– Sablje vadi! Na juriš! Braćo, za mnom! – Lako izvuče sablju, prvi povika: – Ura‐a‐!.. i, osećajući jezu i poznatu lakoću u celom telu, pusti konja. U prstima leve ruke tresli su se kajasi, zategnuti kao žica, iznad glave podignuta sablja fijučući sekla je struju vazduha. Ogroman beo oblak koji se klupčao na prolećnom vetru, za trenutak zakloni sunce, i po bregu zaplovi siva senka, pretičući Grigorija, iako se činilo da ide lagano. Grigorije je prenosio pogled sa sve bližih klimovskih kuća na tu senku što je klizila po mrkoj neosušenoj zemlji, na svetložuti, radosni mlaz svetlosti, koji je bežao nekud napred. Neobjašnjivo i nesvesno, javi se odjednom želja da stigne svetlost što je jurila po zemlji. Grigorije obode konja i pusti ga u sav trk – jurišajući, poče se približavatl međi koja je delila svetlost od senke. Nekoliko sekunda očajnog galopa – i gle, ispružena glava Grigorljeva konja već je obasuta bleskom svetlosnih zrakova, i riđa dlaka na njemu odjednom buknu jarkim, oštrim sjajem. U trenutku kad je Grigorije preskakao neprimetnu ivicu senke oblaka, iz poprečne ulice jako zacaktaše puške. Vetar je brzo nosio pahuljice zvukova, približujući ih i pojačavajući. Još jedan nemerljiv trenutak – i Grigorije kroz gust topot kopita svoga konja, kroz fijuk zrna i zviždanje vetra u ušima, ne ču više tutnjavu eskadrona iza sebe. Iz njegovog sluha kao da je iščezao teški galop konjske mase koji je potresao neprosušenu ledinu – kao da se počeo udaljavati, izumirati. U tom momentu preprečna paljba planu kao vatra u koju je bačeno suvaraka; zajaukaše jata kuršuma. U zabuni, u strahu, Grigorije se obazre. Zbunjenost i gnev grčevima mu unakaziše lice. Eskadron je okrenuvši konje, ostavivši njega, jurio nazad. Nedaleko od njega komandir se vrteo na konju, besmisleno mahao sabljom, plakao i nešto vikao iskidanim promuklim glasom.
Ne moramo znati da je Grigorije, Melehov, komandant kozačkog eska‐drona koji juriša na crvene u Ruskom građanskom ratu, da je odlomak iz Šolohovljevog romana Tihi Don, (Beograd: Prosveta, 1966. Prev. Miloš Moskovljević.) da se junak danima pred ovaj juriš opijao do besvijesti, ne nalazeći odgovora u sebi na pitanje zašto on ubija i zašto se u ratu uopšte ubija. I bez toga nam je jasno da svetlost i senka ovdje znače više od jedne slučajne pojave i da želja junakova, da stigne svetlo na zemlji, ilustruje presudan pokušaj da se život iznese iz mraka. Gotovo da nije ni važno zašto ga je eskadron napustio (uz njega jašu samo još dvojica bližih oficira); ne znamo ništa o njegovom grijehu, čak nam je manje bitno hoće li poginuti (a izvjesno hoće, ako nastavi jurišati u košavu kuršuma) od toga hoće li preteći oblak. To nije više stvar samo njegova, nego i naša, svih ljudi, svakog čovjeka, taj trenutak u kojem povjerujemo da nismo sasvim u vlasti prirodnih sila i odlučimo preuzeti moralnu odgovornost za vlastite postupke.
“Samo za jedan sekund Grigorije utiša konjski galop”, nastavlja Šolohov, “pokušavajući da objasni sebi šta se desilo pozadi, zašto je eskadron, ne pretrpevši nikakvog gubitka, neočekivano udario u bekstvo. I u tom kratkom trenutku svest mu došapnu odluku: ne vraćati se, ne bežati, već – napred!”
I nastavi da juri, oznojen, sa radosnim uverenjem da ga neće pogoditi.
