Cijela su Moderna vremena na jednom planu Čaplinova polemika sa zvučnim filmom. U trenutku kada ga snima on je posljednji iz ere nijeme komedije. Njegov skitnica je klovn, jezik klovna je geg i pantomima, jezik nijemog filma je jezik internacionalnih znakova koji se dekodiraju iz konteksta, a ne iz rječnika nacionalne akademije. Insistirajući na filmu kao angažovanoj umjetnosti Čaplin je naravno morao doći u sukob sa kapitalom u čijem je posjedu bila filmska industrija. Junajted Artists, kuća koju je osnovao s Meri Pikford i Daglasom Ferbanksom, bio je pokušaj da se umjetnost kao polje slobodnog izražavanja ideja, misli i uvjerenja oslobodi rigidne cenzure države, koja je, također u rukama krupnog kapitala, u filmu vidjela moćno propagandno sredstvo. Pjevajući besmislen tekst, a tako prvi put svom klovnu skitnici dajući glas na filmu, Čaplin se narugao zaluđenosti industrije tehnologijom (kojoj se na drugom planu rugao cijelim filmom) i fascinaciji publike zvukom. Naravno da je jasno vidio, upravo s iskustvom univerzalnog jezika kojim se obraćao gledaocima, da zvuk mijenja način gledanja, jer mijenja način pričanja, montaže, kadriranja, glume, režije... Pažnja se vezuje, figurativno, za usta glumaca, u vidokrug možda još uđe i lice (jer je blizu usta), dok gest, drugi i treći plan, pa i sam mizanscen, postaju nebitni. Sve što se može kazati ne mora se nužno i pokazati; film, kao umjetnost pokretnih slika odjednom biva odvojen od svoje suštine, slike; i svaki put kad joj se vrati to onda izgleda kao nešto suvišno, nešto artificijelno, kao nekakav rediteljski hir. Vrijeme će osporiti većinu ovih strahova; film će nalaziti ravnotežu i rješavati s uspjehom novu jednačinu s više nepoznatih, ali dijelom i zahvaljujući Čaplinu; jer je dovoljno jasno ukazivao na moguće zloupotrebe i stranputice. Već u narednom filmu iskoristiće zvuk na način neobičan, ako ne možda i revolucionaran. Završiće Velikog diktator dugačkim govorom glumca u kameru. Biće to govor malog običnog čovjeka, obilježenog ratnom traumom, s bine podignute diktatoru, postrojenim trupama spremnim da krenu u novi svjetski rat. Ta scena, sasvim zvučna, statična, s licem koje ispunjava cijeli ekran, poziva svijet (gledaoca) da ne budu strojevi i da ne budu stoka.
Govor u cijelosti glasi ovako:
“Žao mi je, ali ja ne želim da budem vladar. To se mene ne tiče. Ja ne želim ni nad kime da vladam niti bilo koga da pokorim. Želeo bih da pomognem svakome ako je to moguće. – Jevrejima, i svim ostalim narodima, crnom čoveku, belom... Svi mi želimo da pomažemo jedni drugima. Ljudska bića su takva. Želimo da uživamo u zajedničkoj sreći a ne da uživamo u tuđoj bedi. Ne želimo da mrzimo i preziremo jedni druge. Na ovom svetu ima mesta za sve, a majka priroda je bogata i može da pruži svima. Način života može da bude slobodan i prelep, ali mi smo skrenuli s puta.
Pohlepa je zatrovala čovečiju dušu, okupirala je svet mržnjom, gurnula nas je u blato bede i krvoproliće. Razvili smo brzinu, ali smo se zatvorili u sebe. Mašine koje pružaju izobilje prevode nas žedne preko vode. Znanje nas je učinilo ciničnima, a inteligencija bezosećajnim i nemilosrdnim. Previše razmišljamo, a premalo osećamo. Više od mašina, potrebna nam je čovečnost. Više od pameti, potrebna nam je dobrota i nežnost. Bez ovih kvaliteta život će biti nasilan i sve će biti izgubljeno...
Avioni i radio su nas približili jedne drugima. Sama suština ovih pronalazaka zapomaže za dobrotom u čoveku, zapomaže za univerzalnim bratstvom, za jedinstvom svih nas. Čak i u ovom trenutku moj glas dolazi do miliona ljudi širom sveta, do miliona očajnih ljudi, muškaraca, žena, dece – žrtava sistema koji muči ljude i utamničava nevine.
