Kada govorimo o inkluzivnom obrazovanju, mislimo, prije svega, na sistem obrazovnih usluga koji se zasniva na principu osiguranja osnovnog prava djece na obrazovanje i prava na školovanje u mjestu prebivališta, što uključuje i obrazovanje u općeobrazovnoj ustanovi.
Djeca sa posebnim psihofizičkim razvojnim poteškoćama imaju određena prava, uključujući i pravo na kvalitetno obrazovanje, kao i ostala djeca.
Šanse da to pravo ostvare rastu ukoliko djeca imaju asistenta, osobu čiji je zadatak da pruži praktičnu, komunikacijsku i emocionalnu podršku učeniku sa razvojnim poteškoćama, kako bi se prepreke u učenju i uključivanju smanjile.
Odabir asistenta za dijete s teškoćama u razvoju bi trebalo pažljivo razmotriti, jer svako dijete ima različite i specifične potrebe: nekome je dovoljna podrška u učenju, a nekom je nužna i stalna pratnja u specifičnim životnim situacijama, što podrazumijeva jasno definirane kriterije stručne spreme i transparentne principe zapošljavanja.
U Unsko-sanskom kantonu taj se odabir vrši u skladu s važećim pravilnikom, gdje, između ostalog, stoji (u članu 50) da:
(1) Posao pomoćnika u odgojno-obrazovnom procesu/asistenta može obavljati osoba koja ima:
a) visoko obrazovanje (240) ECTS, defektolog bilo kojeg usmjerenja/edukator-rehabilitator, logoped-surdoaudiolog;
b) visoko obrazovanje (240) ECTS, nastavničkog usmjerenja, pedagog, psiholog, pedagog-psiholog, socijalni radnik;
c) visoko obrazovanje (180 i 240) ECTS, nenastavničkog usmjerenja sa položenom pedagoško-psihološkom grupom predmeta.
(2) Osobe iz stava (1) tačka b) i c) ovog člana trebaju imati dodatno stručno osposobljavanje uz certificiranje kroz program koji realizira Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta, ili ga provodi druga institucija ili organizacija koja ima odobrenje Ministarstva za realizaciju osposobljavanja pomoćnika u nastavi/asistenta.
(3) Osobe iz stava (1) tačka b) i c) ovog člana mogu obavljati poslove pomoćnika u nastavi/asistenta bez dodatnog stručnog osposobljavanja iz stava (2) ovog člana, uz uvjet da u toku angažiranja u školi steknu dodatno stručno usavršavanje iz stava (2) ovog člana.
Uz dodatak, i tu je kvaka, koji prednost daje kandidatima s certifikatom Ministarstva. Konkretno, asistent bez tog certifikata može dobiti posao samo ako se za pomoćnika u nastavi nije prijavila osoba iz tačke 2 ovog pravilnika.
A sad spektakl!
Zamislimo situaciju u kojoj se na konkurs za poslove asistenta u nastavi u srednjoj školi prijavio visokoobrazovani stručnjak – bachelor psiholog (240 ECTS bodova), koji se godinama nalazi na evidenciji nezaposlenih, jer su se za svako ranije radno mjesto tražile najmanje dvije godine iskustva.
Kratkim surfanjem možemo se uvjeriti da je taj psiholog tokom studija imao niz ispita direktno relevantnih za rad sa djecom s teškoćama u razvoju i da je naučio: biološke osnove pamćenja, učenja, pažnje i jezičnih funkcija, načine ispitivanja cerebralne lateralizacije te neuralne mehanizme shizofrenije, depresije, bipolarnog poremećaja i anksioznih poremećaja, da prepoznaje kliničke slike za intelektualne poteškoće, autistični spektar poremećaja, smetnje ponašanja, gluhoću/nagluhost, slabovidnost i druga oštećenja, te promjene u tjelesnom, kognitivnom, emocionalnom i socijalnom razvoju koje se događaju tokom djetinjstva i adolescencije.
Zamislimo i da je taj nezaposleni psiholog u Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK poslao spisak svih položenih i relevantnih ispita, te dokaze o dodatnim usavršavanjima na više uglednih i međunarodno certificiranih online edukacija, kako bi dobio odobrenje da, bez spomenute edukacije, Ministarstvo verificira njegovu stručnost, i da nikad nije dobio odgovor.
Pa njegova prijava za posao asistenta u nastavi biva odbijena kao nepotpuna, jer ne posjeduje isključivo certifikat koji izdaje Ministarstvo obrazovanja USK.
Pogađate, ovo je stvaran primjer na terenu.
Psiholog, ranije angažovan asistent u Gimnaziji u Bosanskoj Krupi, nije dobio posao asistenta u nastavi, iako, opet prema članu 47. stav 1. Pravilnika, ispunjava uslove, pošto je bio ranije angažiran asistent djetetu.