Krpice svjetlosti i krpice mraka
Za razliku od Goranove Jame, u kojoj pjesma partizana vraća svjetlo oka u duplje žrtvi ustaškog pokolja, u Tihom Donu etika se ne vezuje za jednu određenu ideologiju. Roman Proljeća Ivana Galeba Vladan Desnica završava tako što njegov pripovjedač, nakon što je otpušten iz bolnice, gdje mu je kretanje svjetlosnog miša po tavanici bolničke sobe označavalo granicu između sadašnjosti/stvarnosti i sjećanja, sjedne na klupu u parku i pušta da mu sunce grije očne kapke. Na početku romana Ivan Galeb sjeća se djetinjstva i dječije igre u hodniku stare djedove kuće na obali, kamene dvokatnice s balkonom i s gvozdenim kukama u koje se o svetkovinama uticao barjak:
Na desnoj strani, prema moru, bila je blagovaonica, primaća soba, naše spavaće sobe; na lijevoj, radne prostorije, odaje mojih dviju neudatih tetaka, kuhinja, sobe za služinčad. Prostorije prema moru bile su svijetle i vedre, poplavljene suncem. Ta strana kuće bila je nekako pretežitija: u nju se slijevao sav kućni život i sva kućna čeljad, onako kao što se putnici slijevaju na bok kojim lađa pristaje uz obalu. Lijeva strana kuće bila je sumračna, prelivena plavkastosivim osvijetljenjem, sjenovita.
I dalje:
Dugački hodnik bio je razmeđe dvaju carstava: tu su se ukrštavali svjetlost i sjena. Na svim vratima bila su debela mliječna stakla; ona na desnoj, sunčanoj strani sjala su u žaru, oživljena žutilom sunca koje je nadiralo i čisto previralo preko okvira, a u brušenim rubovima lomile su se zrake rasipljući se u jarkim duginim bojama; ona na lijevoj strani bila su nijema, zastrta neprozirnom opalskom zamagljenošću, i, pred veče, lagano podlivena plavkastim odsjevima. Na svim su vratima mjesto kvaka bile kugle od brušenog stakla.
I te kugle kao da su bile ljepše na vratima sunčane strane: njihova zasićena plava boja čisto je živjela, kao da u njima gori po žižak. Iz dubine njihovog staklenog mesa izvijao se topli jantarnožuti svjetlac i, u časovima jačeg razgaranja, probijao se do na površinu. Na sjenovitoj strani, kugle su bile ugašene. Njihovo je plavetilo bilo zamućeno, a u sredini kao da se nazirala rana, poput crva u srcu jabuke. Mi djeca govorili smo da je u njima ubijen živac. Među ostalim dječjim igrama, bila je jedna koja nas je naročito zagrijevala: na ugovoreni znak ili riječ, svi bismo se razbježali da se što prije dohvatimo po jedne jabuke na vratima; ko bi ostao bez nje, morao je da vrši neku obrednu radnju ili određenu kaznu. Nebrojeno puta ostao sam bez jabuke, jer sam se uvijek jagmio za onima na sunčanoj strani. One su i ostalu djecu više privlačile. Vjerovao sam da po opipu razaznajem “desne” jabuke od “lijevih”, one “u kojima gori” od onih “ugašenih”.
Sjećanje Ivan Galeb poentira ovako:
Mogu reći da sam djetinjstvo proveo u tom hodniku gdje se bio vječiti boj između svjetlosti i sjene, između Arimana i Ahuramazde. Odatle mi je, možda, ostala za čitav život ta vječita dvojnost, ta osnovna podjela svega u životu i svijetu na zonu svjetlosti i na zonu mraka. Odatle i moja nesposobnost da dobro, lijepo, radost, harmoniju shvatim čisto pojmovno, bez primjese predstavnoga, već uvijek i jedino kao predstavu svjetlosti; i obratno, sve tužno i ružno, sve mrtvo i ledno, kao zakriljeno sjenom.
Kad baci pogled unazad, Ivanu se Galebu život ukazuje “kao ljeskava i nemirna površina satkana od krpica svjetlosti i od krpica mraka”. Zemlje i gradove pamti “ili pod zrakama sunca ili u sjeni oblaka”. A živjeti je počeo ne u biblioteci djedove kuće, niti u dnevnom boravku, kuhinji, tavanu (gdje ima jednog Bućka), nego u hodniku sa staklenim jabukama na vratima koje su žarile sunčanom toplinom.
To što Goran bira da svjetlost podari jednoj ideologiji, a čega se Desnica i Šolohov (u mojim primjerima) oprezno čuvaju, ne znači da je Jama manje vrijedna, jer je agitpropovska. Ne zato što je vrijedna stilski, formalno, nego i zato što je u trenutku svoga nastajanja bila moralno tačna. Vezati ljudima ruke na leđima žicom, kopati im oči, streljati u leđa, bacati u jamu, pišati po leševima i zatrpavati ih krečom predstavlja mrak, boriti se protiv toga i za svijet bez toga predstavlja svjetlo. Jedno je kontekst u kojem Jama nastaje, sasvim drugo ideologija koja se tim kontekstom hrani.
(Nenad Veličković, Čari prepričavanja, Buybook, Sarajevo, Radićeva ulica)