Onima koji mogu da me čuju kažem ‘Ne očajavajte’. Bijeda koja nas sada muči je samo pohlepa koja nestaje, gorčina ljudi koji se boje ljudskog napretka. Ljudska mržnja će proći, diktatori će pomreti, a moć koju su oduzeli od naroda će se vratiti narodu. I sve dok ljudi umiru, sloboda neće iščeznuti.
Vojnici! Nemojte se predati siledžijama, ljudima koji vas preziru i probljavaju, diktiraju vam kako da živite, govore vam šta da činite, šta da mislite i kako da se osećate! Ljudima koji vas muštraju i drže gladnima, koji vas tretiraju kao stoku i koji vas koriste kao topovsko meso! Ne predajte se ovim izopačenim ljudima, ljudima mašinama sa pameću mašine i srcem mašine. Vi niste mašine! Vi niste stoka! Vi ste ljudi! U svojim srcima imate ljubav čovečanstva. Vi ne mrzite! Samo nevoljeni mrze, nevoljeni i izopačeni! Vojnici! Nemojte se boriti za robovlasništvo! Borite se za slobodu!
U sedamnaestom poglavlju po svetom Luki je zapisano: ‘Božije kraljevstvo je unutar čoveka’ – ne jednog čoveka ili grupe ljudi, nego u celom čovečanstvu! U vama! Vi, narod, imate moć da stvarate mašine, moć da stvarate sreću! Vi, ljudi, imate moć da učinite ovaj život slobodnim i lepim, da učinite od života jednu predivnu avanturu.
Onda u ime demokratije, iskoristimo tu moć. Hajde da se svi ujedinimo. Hajde da se borimo za novi svet – pristojan svet koji će čoveku pružiti mogućnost da radi, koji će mladosti pružiti budućnost i starosti sigurnost. Obećavajući ove stvari siledžije su stigle na vlast. Ali oni lažu! I ne ispunjavaju svoja obećanja. I to nikada neće ni učiniti!
Diktatori oslobađaju sebe, ali porobljavaju ljude! Borimo se da ispunimo ta obećanja! Hajde da se borimo za slobodan svet! Da jednom za svagda otpišemo međunarodne granice! Da se otarasimo pohlepe, mržnje i netolerancije. Hajde da se borimo za svet razuma, svet u kome će nauka i napredak voditi sreći svih ljudi. Vojnici! U ime demokratije, hajde da se svi ujedinimo!“ (Prev. Marko Antić)
Čaplin to ne kaže, ali ova dva filma jasno pokazuju spregu militarizma (a konkretno i nacizma) s kapitalizmom. On, i u tome ima lukavosti, a možda i očaja, bira za svoju poruku formu propovijedi. Ako već mora kazivati na filmu, a ne pokazivati, onda to čini propovjedničkom retorikom. Ne slučajno citira i Evanđelje, pokazujući na taj način i Crkvi kao instituciji koliko je malo od hrišćanske duhovnosti ostalo u njenom političkom djelovanju. Upravo će baptistička crkva u Americi učiniti sve da se Veliki diktator ne pojavi pred publikom (ucjenjujući kino‐dvorane kako će, ako film uzmu u distribuciju, pozvati pastvu da ih bojkotuje). Film će ostati i bez Oskara (dobiće ga Hičkok za Rebeku), čime će Akademija (čitaj: filmska industrija) samo potvrditi svoju opredijeljenost za propagandu, a protiv angažmana.
(Nije jednostavno povući oštru ravnu crtu između propagande i angažmana. Propaganda, kako je ja ovdje vidim, usmjerena je na drugog i njen je cilj pridobiti ga za neku stvar služeći se svim sredstvima, pa i u umjetničkim. Zbog ovoga svim sredstvima propaganda je i izašla na loš glas. Angažman, na drugoj strani, odnosi se prije svega na vlastito djelovanje (političko, aktivističko, umjetničko...) u službi nekog uvjerenja. Za propagandu se ne mora imati uvjerenje, a angažman se ne mora iskazivati kroz propagandu.)
Čaplin naravno nema razloga da voli državu u vlasništvu strojnih umova. On će ubrzo pobjeći iz Amerike, čiji državljanin nikada nije ni želio postati, uzmičući tako pred najavama da bi mogao biti uhapšen i osuđen zbog svog nepatriotskog djelovanja i svoje podrške komunistima, odnosno Sovjetskom Savezu. (Podrške koja je, kako u svojim memoarima piše, bila ideja predsjednika Ruzvelta, kao dio kampanje za prikupljanje pomoći zemlji i armiji koja se jedina u Evropi suprotstavlja Hitleru. (Charles Chaplin, My Autobiography, London, New York: Penguin Books, 2003. Books verzija.)
