Josipa Kulenović: Dobro veče svima i hvala vam što ste u ovolikom broju došli ovdje, hvala što ste izdvojili svoje vrijeme. Svjesna sam toga da tema nije… zanimljiva jeste, ali smo svi svjesni toga da nije nimalo primamljiva za rasprave. I sigurna sam da ste vi koji ste ovdje večeras, došli ste da govorite ono što mislite inače, i da na taj način pokazujete da vam je stalo do obrazovanja vaše djece, do toga gdje vaša djeca idu u školu, ko im predaje, itd. Da ne dužim, kasnije će biti puno prilika da spomenemo i djecu. Moji sagovornici su Josipa Bogić, profesorica hrvatskog jezika i filozofije, Alma Ribić, profesorica bosanskog jezika i književnosti, i Tarik Zjajo, profesor njemačkog jezika.
Hvala vam što ste pristali bez ikakve dvojbe doći večeras ovdje da porazgovaramo o jednom ogromnom problemu koji imamo, ne mogu reći u državi, nego u određenim dijelovima naše države, odnosno određenim gradovima – imamo potpuno podijeljen plan i program i imamo i nacionalnu grupu predmeta i dvije škole pod jednim krovom, i sve ono što se 2025. godine ne bi smjelo događati u školstvu, mi to, nažalost, imamo. Naravno, imamo i dobrih stvari i spomenut ćemo ih večeras.
Sada bih vas zamolila da ukratko kažete nešto o trenutnom stanju u školama. Sve troje ste aktivno u nastavi ili radite u školi i najbolje poznajete to stanje: kakav je nastavni plan i program, kako funkcioniraju te nacionalne grupe predmeta, jer je meni, kad sam se vratila nakon 7–8 godina nakratko u nastavu, bio šok kad sam vidjela da u jednom trenutku u školi ima više profesora nego učenika. Činilo mi se, jer svi posebno opisuju svoje sate... Pa, možete li o tome nešto reći?
Josipa Bogić: Mogu ja. Hvala vam na pozivu. Josipa, hvala ti.
Ja sam profesorica hrvatskog jezika, već 26 godina radim. Josipu znam još od fakulteta. Studirale smo zajedno.
Radila sam i u osnovnoj školi, i tad, 2004. godine, u osnovnim školama po H programu uvedena je minimalna zajednička jezgra. To je podrazumijevalo tek nekoliko autora iz srpske i bosanske književnosti, bošnjačke književnosti u osnovima BiH.
A onda prelazim u srednju školu. U srednjoj školi sam nekih 17 godina. Nastavni plan i program je još uvijek isti kao 2004. godine.
U lipnju ove godine naš ministar Bojan Domić je izjavio da je u jeku reforma u srednjim školama. Međutim, ona zasad podrazumijeva samo reformu u prvom razredu osnovne škole, šestom razredu osnovne škole i prvom razredu gimnazije (to vam Alma može više reći), koja će se više temeljiti na ishodima. Najavljena je platforma gdje bismo se mogli javno izjasniti što mislimo o svemu tomu. Međutim, ona je još uvijek mrtva, dok ništa konstruktivno nije donijela. Ja radim u jednoj od 12 H škola u SBK. Ukupno ih je 25, od toga je 13 škola koje rade po B programu. Međutim, u našoj školi je skupina nacionalnih predmeta za učenike Bošnjake. Oni biraju, dakle, hoće li pohađati bosanski jezik, islamsku vjeronauku, geografiju ili povijest. A u gimnazijama još i muzičku i glazbenu. To bi isto podrazumijevalo...
Josipa Kulenović: Što je sa glazbenim, muzičko, likovno, to je ostalo zajedničko?
Josipa Bogić: Da. Što se tiče zajedničke jezgre, u suradnji sa svojom kolegicom Amelom Kavazbašić sam godinama aktivno radila na uspoređivanju svih mogućih čitanki koje su dostupne.
