Na jutrošnjem sastanku u Ministarstvu je, u interesu radnika i učenika, načelno dogovoreno da konkursi budu raspisani u julu – obavijest je predsjednika Sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja Kantona Sarajevo, od petka, 20. juna. Do tada mi, nastavnice i nastavnici na određeno, nismo imali nikakve informacije osim da je neizvjesno kada će biti ovogodišnji konkursi. Sindikat je pod urgentno tražio i ovaj (održani) sastanak kako bi se razgovaralo na temu zbrinjavanja radnika, budući da nije bilo nikakvih zvaničnih obavijesti.
Ključna riječ iz ove informacije jeste načelno. Načelno znači: možda hoće, možda neće. Načelno znači i: ostaje prostor za odgodu, za predomišljanje, za pomjeranje, za prolongiranje, za novo čekanje. Ako konkursi budu raspisani u julu – nije dobro, ako konkursi ne budu raspisani u julu – opet nije dobro. Ukratko, načelno dogovoreno znači da i dalje ne znamo na čemu smo.
Dvadeseti je juni. (Ni) ove godine konkursi za zapošljavanje nastavnika nisu raspisani na vrijeme. Ljeto počinje, godišnji odmori su pred vratima, a nastavnici koji nisu u stalnom radnom odnosu ne znaju gdje će (ni da li će!) raditi u septembru. Ako je takvih i relativno malo u Kantonu Sarajevo, u odnosu na ukupni broj zaposlenih, to ne umanjuje težinu problema. Sve i da je samo jedno, sistem (ne)zapošljavanja se može smatrati diskriminatornim jer svi koji su radili punu školsku godinu, bez obzira na vrstu ugovora, morali bi imati jednaka prava. Ako je neko iznio osam i po mjeseci nastave, ispunjavao sve obaveze, bio dio kolektiva, onda ima radnopravno pravo (da ne govorimo o ljudskom) na plaćen, miran odmor bez stresa i neizvjesnosti. Nerealna očekivanja od nastavnika da juli provedu u pripravnosti kako bi blagovremeno konkurisali, dok su drugi u istom zvanju na odmoru (zasluženom) – upravo je oblik nejednakog tretmana i institucionalne ravnodušnosti prema jednima, a povlastica za druge.
Sve navedeno pokazuje da ne postoji uredna kadrovska evidencija, niti jasno definisan i funkcionalan sistem angažovanja prosvjetnih radnika. U suprotnom – znalo bi se koliko zaposlenika odlazi, koliko ostaje, koliko radnih mjesta treba raspisati i gdje. Sve bi bilo planirano na vrijeme, u skladu sa školskim kalendarom, i svi bi ravnopravno učestvovali u procedurama. Nijedna škola ne može graditi ozbiljan obrazovni proces ako joj kadar odlazi i dolazi bez ikakvog reda – na početku, sredini i kraju godine.
Prikazalo se da se radi na obrazovnom sistemu. Donesen je novi Pravilnik za prijem radnika u radni odnos u osnovnim i srednjim školama kao javnim ustanovama na području Kantona Sarajevo koji se primjenjuje od 1. 5. tekuće godine, u kojem stoji da (član 4, stav 2) ustanove mogu raspisati konkurs za prijem radnika tek nakon prethodno pribavljene saglasnosti ministra za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: ministar), ali ne piše da se procedura treba okončati prije godišnjeg odmora; to se podrazumijeva!? Također se, u članu 2, navodi da je cilj da se osigura transparentnost postupka prijema radnika te jednak tretman i zaštita aplikanata/kandidata od diskriminacije, što je u kontradikciji sa trenutnim stanjem. Izvršena je digitalizacija sistema zbrinjavanja radnika koja je, na zvaničnoj stranici Ministarstva, nazvana ključnim korakom ka modernizaciji obrazovnog sistema Kantona Sarajevo. Dakle, sve je podešeno, ostalo je još samo da se da saglasnost za raspisivanje konkursa.
U hijerarhiji prioriteta, obrazovanje se deklarativno stavlja visoko, ali u praksi – nastavnici su često zadnja rupa na svirali. Odluka da se zapošljavanju kadra pristupi na ovako neozbiljan i posve neprofesionalan način ne utiče samo na one koji su zaposleni na određeno, već i na druge: komisije – koje će raditi tokom godišnjih odmora (ili neće raditi!?), upravu škole – koja treba da organizuje narednu školsku godinu blagovremeno, i u konačnici, a možda najvažnije, utiče na učenike koji, iako posredno pogođeni, trpe posljedice neizvjesnosti – hoće li u septembru imati istog nastavnika, ili će dobiti novog, ili će, pak, stari nastavnik ostati prve tri sedmice do okončanja konkursne procedure, pa onda doći novi? U sektoru koji navodno odgaja budućnost, nastavnici su na stand by.
Odsustvo osnovnih informacija u ovom periodu još je jedan pokazatelj koliko se nastavnici u ovom sistemu ne poštuju. Nema organizacije, nema plana, nema ni osnovne komunikacije sa zaposlenima. Niko ne smatra potrebnim (č. ljudskim!) da da objašnjenje, da najavi rokove. Sve se podrazumijeva – da će čekati, da će se snaći, da će pristati na sve što se u zadnji čas odluči. A upravo komunikaciji, odgovornosti, poštovanju drugih svakodnevno učimo djecu u školama. Zar to nisu osnovne vrijednosti koje škola prenosi? I dok ih predajemo učenicima, sistem kojem i sami pripadaju pokazuje suprotan primjer.
Ovakav sistem demotivira i tjera i najkvalitetnije nastavnike. Ljudi napuštaju struku, ne zato što nisu sposobni ili ne vole rad sa djecom, već zato što nemaju priliku da rade. Dugogodišnji nedostatak podrške dovodi do burn outa. Nastavnici ne odlaze jer to žele, nego jer su iscrpljeni.