San u zoru
Država se, uostalom, upetlja i u život junaka Modernih vremena. Nakon uspjeha, vlasnik restorana nudi i Čarliju stalni angažman. Najzad oboje imaju stalni posao i najzad san o raju može postati stvarnost. Ali u restoran dolazi policija s potjernicom za maloljetnom djevojkom i njih dvoje bježe. U narednom kadru vidimo ih kako sjede na rubu ceste (prethodno nas je telop obavijestio da je svanula zora) sasvim kao u sceni pred kućom iz reklame, samo što sada iza njih nema ničega. Djevojka vezuje skitnički zavežljaj pa brizne u plač. Čarli vezuje svoju klovnovsku cipelu i zvižduće. Zatim se okrene njoj, prigrli je i hrabri da se ne predaje. Njoj se vraća odlučnost, ustaju i kreću, cestom od sunca, dakle na zapad, što vidimo po sjenama koje su ispred njih. Čarli zastane, okrene se njoj i prstom pokaže da se nasmiješi. Ona ga posluša. Sa dva osmijeha nastavljaju put. Zatim ih vidimo s leđa, kako odlaze, ali sada su sjene iza njih, što znači da idu prema suncu, na istok. Ako se ne radi o gafu, a Čaplinovom perfekcionizmu teško da se takav može omaknuti, šta je razlog ovoj igri sjenki? Jedno moguće objašnjenje je vezano za Čaplinov angažman. A on je ovdje socijalistički.
Angažman i stvarnost
Pišući uvodnik za novopokrenuti časopis Moderna vremena (Šta je književnost, Beograd: Nolit, 1984. Prev. Frida Filipović i Nikola Bertolino) Sartr je angažman u književnosti vidio prije svega kao odnos prema stvarnosti. Časopis se pojavljuje neposredno nakon svršetka Drugog svjetskog rata, o čijim se uzrocima i posljedicama nije moglo ćutati. Sartr u književnosti koju naziva “brbljivo ćutanje” i “pilule tišine u obliku debelih romana” kojima su “knjižarski kolporteri snabdevali [su] kioske željezničkih stanica” vidi prepreku za osudu pisaca koji su “stavili svoje pero u službu Nemaca”. Ako pisanje nema veze s angažmanom, na čemu stoji ta optužba?
Za Sartra je i Flober, jer je stajao po strani od društvene mašine, za razliku od recimo Zole (u aferi Drajfus), “samo talentovani rentijer”. Iako u mnogo čemu polemički pretjeruje, vjerujući da piše manifest jedne nove poetike, Sartr s pravom postavlja pitanja šta je književnost, u čemu se proza i poezija razlikuju (objašnjavajući usput zašto poezija ne može biti angažovana, a proza može. Sic!), koji aspekt svijeta želi da otkrije čovjek koji je izabrao pisanje/književnost kao “jedan način sporedne akcije” i koju primjenu želi tim pisanjem da postigne. Jer se u svijetu nasilja i nepravde ne može biti neutralan. Za njega je pisanje poduhvat, “pošto su pisci živi pre no što su mrtvi, oni moraju pisati o svom vremenu, i pokušati u svojim knjigama biti u pravu.” Sartr vjeruje da pisci čak i “ako nas vekovi naknadno poreknu” ne treba da se “unapred odreknu svog mišljenja” pošto smatra da “pisac mora sav da se angažuje u svojim delima kao jedna odlučna volja i jedna opredeljenost”, s gotovim odgovorom na pitanje radi čega se piše.
Naravno da je način na koji se piše jednako važan, ali on ne dolazi prije, nije iznad. Stil je stvarnost, jer je stvarnost u jeziku, stvarnost koja se pisanjem otkriva i objašnjava. Pitanje kojim naslovljava esej Šta je književnost on razlaže na nekoliko upitničkih podnaslova: Šta znači pisati, Zašto pisati, Za koga se piše i tu svugdje pisanje vidi kao društvenu aktivnost. Ne može se pisati ni za koga, ne može se pisati ni o čemu. Pisanje je stvar slobodnog izbora pojedinca, a sloboda uključuje u sebe i odgovornost. Pisac je odgovoran prema sebi jednako kao i prema svojim čitaocima, kojima se obraća, jer se obraća s razlogom koji se svih tiče. A taj razlog je potreba da se stvarnost mijenja. Angažman književnosti Sartr vidi prije svega kao angažman pisca u književnosti i putem književnosti, ali s ciljem da se društvo emancipuje. Sartr se tu onda počinje vrtjeti u krug; čitaoce treba poučiti, ali to je teško, jer čitaoci ne čitaju. (Nemaju vremena, nemaju znanja, nemaju interesa...) Rješenje onda vidi u korištenju masovnih medija, putem kojih angažovani pisac treba doprijeti do lijene publike koju tu treba uvrebati i potaknuti na revoluciju.
