Iz terapijskog dnevnika
(...) "Nisam mogla danima pisati, bol me je potpuno paralisala. Skoro je mjesec dana otkako ne dižem roletne, ne gledam televiziju, ne čitam ni knjige ni novine, ne slušam muziku, a izlazim samo kada moram. Jutra su mi najteža." (...) "bilo je dana u kontinuitetu kada se nisam umivala, prala zube, tuširala se..." (...) "Teško je depresiju proživljavati sama, a još teže s ljudima koji ne razumiju šta je depresija i govore ono što depresivnu osobu još dublje gura u tamu. Trebaju mi ljudi, ali jedni bježe od mene, a od drugih bježim ja." (...) "Rat mi je oduzeo četiri godine života, liječenje od komplikacija infekcije virusom morbila dvije godine, pandemija korona virusa dvije godine, a koliko će mi oduzeti ovo duševno stanje ne mogu ni pretpostaviti..." (...) "Bio je 12. septembar, probudila sam se s jakom boli u viličnoj kosti, pa sam otišla na pregled u najbližu stomatološku ordinaciju gdje sam dobila recept za antibiotik. Direktoru škole sam javila da moram bolovanje otvoriti, poslala mu recept za antibiotik s mojim imenom, čak i fiskalni račun za plaćeni pregled, a kasnije sam dostavila potvrdu porodičnog ljekara o otvorenom bolovanju. Stomatolog me je pitao da li sam posljednjih dana doživjela stresnu situaciju, zato što bi ove tegobe mogle biti povezane sa reakcijom na stres. A stresa ne fali! Prije devet godina sam liječena od komplikacija infekcije virusom morbila koja mi je poremetila imunološki sistem, dvije godine sam bila na liječenju, a tek prije četiri godine su medicinske pretrage potvrdile da mi nije suđeno umrijeti od infekcije virusom morbila! Ali, onda je uslijedila pandemija korona virusa... Tri puta sam je prebolovala. I sve vrijeme do mene su dolazili negativni komentari o mojim bolovanjima, kao da sam ja kriva za svoje bolesti.
Treći dan moga bolovanja, na putu od Doma zdravlja do apoteke zazvonio mi je telefon. Ne pogledavši uopće ko me zove, javila sam se i čula glas koji me paralisao. Poziv je bio od direktora. Tonom koji nije odavao da ga to zanima, pitao je kako sam, na šta sam zbunjeno odgovorila da šetam. Rekao je ironično kako mogu šetati, a biti na bolovanju. Prijetećim glasom me pitao otkud mi pravo da interne dokumente iznosim iz škole, a meni se već u glavi počelo vrtjeti, izgubila sam orijentaciju, nisam bila svjesna gdje sam. Kasnije, kroz razgovor sa psihijatrom i psihoterapeutom, zbog javljanja noćnih mora, osvijestila sam zašto sam tako reagirala, jer se prije nikad nisam plašila prijetnji nijednog direktora, stručnih savjetnika, inspektora i drugih kontrolora. Doživjela sam retraumatizaciju. Direktor je u tom razgovoru rekao i da će sazvati Školski odbor i uputiti me na dodatni ljekarski pregled, pa kada se utvrdi da sam na lažnom bolovanju da će mi dati otkaz. Nažalost, nisam zloupotrijebila bolovanje. Prema Kolektivnom ugovoru, zloupotreba bolovanja je teža povreda rada, što je nevjerovatna glupost. Pa, ne otvara radnik sam sebi bolovanje, nego ljekar porodične medicine! Lakše bi mi bilo da sam dobila otkaz zbog zloupotrebe bolovanja, nego trpiti duševnu bol strašniju od smrti."
Sticajem okolnosti, ovaj mi odlomak iz terapijskog dnevnika prijateljice nije došao u ruke kad je pisan, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, 25. novembra, nego pola godine kasnije. Taj međunarodni dan ovdje (u Bosni i Hercegovini) ionako ostane u sjeni Dana državnosti, pa ga se uglavnom obilježi neradno.
Koliko je uredu?
Odlomak me podsjetio na majku, koja je od početka šezdesetih do malo pred rat radila prvo kao nastavnica muzičkog, a onda penziju čekala u školskoj biblioteci. Cijeli život bila je na antidepresivima, redovno je posjećivala psihijatre (tada u Jagomiru), uspješno osmijehom kamuflirala oči natečene od plača. Jedan od razloga bio je mobing, samo se to tada nije tako zvalo. Izostajala je s posla jer je bila bolešljiva, podizala dvoje male djece i teško prolazila kroz bolest i smrt svog oca, a direktor je ismijavao, kinjio i proganjao, prijetio administrativnim začkoljicama i pio krv s vampirskim užitkom. Dok moj otac, prijek i prgav, nije jednog dana otišao u školu i kolegi iza zatvorenih vrata kancelarije s pogledom na školsko dvorište dao ponudu koja se ne odbija. Zlostavljanje se prekinulo, ali terapija nije. Depresija je neizlječiva bolest, osim ako se ne počne liječiti rano: prije nego što se bolesnik rodi.
Nastavnica čiji dnevnik čitam živi sama. Njen se slučaj neće riješiti tutamutom između dva muškarca. Što bi moglo biti dobro, jer država nije vrtić pa da žrtvama Švarceneger bude zadnja nada. Dugo je čekati do 25. studenog da bismo na nasilje odgovarali praznovanjem.
Uprkos bolestima, hrabra je, iskrena, poštena, požrtvovana. Svu energiju, kad je skupi, ili kad uhvati neki dobri talas, posvećuje svom predmetu i đacima. S kožom koja je tanja i osjetljivija od zdrave, ona jače osjeća grubost sredine i okoline, nepravdu i cinizam, lukavost i zloću. Ako duša postoji, najprije stanuje u takvim bićima. Mjera bezdušnosti svijeta u kojem živimo ogleda se u našem sljepilu za njihovu ljepotu. Od njih bismo mnogošta imali naučiti, kad ih ne bismo osuđivali i prezirali, kao manje vrijedne, slabe i bolesne.
Moja majka više od dvadeset godina nije živa. U vampirskom mjerenju vremena, u kojem šezdeset godina ne traje duže od minute, njen direktor i dalje sjedi za stolom s pogledom na školsko dvorište. Nadživio je i mog oca, a nadživjeće i sve nas, ako ne stanemo javno između zatvorenih vrata i najslabijih među nama.