I mogu reći da su čitanke za profesore koji rade po bosanskom planu i programu puno sadržajnije. I više obuhvaćaju onoga što bi bilo BHS, književnost Bosne i Hercegovine. Nažalost, u hrvatskim čitankama je samo jedna pjesma Maka Dizdara i nešto malo Meše Selimovića.
U uvodnim lekcijama nešto šire. Naravno, ja imam tu slobodu i mogućnost da 30% nastavnog plana i programa izmijenim, tako da to maksimalno koristim. Aktivno zagovaram i reformu koja bi usvojila više jezgre.
Nažalost, učenici hrvatskih škola stvarno ne uče. Ne uče najveće bh. pisce.
Dakle, trenutna situacija je takva da je sve mrtvo. Iskreno ću reći, jako teško bilo koga zainteresiramo za bilo što. Pošto sam jedna od profesorica koja je javno podržala učenike, koja je javno radila sa svim kolegama na ideji bolje škole... Teško se učenici uključuju. Roditelji vjerojatno nemaju povjerenja u mene na taj način. Pa onda teško dobijem privolu roditelja da dijete sudjeluje negdje.
Ali i dalje sam aktivna u suradnji s lokalnom zajednicom. Vodim djecu ramske skupine na Omahe, na Šopove dane, na Dan državnosti. Uvijek su to učenici i Bošnjaci Hrvati zajedno. Što za gimnaziju ne bih mogla reći. Oni se odvajaju. Nikad nisam doživjela da vidim učenike gimnazije da predstave neki igrokaz. Što je tematski već određeno. Dvije-tri stvari su dovele do toga da sam ja malo out sad, baš kao što su i te podjele privedene kraju. Kad su učenici dobili nagradu, ja sam bila u Nizozemskoj s njima. Bila sam uz njih i tad. Iste godine osnovana je Udruga Vodopad ljubavi pa sam preuzela puno posla tamo.
Roditelj sam djeteta s poteškoćom. Tata je imao inkluziju koju je neko već spomenuo. Meni je bila baš zanimljiva. Drugi razlog je što je Anela otišla. Ona je nekako bila uvijek uz mene.
Bila je aktivnija od mene i ona je ta od koje sam ja i učila. Evo, zna Josipa. Malo bih ovdje sad ukazala i na odgoj, što ta naša djeca uče u svojim obiteljima i s čime se mi sve ustvari borimo.
Neću reći da roditelji uče djecu mržnji, ali ih svakako uče razlikama koje mi, profesori, ne možemo sami iznijeti, ne možemo pomiriti. Dakle, evo, ako Vas još nešto interesira...
Josipa Kulenović: S jedne strane imamo roditelje koji na svoj način odgajaju djecu, s druge strane imamo one koji su zaduženi za pisanje udžbenika i za biranje što će sve biti u udžbenicima.
Hoće li jedno dijete učiti nešto o Andriću, drugo o Selimoviću... Alma, nećemo se persirati, znamo se, kolege smo. Možeš li mi ti reći na koji način predaješ učenicima književnost i kako koristiš slobodu koju imaš? Da li svoje vrijeme i taj dio koji je tebi dopušten koristiš tako da ih upoznaješ s nekim drugim književnicama, književnicima koji nisu u našim čitankama? Zašto oni nisu u čitankama, zašto je ok da neko bude u jednoj čitanci, a drugi književnik nije?
Mislim, svi se dičimo nobelovcem, a kada je Mak Dizdar u pitanju, kada je Meša Selimović u pitanju, kad je Alija Isaković u pitanju, onda se zna gdje treba jedan biti, gdje drugi. U našoj biblioteci gradskoj, naprimjer, Darka Cvijetića stave pod srpsku književnost – i on sam je bio šokiran što je tako deklariran, jer ih je samo pitao da mu objasne na osnovu čega je na toj polici. Znači, nije bitno ono što je napisano u tim knjigama, nego je bitno ime koje stoji tu i neko je tek tako zaključio gdje on pripada.
