Svaki put kada uđem u učionicu, nosim mnogo više od nastavnog plana i udžbenika. Nosim iskustvo čovjeka koji zna da historija nije samo niz datuma ili zbir heroja i zločina. Historija je poligon mišljenja. A mišljenje – kritičko, samostalno, radoznalo – ne dolazi samo od sebe.
Zato me često pitaju: Može li se naučiti kritički misliti?
Moj odgovor je jasan: Može. I mora. Historija je za to jedno od najboljih mjesta.
Spontana misao nije isto što i kritičko mišljenje
Čovjek je oduvijek mislio. Spontano, instinktivno, egzistencijalno. Od pećinskih zidova do digitalnih ekrana, pitao se: Zašto grmi? Šta je pravda? Ko odlučuje o mojoj sudbini? Mišljenje je prirodno. Ali kritičko mišljenje – ono koje sumnja, preispituje, povezuje – nije urođeno. To se uči, razvija i njeguje.
Od trača do analize
Jedan primjer koji često koristim su tračevi. Neobrazovani ljudi čuju jednu priču od jedne osobe, a drugu od druge. Kažu: Zanimljivo, ne poklapa se. To je iskra mišljenja, početak sumnje. Ali ako odmah zaključimo: Lažu svi! ili Zna se ko je kriv! bez argumenata, analize i konteksta – to je samo impuls.
Pravo kritičko mišljenje počinje kada postavimo prava pitanja:
- Ko govori?
- Zašto baš sada?
- Iz koje pozicije?
- Koji su motivi?
Ako učenice i učenici nauče da ovakva pitanja postave u učionici, moći će ih primijeniti i u svakodnevnom životu.
Dva izvora, jedno pitanje
Kada đacima dam dva izvora o istom događaju – jedan iz novina, drugi iz memoara – i pitam: Zašto se razlikuju?, ne tražim tačan odgovor. Učim ih procesu mišljenja: da analiziraju, uporede, posumnjaju, razumiju kontekst i samostalno zaključe. To je razlika između onog koji zna napamet i onog koji razumije.
Kritičko mišljenje bez hrabrosti je misao u kavezu
Mnogo ljudi misli drugačije, vidi dublje, sumnja pametno, ali to ne izgovori. Zašto? Zato što ne žele biti problematični, boje se sukoba, ne žele izgubiti mir ili poziciju, nisu navikli da njihov glas ima težinu.
Zato kažem: kritičko mišljenje bez hrabrosti je misao u kavezu. A misao koja ne izađe iz kaveza ne može mijenjati svijet.
Historijski primjeri hrabrosti u mišljenju
Sokrat je postavljao nezgodna pitanja, Galileo je tražio istinu mimo dogme, žene su se borile za pravo glasa i znanja, a učitelji u autoritarnim režimima branili su slobodu misli.
Oni nisu samo mislili — oni su govorili. Znali su da istina bez glasa ne postoji.
Škola kao vježbalište hrabrosti
Škola nije mjesto za podilaženje poslušnosti. Ako učenik kaže: Ne slažem se, a ne bude ismijan – to je škola. Ako napiše drugačiji tekst i bude saslušan – to je obrazovanje.
Ako vidi nastavnika koji stoji uz istinu, i kad mu nije zgodno – to je primjer.
Škola mora da gradi unutrašnji kompas, a ne poslušnost.
Nastavnik kao uzor
Nastavnik koji ukazuje na nedostatke sistema, iznosi mišljenje o udžbenicima, poziva na odgovornost i traži promjene nije buntovnik bez razloga, nego osoba s integritetom.
Takav nastavnik mora biti spreman na pogrešne interpretacije, pritiske, pa čak i na isključenje iz projekata. I to treba učenicima i učenicama pokazati – kritičko mišljenje ima cijenu, ali i dostojanstvo.
Je li opasno misliti u Bosni i Hercegovini?
Na ovo pitanje nema jednostavnog odgovora, ali da – ponekad jeste.
Sve zavisi kako misliš, o čemu, gdje to kažeš i ko te sluša.
Glavni razlozi su:
- Politička polarizacija i lojalnost vođama
- Institucionalna tromost i strah od promjena
- Kultura šutnje i ne talasaj mentalitet
- Obrazovni poltronizam koji sputava glasove istine
Bez mišljenja nema promjene
Historija nas uči da se najopasniji režimi ruše onda kad ih ljudi počnu dovoditi u pitanje.
Zato: Misliti u BiH jeste ponekad opasno, ali je još opasnije prestati misliti.
Šta znači biti slobodan u BiH?
Sloboda nije samo pravo reći šta misliš, već i pravo da to kažeš bez straha od posljedica.
Mnogi govore, ali plaćaju cijenu zbog toga. To nije sloboda.
Ko su ljudi koji misle i govore?
To su nezavisni novinari i analitičari, nastavnice i profesorice koje ne slijede službeni narativ, aktivisti, pravnice koje brane slabije i građani i građanke koje odbijaju biti masa.
Oni ne ruše državu, oni je čuvaju.
Učiti misliti znači učiti djelovati
Možemo naučiti đake kako prepoznati manipulaciju i razumjeti nepravdu, ali ako ih ne ohrabrimo da to primijene – naučili smo ih da misle jasno, ali šute glasno.
Pravednost i istina traže karakter
Učiti za pravdu znači učiti empatiju, odgovornost i građansku hrabrost – da se zauzmu i onda kad nije popularno.
Za kraj
Ne želim učenike i učenice koje ponavljaju moje rečenice. Želim one koje pitaju:
A, jeste li sigurni, profesorice?
Želim školu u kojoj se ne stvara poslušnost, nego odgovornost.
Građanin koji pita, sumnja i govori – to je najvažniji rezultat nastave historije.
