako za sve dječake meso. U tom trenutku latentni sukob između njega i Ralfa, “dva svijeta iskustva i osjećaja koji se nikako ne mogu sporazumjeti”, eskalira. Dok je njegova grupa bila u lovu, a u toj grupi i dva dječaka zadužena za loženje vatre, vatra se ugasila, upravo u vrijeme kad se na obzoru bio pojavio jedan brod. Ralf je bijesan, a Džek, isprva zbunjen, ohrabren uspjehom, suprotstavlja prometejskoj ideji vatre ideju oružja i krvi. Cijela scena je u sjeni lovačkog ritualnog pjevanja “zakolji svinju, prereži joj vrat, prolij joj krv”.
Čitalac već naslućuje raskol, ali također i borbu: meso ne vrijedi bez vatre. Džek će uskoro sa svojom grupom, nakon što ubiju krmaču, izaći iz zajednice i osnovati vlastito lovačko pleme. Krmaču su, sasvim neinteligentno, izabrali zbog njene veličine, neosjetljivi na ono što vide: “Malo dalje od ostalih, utonula u duboko materinsko blaženstvo, ležala je najveća krmača u krdu. Bila je crna i rumena, a na velikoj mješini od trbuha bili su joj načičkani praščići što su spavali, meškoljili se i skvičali.” Nesposobni da misle na budućnost, sasvim u sadašnjosti, Džek i njegovi lovci ne razmišljaju o posljedicama svojih odluka. Broj svinja na otoku je ograničen. Šta će se desiti kad ih sve ubiju, a prasići prije toga uginu od gladi?
Golding neskriveno drži Ralfovu stranu i sve čini da u svom eksperimentu diskvalifikuje animalno, plemensko i nasilničko kao set vrijednosti koje određuju odnose u ljudskoj zajednici. Ali istovremeno ne glorifikuje alternativu; razum očito nije dovoljan. To što njega svojim nepravilnim govorom zastupa kratkovidi Pajcek, mogući je ključ za razumijevanje cijelog romana.
Dječaci nisu došli na otok niodakle, kao što niodakle dolaze novorođenčad u eseju Hane Arent. Dječaci su stranci na otoku, ali ne i u svijetu. Sa sobom su donijeli civilizaciju. Prvi utisak o otoku kod Ralfa pobudi sjećanje na školsku lektiru – romane Koraljni otok i Lastavice i amazonke.
Čak i najmlađi, dok se igraju u pijesku, prave pruge, dvorce, crtaju znakove. Vatra za Ralfa znači spas, a spas povratak u život “pod okrilje roditelja i škole, policije i zakona”. Goldingov je paradoks u tome (a čitamo dalje da vidimo kako će ga riješiti) da spas nije spas, jer povratak u okrilje roditelja, škole, policije i zakona je povratak u civilizaciju koja s atomskom bombom stoji na pragu samouništenja.
Otok zavodi svojom pitomošću. U početku se dječaci bude radujući se “svjetlu, talasima, satima igre”. Život im je na momente ispunjen zadovoljstvom, tako da zaborave na bezizglednost situacije. Igra ne može zamijeniti spoznaju i to je još jedan trag od Goldinga prema Hani Arent. Život u sadašnjosti je život u neodgovornosti. Na način na koji Hana Arent povezuje odgovornost i autoritet, možemo pratiti i razvoj sukoba. Ralf i Džek bore se za moć kojom mogu upravljati događajima. To što Džek izlazi kao pobjednik, Goldingova je gorka kritika parlamentarizma.
U kritičnom trenutku Ralf poviče “Pravila su sve što imamo”, na šta Džek odgovara: “K vragu i propisi! Mi smo jaki... Mi idemo u lov!” Pajcek dva puta u toku zbora, koji će se završiti odvajanjem Džekove grupe, pita šta bi odrasli rekli. Na simboličnoj ravni Golding krhkost parlamentarizma predstavlja školjkom. Na kraju će se ona razbiti, nakon što Džek pobijedi: “Ne treba nam više školjka. Znamo tko treba da govori.” Ubrzo će Džekova rulja ubiti i Pajceka. Njegov mozak prosuće se iz glave razbijene o stijenu. Potom će krenuti krvava potjera za Ralfom.
Na početku romana dječaci se dogovore da neće govoriti svi uglas, nego jedan po jedan, a da će riječ imati onaj ko drži školjku. I to je također znanje civilizacije iz koje su došli i za koje vjeruju, Ralf, Pajcek i Simon, da će ih izbaviti od propasti. To znanje temelji se na vjerovanju da se govorom, uvjeravanjem, snagom argumenata, činjenicama, dokazima može pronaći, izabrati najbolji put kojim društvo treba krenuti. Golding, nakon atomske bombe bačene u Drugom svjetskom ratu, u kojem je i sam kao oficir učestvovao, ima razloga da sumnja u budućnost čovječanstva. Čemu se nadati, kad je razum poražen?