Alma Ribić: Ne znam hoću li se predstavljati opet. Dobro veče. Evo, pokušat ću odgovoriti na Josipino pitanje. Ja sam Alma Ribić, profesorica sam već 17 godina u srednjoj školi Nikola Šop Jajce. Ali sam počela u srednjoj strukovnoj školi četiri godine.
Što se tiče konkretnog pitanja, prvo bih rekla da su moji počeci vezani za predavanje nastave bosanskog jezika u srednjoj školi, ustvari u srednjoj strukovnoj školi. Tu sam željela da se dokažem kao mlada profesorica, da vidim otprilike kako to ide, odnosno kako će učenici prihvatiti. Međutim, došla sam... pa hajde, reći ćemo, najgore je doba 2006. godine, kad je uveden bosanski jezik u škole.
Podjele su bile i više nego očite. Učenici su, možda nije prava riječ, ali reći ću onako kako su se učenici izražavali kad sam dolazila na nastavu: vi ste ona naša. Ja kažem, a koja vaša? Pa, profesorice, pa Vi ste Alma.
A da li ime Alma znači samo bosanski jezik? Odnosno, htjela sam samo da im objasnim zato što su oni govorili: mi, Bošnjaci, idemo na bošnjački jezik. I najčešće nisu znali razliku između bošnjačkog i bosanskog jezika. I onda su govorili: drugi nam govore da nam ne postoji jezik.
Tako da sam u početku prolazila te faze više da ih naučim da odvoje to, da nije to bošnjački jezik, da je to bosanski jezik. Jezik kojim trebamo govoriti svi u Bosni. Bar mislim da bismo trebali.
I puno vremena sam provodila... profesorica Josipa je to spomenula, ali mislim da sve ide iz kuće, odgoj je jako bitan. Oni su dolazili na nastavu, ali je bilo bitno ko predaje, kako se zove, koji predmet je u pitanju; oni naši, oni vaši, itd. Tu akcent nije bio na književnosti, na predavanju općenito, nego je više bio na tome da im kažem zašto, kako.
Prvo što je bilo kad otvorimo čitanku: a zašto mi moramo raditi srpske pisce? Zašto moramo raditi hrvatske pisce? Zašto ne radimo samo bošnjačke pisce? I onda se vratimo na to, odnosno ja sam bar tako radila, kad radimo analizu nekog djela bosanskohercegovačkog književnika, onda kažem – a možete li povući granicu između gradova u Bosni i Hercegovini i... Ne znam, eto, primjer mi bio Nasiha Kapidžić Hadžić, koja je rođena u Banjoj Luci... I onda kažem: ajde, možete li sad reći čiji je pisac Nasiha Kapidžić Hadžić? A ako kažemo da je ona rođena u Banjoj Luci, živjela, pisala, znamo da je dječiji pisac; je li onda ona isključivo srpski pisac jer živi tu, odnosno jer je rođena tu? Onda oni kažu: pa dobro, uredu, ali ne razumijemo zašto mi moramo učiti... Pokušavala sam da približim ne samo djelo, nego to tumačenje da književnost ne poznaje granice, da ne poznaje srpske, hrvatske i bošnjačke, nego da je književnost – književnost. Ako je neko nobelovac, onda treba da se čita, da se analizira, tumači, da se uči.
Nastojala sam da zavole književnost onako kako sam je ja voljela, zato što sam je i studirala, i to baš zato što sam je voljela. Kako je vrijeme prolazilo, nastava, ja sazrijevala, učenici, prešla sam u srednju školu Nikola Šop Jajce. Učenici su bili izrazito bolji, mislim gimnazijalci su bili u pitanju, ekonomisti, medicinari, uglavnom učenici koji su bili odlikaši, učenici generacije. Pokušavali smo doprijeti do nekih učenika, išlo je, profesorica Josipa je spomenula saradnju.
