Sve što ste obećali narodu, narod vam je omogućio da imate.
Tako nekako glasi aforizam velikog Viba, adresiran svojevremeno na jugoslavensku komunističku vlast. To bi se sasvim lako moglo prebaciti u naše vrijeme, na Trojku s Našom strankom u njoj, u kojoj su neki od nas vidjeli nadu da se obrazovanjem može odgovorno i transparentno upravljati.
Naši su se glasovi pretvorili u apanaže nekolicine članova vrhovnog štaba i dnevnice za njihova putovanja preko Atlantika i noćenja u Briselu, a obrazovanje je ostalo pod nogama odmetnutih bojovnika Stranke demokratske akcije. Safer-vizija obrazovanja Naroda i pravde nema se o koga u Vladi saplitati.
Ta vizija, mutna kao magla ispod klizišta na Trebeviću, nezaustavljivo gazi utabanim esdeazama partokratije – sve po zakonu. Prvo se ponudi nekakav očajno sklepan nacrt za neki nedomišljen zakon, pa se onda troši vrijeme i pažnja malobrojnih aktera kojima je do obrazovanja stalo, da se na kraju s 18+ ruku usvoji nekakav krpež od amandmana i dvosmislenih formulacija, pravi frankenštajn koji traje par godina, do nove skrivene potrebe za većom kontrolom resursa. Ja, i?
Tako je i sa aktuelnim Nacrtom zakona o dualnom obrazovanju, u kojem se plata hinjski naziva nagradom u novcu, u kojem učenici treba da rade za gazde, ali se taj rad ne zove rad nego učenje, pa onda za taj rad ne važi zakon o radu, zbog čega osiguranje učenicima ne plaćaju gazde nego škola ili roditelji, u kojem poslodavac nije dužan svoju podobnost dokazivati odnosom prema radnicima (npr. radnim vremenom, visinama plata, socijalnom brigom...), a za šta će ministarstvo obrazovanja na prijedlog privredne komore i udruženja poslodavaca nagraditi poslodavce subvencijama iz budžeta. I nema ni riječi u cijelom zakonu o nastavnicima koji ostaju u školama dok su djeca na radu, ali ima cijelih paragrafa o tome kako se postaje mentor nakon 40 sati kursa iz metodike i pedagogije, pred komisijom čiju većinu čine nemetodičari i nepedagozi.
Sve to događa se uglavnom u tišini provincijalne žabokrečine, koju jednom sedmično uznemiri glas nastavnika tehničke kulture Nusreta Ahmetovića. Nastavnika koji bi po svemu morao biti uključen u pravljenje zakona koji ga se životno tiču, ali ga je vlast stavila na ignor.
Taj glas neumoljivo iznosi aritmetički postrojene činjenice iz školske prakse i opisuje njihov evidentno poguban uticaj na čitavo društvo. U nešto više od pola godine prozvao je i indirektno optužio i aktive, i zbornice, i Institut, i Ministarstvo, hvatajući ih u laži koja je u obrazovanju uvijek i krađa. Ali Trojka je odlučila, kao ona tri majmuna s rukama na očima, ustima i ušima, da ignoriše razum, dokaze, činjenice, poštenje... Oni imaju pametnija posla: idu kantonalni izbori za dvije godine, a sarajevski im se prašnjavi leteći ćilim para pod guzicama. I sad su počeli da se klofaju između sebe.
Neki dan se (9.12.2024) kantonalna ministrica pravde Darja Softić Kadenić, kako izvještava Avaz, pravdala na društvenim mrežama zašto je nekakva registracija nekakvog fudbalskog udruženja, do čega je nešto posebno stalo esdepeovom kantonalnom ministru kulture i sporta Kenanu Magodi, zaustavljena u njenom Ministarstvu.
Ali prije pola godine, kada je problematizirano učešće istog tog Ministarstva u propuštanju cijelog jednog zakona o obrazovanju (šta zna zakon šta je registracija!), isti poriv da objašnjava svoj patriotizam kroz strogo poštovanje zakona nije imala. Tada je bila pomenuta, pristojno, kao odgovorna osoba čiji se potpis našao na saglasnosti na tzv. Procjenu uticaja (zakona) za koji smo pokazali da je bio "činovničko kopiranje i lijepljenje fraza, tumbanje i pretumbavanje floskula, pasivnih konstrukcija i tvrdnji koje nigdje i ničim nisu konkretno i jasno potkrijepljene". Ili joj je, dakle, fudbal politički bitniji od obrazovanja (iako joj je taj svijet prema vlastitom priznanju stran), ili će se naći p(r)ozvanom da obrazlaže svoje odluke samo ako je vulgarno napadnuta, ili svjedočimo prepirci kladioničara nakon što je konj Naroda i pravde klecnuo u oktobru.
Možda nam sada, svojim profesionalnim i doktorskim integritetom, objasni kako se njen ministarski potpis našao na jednom suštinski pravnom falsifikatu. Ako Ministarstvo pravde nema nadležnosti da se bavi krađama u obrazovanju, ima li ona, makar i na društvenim mrežama, profesionalnu, ljudsku i političku potrebu da ih osudi? Kakve veze, recimo, ovaj najnoviji Nacrt dualnog zakona uopšte ima s pravnom naukom i kako je takav pravni dunđeraj uopšte mogao proći kroz Vladu?