Nije svejedno kako je do poraza došlo. Ralfov koncept prvi put ozbiljno je uzdrman kad je jedan od mališana objavio da je vidio čudovište, nalik zmiji, na rubu šume. Strah od nepoznatog, nevidljiva prijetnja, ma koliko nerealna, neutemeljena u činjenicama, na iracionalnom nivou redefiniše odnose u grupi. Odjednom nije više važan spas u budućnosti nego opstanak u sadašnjosti. Razum nije dovoljan da se suprotstavi potaknutoj paranoji, pa Džekovi kvaliteti – snaga, naglost, spretnost, agresivnost, krvoločnost – dolaze u prvi plan. I drugi put će strah od čudovišta oslabiti Ralfov uticaj, kad vjetar nanese tijelo mrtvog padobranca na vrh otoka, gdje će onda napuhivati i ispuhivati padobran, a od čega će se tijelo na konopima pomjerati kao da klanja. Stražari pored vatre vidjeće taj pokret, pogrešno ga u strahu protumačiti i tako stvoriti novi mit o čudovištu na otoku. Simon će otkriti da mrtav pilot nije prijetnja za dječake i požuriće da ih oslobodi straha, ali neće uspjeti, jer će ga Džekovi lovci nesvjesno ubiti u pomami ritualnog plesa.
Prije toga Simon će razgovarati sa Gospodarom muha – glavom ubijene krmače nataknute na zašiljen kolac, koju je Džek tu postavio da umilostivi i nahrani čudovište. Gospodar muha reći će Simonu da čudovište nije na vrhu brda nego u samim dječacima, ljudima. “Ja sam dio vas.” Gospodar muha je bukvalan prevod s hebrejskog Belzebub, što je jedan od naziva za Satanu. Simonu je Golding dao posebno mjesto u romanu: on je osjetljiviji i humaniji od Ralfa, a otvoreniji za iracionalno od Pajceka. Također je i aktivniji, hrabriji, radoznaliji... Njegova smrt simbolično je vezana za uskrsnuće i tako za Krista. Oko mrtvog tijela, u vodi koja zrcali zvijezde, pa tako izgleda kao nebo, stvara se od sićušnih morskih životinjica svjetlost. “Okuženo vijencem radoznalih sjajnih bića, Simonovo mrtvo tijelo, srebrnasti lik pod vječnim zviježđem, polagano je krenulo prema pučini.”
Zadnje stranice romana pripadaju Ralfu, dok očajnički nastoji izmaknuti kopljima Džekovih lovaca, koji ga iz sigurnosti šume tjeraju paljevinom. U trenutku kad ga potjera istjera na čistinu, žalo, on se sasvim u očaju i van sebe prevrće i zaklanja rukama, očekujući završni udarac, ali kad se uspravi, ugleda pred sobom “visoku šiljatu kapu. Kapa je bila na vrhu bijela, a iznad zelenog štitnika razabirala se kruna, sidro i zlaćani listovi. Opazi bijelo platno, epolete, revolver i red pozlaćenih pucadi.”
Mornarički časnik, nakon pozdrava, upita dječaka ima li na otoku osim njih i odraslih. Ralf odmahne glavom okrenuvši je da vidi iza sebe na žalu u polukrugu dječake lica namazanih bojama i sa zašiljenim kolcima u rukama. “Zabavljate se, igrate se”, zaključi časnik.
Zabavljate se, igrate se, ironična je poenta romana, koju izgovara odrasli čovjek, u uniformi, a koja se sada više ne odnosi na dječake nego na muškarce, koji se kao i dječaci igraju moći, religije, vladanja, demokratije, ubijanja, atomskog rata... Ironija je kakvo‐takvo rješenje paradoksa Gospodara muha. Pogrešan zaključak časnikov rezultat je njegovog nepotpunog uvida u okolnosti, ali isto tako i predrasude koju odrasli imaju o djeci. Nesposobnost da odrastao čovjek u djetetu vidi sam sebe oslobađa odrasle odgovornosti za ono što jesu i za ono što su od svijeta napravili. Zato sam pomislio da je Hana Arent o krizi obrazovanja govorila potaknuta Gospodarom muha.
Goldingov roman u učionicu unosi, beskompromisno, pitanje o tome šta upravlja odnosima u zajednici: u razredu, školi, gradu, državi, svijetu. Ko ima autoritet i na čemu ga temelji? Na čemu stoji autoritet vlade koja zbog pandemije ograničava kretanje građana i uslovljava njihova druga zagarantovana prava obaveznom vakcinacijom? U redu je da imamo pravila, to je sve što imamo; ali kako se ona donose? Ako su đaci, skupa s nastavnikom, dobro pročitali roman, rasprava o ovim pitanjima ne bi trebala da klizne u anarhiju. Nije li Golding, žrtvujući Simona i Pajceka, zapravo rekao ovo: šta ako je od toga da imamo pravila važnije da imamo jedni druge?
Iz etičke, intelektualne i umjetničke superiornosti Gospodara muha, u poređenju s Harijem Poterom, ne treba zaključiti da se povodom ovog drugog nema šta reći o svijetu koji škola simulira. Ono što ne ponudi sam tekst romana, ponudiće istorija njegove jedinstvene recepcije.
(Nenad Veličković, Čari prepričavanja, Buybook, Sarajevo, Radićeva ulica)