Ja sam isto pokušavala raditi, sudjelovali smo u Plivskim omahama, Šopovim danima, ali, gimnazija kao gimnazija, kao svi profesori hrvatskog i bosanskog jezika, nismo sudjelovali. Uglavnom sam sudjelovala ja ili profesorica Julijana. A bilo je i tih profesorica koje su sudjelovale kako bi koja manifestacija bila odvojena. Ne mogu reći da se ne slažemo, slažemo se od početka i uvijek pratimo i plan i program i pitamo jedna drugu, analiziramo...
Ali, ja bih rekla da se ta podjela baš primjećivala. Nekako je uvijek bilo, neko će povući veći dio tereta, odnosno veći dio posla – ajde, ti to odradi, završi, ja ću nešto drugo. Zajedničke saradnje nije bilo i zavidjela sam i profesorici Josipi i Ameli zato što su podržavale jedna drugu, imale su tu podršku, nevezano je li hrvatski jezik u pitanju ili bosanski. Trudile su se da to bude nekako zajednički, zanimljivo djeci, i da djeca pokušaju izvući maksimum iz onoga što i profesorice mogu naučiti, odnosno što mogu naučiti iz onoga što su one organizovale. Situacija u gimnaziji, odnosno u srednjoj školi Nikola Šop... ne znam, evo očekujemo sad neke veće promjene, promijenio se ravnatelj. Mi prolazimo, posljednjih godinu dana, kritične faze. Imali smo zamjena, ustvari bila je i funkcija imenovanja mene kao pomoćnika ravnatelja, nisam više regularno u nastavi, nego na toj funkciji. Pokušala sam da nešto promijenimo sa starim ravnateljem, odnosno ravnateljem koji je bio već niz godina na toj poziciji; on nije bio baš spreman za promjene. Svaki pokušaj da surađujemo, da nam dolaze u posjetu učenici, da mi negdje idemo, da gledamo projekcije filmova... Evo baš je bio pokušaj ove strukovne škole jednom da organiziramo zajedničko gledanje filma, predstave; svaki put je završilo: neka, neki drugi put, svako za sebe, i mogu reći da sam i ja nailazila na zid kad je bila u pitanju suradnja, u obje škole.
Mi kao profesorice se slažemo, prijateljice smo dugi niz godina, radimo, djeca se slažu. Ali mislim da treba još puno vremena proći i puno treba raditi da bismo uspjeli doprijeti do djece onako kako mi to želimo, i da oni nekad nešto mogu organizirati s nama, ili eventualno da se poveća taj uticaj zajedničkog jezika ili zajedničke jezgre.
Pokušala sam se bazirati na onaj dio koji je vezan za obje škole, ono što sam ja kao mlada profesorica prošla. Kažem, to su bili nekakvi nacionalni predznaci, ovaj, onaj. Onda, dolje u školi je već druga situacija, ali također bez veće saradnje. Nadamo se, ravnatelj se promijenio, nadamo se da će sad biti prilično otvoreni za promjene, da ćemo nešto moći učiniti po tom pitanju, da ćemo aktivnije surađivati, vidjet ćemo.
Josipa Kulenović: Hvala. Tarik, djeca idu, osim na bosanski, hrvatski jezik, koji slušaju odvojeno. Srpski jezik, naravno, ne dolazi u obzir ovdje, premda je jedan od službenih jezika u BiH. Hoće li oni nešto bolje naučiti ako se dijele naprimjer na geografiju/zemljopis, na historiju i povijest, na sve te nacionalne grupe predmeta? Koliko se polaže pažnje na to da je profesor kvalitetno obrazovan čovjek, uzima li se u obzir kompetencija prilikom odabira profesora koji će raditi u školi ili je jednostavno bitnije samo da svaka skupina učenika ima svog profesora – da Bošnjaci imaju profesora koji im predaje geografiju, da Hrvati imaju profesora koji im predaje zemljopis? Koliko učenici time gube, koliko dobijaju? Je li to model koji bi trebali nastaviti dalje primjenjivati ili postoje neki puno bolji načini održavanja nastave?