Neposredna podrška učeniku iz stava 1. ovog člana je i angažiranje istog, ranije angažiranog pomoćnika u nastavi/asistenta za dijete sa dijagnosticiranim autističnim poremećajem, ili poremećajem pažnje sa hiperaktivnošću (ADHD) u svim nivoima obrazovanja.
U Pravilniku se napominje čak i plata asistenta u nastavi, koja je 70% redovne plate, bez obzira na stručnu spremu asistenta, koji bi u drugim okolnostima bio stručni saradnik sa većim koeficijentom i platom u odnosu na kolege.
Primjer nije izdvojen slučaj kojim se degradira i obeshrabruje stručnjak i onemogućava mu se zaposlenje zbog formalnog detalja.
Ovakva praksa je posebno kontradiktorna članu 9. istog Pravilnika, gdje se eksplicitno navodi da mobilni stručni tim može imati psihologa kao člana, čija je uloga pružanje stručne pomoći i upravo – asistiranje asistentima. Dakle, psiholog se u jednoj odredbi priznaje kao autoritet koji nadzire i stručno podržava rad asistenata, a u drugoj mu se uskraćuje pravo da bude sam asistent, ukoliko nema administrativni certifikat Ministarstva.
Takva praksa je diskriminatorna, birokratski rigidna i u direktnoj suprotnosti s principom inkluzivnog obrazovanja, jer se ne vrednuje znanje i sposobnost, nego se privilegira administrativna formalnost.
Zaista me ne bi začudilo ni da edukaciju pri Centru inkluzivnih praksi u Bihaću i Cazinu vode upravo psiholozi.
Nadalje, postavljam pitanje, da li se škola pri raspisivanju konkursa za asistenta/pomoćnika u nastavi mora pozivati isključivo na ovaj Pravilnik, ili na Zakon o radu FBIH, koji je krovan i u kojem je zabranjena diskriminacija po svakom osnovu pri zapošljavanju.
Da li se ovim Pravilnikom regulišu i okolinski uvjeti za rad sa učenicima sa poteškoćama u razvoju, npr. tačno određena osvijetljenost u učionici zbog djece oštećenog vida, te drugi senzorni faktori koji su važni za djecu iz autističnog spektra?
Zamislimo također situaciju: šta ako mlada asistentica u nastavi bude raspoređena za rad sa tinejdžerom/icom dječakom/djevojčicom, čija poteškoća uključuje i pomoć u WC-u?
Šta ako poteškoća u razvoju uključuje i neki nedijagnosticiran duševni poremećaj, a asistent se zaposlio jer se nije javio niko sa certifikatom, dakle nije prošao osnovnu obuku?
Dakle, princip: haj, Alija, nek’ je više vojske.
Koji su zadaci asistenta u nastavi ako dijete završi u bolnici?
Da li on ostaje na času, na nastavi, pravi bilješke i čeka trenutak da dijete ozdravi kako bi nadoknadilo gradivo, ili baza po školi, fizički prisutan, a ništa ne radeći… također primjer iz prakse.
Da li komunikacija na relaciji asistent – dijete ometa drugu djecu u toku nastave? Da li asistent koji je po profesiji profesor engleskog jezika može uspješno pomagati učeniku npr. fiziku, hemiju, ili matematiku? Može li asistent u nastavi koji je također oštećenog vida pomoći djetetu pri prepisivanju sa table?
Treba li, u konačnici, i nekim profesorima pomoćnik u nastavi, u trenutku kada zbog prirode svoje bolesti ne mogu u potpunosti odgovoriti zadatku? Da li je prijevremena penzija ekvivalent isključivanju djece iz procesa obrazovanja?
Pravilnike koji određuju sudbine djece s teškoćama i onih koji im pružaju podršku ne bi smjeli pisati birokrati zatvoreni u kancelarijama, koji gotovo jedni drugima sjede na glavama, već tim stručnjaka koji razumiju stvarne potrebe prakse: psiholozi, pedagoginje, rehabilitatori, nastavnice, ali i roditelji. Ako se pravilnici kroje bez njih, nastaju apsurdne situacije: da visokoobrazovani psiholog, sposoban pružati stručnu pomoć čak i asistentima, bude eliminiran zbog jednog formalnog certifikata, dok se istovremeno u drugim člancima pravilnika upravo psihologu priznaje stručni autoritet u mobilnom timu.
Ovakvi propisi ponižavaju stručnjake, obeshrabruju mlade ljude i na kraju štete djeci. Zato pravilnike moraju pisati oni koji su na terenu, u učionicama i u porodicama – a ne oni koji samo potpisuju papire.