Sartr javno školstvo ne vidi kao saveznika u emancipatorskom poslu književnosti. Samo u jednoj rečenici konstatuje da su nastavnici izgubljeni za tu stvar, jer su ih dogme (katolička ili komunistička) svele na obične činovnike. Ništa me, međutim, ne sprečava da njegovim pitanjima o književnosti dodam još jedno: kako poučavati književnost tako da ona zaista postane oruđe emancipacije? Tu nas onda ne zanimaju masovni mediji, koji uostalom nisu ni slobodni, nego javno obrazovanje. Ko ga u ime javnosti uređuje, sa kakvim pravom? Odakle crpi legitimitet da odlučuje šta jeste, a šta nije znanje i šta je mjesto i uloga književnosti u dostizanju tog znanja?
Trebati, a nemati
Jedan odgovor na to pitanje daje Erik Donald Hirš, kritičar savremenih progresivnih obrazovnih teorija i tzv. kulturalne pismenosti. (Dakle i onih koji guraju kurikularnu reformu i u našem školstvu.) Stub njegove kritike, ali i alternativnog koncepta obrazovanja koji zagovara sa saradnicima jeste knjiga Škole koje trebamo i zašto ih nemamo, (The Schools We Need And Why We Don’t Have Them, New York: Anchoor Book, 1999). a uz koju ide i serija udžbenika Šta bi vaše dijete trebalo znati (po razredima) i obiman (Novi) Pojmovnik kulturne pismenosti. U njoj Hirš polemički, kako sam kaže, napada koncept prirodnog razvoja i učenja, fokusiranost na dijete, koncept kritičkog mišljenja odvojen od sadržaja, davanje prednosti metodama učenja (učiti kako učiti) nad sticanjem fundamentalnog znanja, i sl. U tom svom napadu Hirš računa na faktor iznenađenja. Odlučno i uvjerljivo tvrdi da je savremeno američko obrazovanje loše, jer nije najbolje, tj. nije na razini najboljih evropskih i azijskih, uprkos velikim ulaganjima države. Glavni razlog vidi u cjelovjekovnoj vladavini progresivnih edukatora čije teze stoje, dokazuje on, na klimavim nogama. Taj je progresivizam ovladao Amerikom zahvaljujući odsjecima za obrazovanje na prestižnim univerzitetima. Ti su odsjeci, prigrabivši sebi “moć certificiranja učitelja” uspostavili s vremenom “divnu jedinstvenost oko ciljeva, sadržaja metoda obrazovanja jedinstveno tijelo” koje “čine vjernici usavršavani u konkretnim dogmama” sa “jasno formulisanim skupom doktrina”. Korijene ovog naopakog pokreta Hirš nalazi u romantizmu, koji je uvezen u SAD iz Evrope, a koji promoviše i protežira individualnost i antiracionalizam. Odstupanje od prosvjetiteljstva, do kojeg je to dovelo, greška je koja se treba ispraviti, zaključuje on.
Tu ideologiju antiznanja opisuje kao razvijenu retoriku koja ohrabruje improvizacije i propagira nekakvu neodgovornu slobodu u izboru obrazovnih ciljeva i u načinima njihovog postizanja. Neutemeljena u stvarnosti i romantičarska po svojoj suštini, ona je stekla, i još uvijek stiče, veliki broj poklonika. Popularnost i uvjerljivost, tvrdi Hirš, duguje prije svega karikiranju suprotnih stajališta. Na momente se čini da Hirš napada i postmoderni relativizam kome svakako dugujemo osporavanje naučnih saznanja kao istine o svijetu.
Budući da se ta vladavina naopako shvaćenog obrazovanja preko nevladinih organizacija protegla i na našu zemlju, a da se njen uticaj sada i jače osjeća kroz uvođenje kurikularne reforme, Hiršove teze zaslužuju pomnije čitanje. Naročito kad se pozove na statistike i ankete tvrdeći da američki nastavnici ne vide sebe među razlozima lošeg obrazovanja, pri čemu ih veliki broj, ako ne i većina, nije ni osvijestio vlastito antičinjenično stajalište.
(Nenad Veličković, Čari prepričavanja, Buybook, Sarajevo, Radićeva ulica)