Tarik Zjajo: Dobro veče i od mene još jedanput.
Prije nego što odgovorim na tvoje pitanje – prvobitno si pitala kakva je situacija sada u školi, pa da se malo samo vratim na to. Ja sam punih 19 godina radio kao profesor njemačkog jezika, i kad slušam o problemima sa udžbenicima – hvala Bogu nisam imao tih problema, jer smo udžbenike za njemački jezik mi uvozili. Oni su bili ispričani iz perspektive evropskog djeteta koje kroz školu uči njemački, ili su to čak bila njemačka djeca koja prepričavaju svoju svakodnevnicu.
A da su bili štampani ovdje, možda bi Mujo Leantović, ja, Ivan Leantović, i tako dalje, možda bi razlika bila samo u imenu, ali suština je uvijek ista, ono što se uči bio bi njemački jezik. S te strane ne bi bilo razlike. Meni je drago da nisam nailazio na te probleme. Čak sam, i to zna većina vas ovdje, kroz svoj rad kasnije, kada je nastao onaj hajp oko odlaska u Njemačku i kada smo masovno gubili učenike... Učio sam njihove roditelje i to na način da, tada sam ja imao zajedničku jezgru, imao sam kurseve koje sam organizovao, osim u Jajcu, i u Šipovu i u Mrkonjiću, i dobro se sjećam da su mi ispočetka ljudi govorili: pa šta ćeš tamo? Jesi ti normalan? Tamo su ovakvi, onakvi... Moj odgovor je uvijek bio: pa dobro, oni imaju svoja tri profesora, ja dolazim iz Jajca kao četvrti i opet ja imam pun kurs, a oni ne znam kako rade. Ali vam hoću reći da nije bilo stvarno... ako si sad ti na nekoj poziciji, na državnim jaslama ili na neodređeno vrijeme, nego bukvalno si na tržištu i moraš da radiš i da budeš konkurentan. Ono što se meni, što sam najviše volio u tome je da sam podjednako se osjećao kod kuće i u Šipovu, i u Jajcu, i u Mrkonjiću, iako je to bio dosta kratak period. Kad je u pitanju škola, htio sam da kažem da nije sve tako crno, taj hajp je sad prestao i unazad nekoliko godina imamo informacije, za vas koji možda ne znate – mi nemamo više nagli pad učenika.
U 2012. smo imali možda čak i preko 800 učenika, ali trebalo bih provjeriti to jer sad govorim napamet, ali oko 800 učenika, da bi tamo pred koronu taj broj pao ispod 400; dakle, izgubili smo u relativno kratkom periodu preko pola škole.
Danas nam škola broji ispod 300 učenika, ali to je pad koji se dešava zbog odlaska učenika u donju školu. Almina škola, Nikola Šop, bila je uvijek malobrojnija. Porastom interesa za medicinsku školu oni su počeli da formiraju nekoliko odjela i mi smo počeli da gubimo, a jednim dijelom i zbog toga što smo delegirali neke zanate koji nisu tako atraktivni za tržište rada.
I mi smo sada u situaciji da smo manja škola, ali pad koji se dešava je samo jer učenici idu u donju školu, ne ostaju kod nas. Dakle, nema više onog odliva prema Njemačkoj, bar ne u toj mjeri, ni približno kao prije, i to je pozitivno. Već nekoliko godina i ja, isto kao i Alma, radim na poziciji pomoćnika; ja se sad zezam, imamo ravnatelje i pomoćnike direktora; radim na toj poziciji i mogu vam reći da od 2018... Vi znate, od 2008. ili 2009. je bosanski jezik kao maternji jezik za Bošnjake... I, svi ste upoznati sa učeničkim protestima 2018. godine. Čini mi se, rezultat je bio da se uvede nacionalna grupa predmeta, odnosno da se dijeli na povijest, historiju, geografiju, isprva je bila geografija, zemljopis, sad je geografija geografija, jer se u međuvremenu stanje u Hrvatskoj promijenilo na način da je i tamo zemljopis postao geografija. I to je dovelo do niza problema u praksi; recimo, kad pravite raspored, veoma je teško organizovati nastavu da paralelno šaljete djecu, da ih razdvajate i na maternjem, i onda i na vjeronauci, i historija, povijest, geografija, zemljopis. Imate kombinacije – s jedne strane na geografiju šaljete tri razreda spojena u jedan; Josipa, to ti znaš bolje od mene jer ti to doživljavaš; a na drugoj strani samo dva razreda onda idu na vjeronauku. Veoma teško i veoma zahtjevno, tako da bi neki pomak u smislu zajedničke jezgre u tom pravcu imao praktični argument. Lakša organizacija nastave bi sigurno bio praktični argument za iskorak – hajde da imamo maternji jezik svi, ili nešto tako.
Što se tiče tvog pitanja, moram reći da ne znam koliko kod nas situacija nije takva, mi smo u momentu kad se desila promjena u smislu da smo dobili i povijest i historiju zadržali istog predavača, istog profesora. Profesor Mirko Ljubez, koji je meni veoma drag i smatram ga dobrim profesorom, ide i u jednu i u drugu grupu. I pitam ja njega nekad ovako, kakva je razlika, šta je sad drugačije, prvo imaš historiju pa onda ideš na povijest; koja je razlika? Kaže on, pa ništa, pričam isto. Ali nemamo ovo što si na početku rekla, nemamo mi različitih predavača, ni za zemljopis, odnosno za geografiju; isti profesor nam predaje oba predmeta, tako da tu nema nikakve razlike, stvarno nema različitih predavača, ne znam da li je bilo pokušaja da se napravi ili nije, ali kod nas, u našoj školi, ostali su isti predavači.
Josipa Kulenović: Učimo različito gradivo djecu iz istog predmeta, ako imaju istog profesora koji predaje, mora se razlikovati u nečemu?
Tarik Zjajo: Pa mora, vjerovatno je omjer u prvoj godini, u prvom srednje, ako se tematizira Bosna i Hercegovina, možda se po jednom planu i programu 70% ili 40% ili 30% godine odvaja za to, a u drugom, možda po drugom planu i programu, malo drugačiji je omjer procentualni. Međutim, suštinski problem je da djeca ne uče ni po jednom ni po drugom, tako da mislim, i u praksi kad oni predaju, da oni to predaju otprilike na isti način i da imaju, zapravo, druge probleme – kako motivisati djecu u svijetu koji se skroz promijenio sa školom koja to nije nimalo ispratila, koja je ostala ista.
Josipa Kulenović: To je trebalo biti sljedeće pitanje, znači može bilo ko od vas sudjelovati u tome, vas troje? Šta se promijenilo od učeničkih protesta, od pojave Bolje škole? Moramo napomenuti da je Bolja škola bila ime za revolucionarni pokret koji se ovdje dogodio, to je bilo doba kad su se učenici htjeli, kao što imamo dvije škole pod jednim krovom u osnovnoj školi, kad su se učenici srednjih škola trebali podijeliti na, ružno je reći, ali tako jeste, na te nacionalne torove. To nije ništa drugo nego da lijepo odvojite fizički djecu koja nisu iste vjere, iste nacionalnosti. Tad su učenici pokazali koliko oni mogu stvoriti, kolika god ta kritična masa bila, da mogu zajedništvom nešto postići. I profesori koji su imali petlje da stanu uz njih, to tad nije bilo lako. I nije bilo lako izdržati sve te prijetnje, Vi vrlo dobro znate o čemu ja govorim, i ministarstva i roditelja. Sve što se tražilo je bilo da djeca idu zajedno u školu. Međutim, nekim ljudima to nije odgovaralo. Postignuto je na kraju da je ostala zajednička srednja škola s nacionalnom skupinom predmeta ili s nacionalnom grupom predmeta, kako hoćete. Jesu li ti učenici ičemu naučili ovu djecu koja su došla poslije njih? Je li se ništa promijenilo od tad? Jako veliki broj ljudi je bio uključen u to. Od profesora Veličkovića, od Dejana Ilića, fra Drage Bojića, Emine Žune koja je bila poveznica sa Školegijumom u to doba. Možda ne bi bilo ništa od čitave te priče da se na taj način ljudi nisu povezali. Pa smo imali predavanje profesorice Snježane Kordić ovdje u ovoj istoj prostoriji, gdje je govorila kako mi svi pričamo istim jezikom, kako se razumijemo preko 90% i kako nema potrebe da se razdvajamo ni mi ni djeca.
Suprotno onome što, to je vic, ali da nije žalosno, bilo bi smiješno, da se Srbi, Hrvati, Bošnjaci jedino razumiju savršeno kad su u Njemačkoj, a ne ovdje. To je toliko tužno. Šta se od tad promijenilo u našim školama? Je li se nešto promijenilo, postoji li ikakva šansa da se prestane s tim modelom dvije škole pod jednim krovom, da, naprimjer, Aidino dijete ide u jednu školu, a moje dijete ide u drugu?
Oni se mogu igrati na livadi, mogu se igrati kod nas u kući, ali idu u odvojene škole. Ima li ikakve naznake da bi tu mogla biti nekakva zajednička jezgra? Znači, tu od osnovne škole vaša djeca idu zajedno u vrtić, onda se razdvajaju u osnovnoj školi, onda dolaze opet zajedno u srednju školu, pa se razdvajaju onako djelimično. To je bilo poprilično teško objasniti nekome ko, naprimjer, živi u Australiji, bilo gdje, u Japanu, kad bi nas pitali da im objasnimo naš model školovanja. Svi bismo se mi jako napatili da im objasnimo o čemu se tu radi.
Josipa Bogić: Ništa se ustvari značajnije nije dogodilo od te 2017. godine. I opet dolazimo, ko zna koji put, do zaključka da nam je politika u ovoj priči adresa, a da je najspornije pitanje jezik.
Nekako se svi nađu obespravljeni. Sve nas ujedini kad je humanitarna situacija, nije uopće bitno kako se zove, preziva, netko tko je je naš sugrađanin, sve nas ujedini. Međutim, čim se dođe do pitanja jezika, tu je muk. Evo, ne znam na kojem sam jeziku pričala, treba li netko prevesti?
Bila sam na predavanju profesorice Snježane, ali i bez toga, sasvim je jasno da se razumijemo. Ništa se nije promijenilo. Čak bih rekla da je mrtvije nego prije, prije same podjele, nakon što su otišli učenici tih generacija, Azra, Ivica, Nikola i svi ostali, Tarik, dakle, kao da je, ne znam…
Josipa Kulenović: Niko od njih sad nije ovdje?
Josipa Bogić: Nitko nije ovdje trenutno. Možda Ivica, možda Ivica, oženio se.
Ja sam bila neko vrijeme u kontaktu, najviše s Azrom, jer je ona bila kod nas u Dramskoj. Nekako, ne znam opet što je točno razlog. Nisam u kontaktu sa svim učenicima.
Naime, ja sam u kontaktu samo sa učenicima koji idu na hrvatski jezik, iako se trudim biti uključena. Tako da, moje mišljenje je da bi svaka borba morala biti pojedinačna. Nema tog žara. Jednostavno ga nema. Učenici se u srednjoj školi upoznaju. Oni ustvari vide koliko ih toga povezuje. Sprijatelje. I to je ono što se kod nas dogodi. Međutim, jako brzo njih roditelji opamete u tom smislu, opredijele, ušutkaju, ucijene.
Josipa Kulenović: Uvijek postoji razlika roditelja kojima je na prvom mjestu obrazovanje njihove djece, a ne to s kim se druže. Kako bi, po vama, ovo pitanje postavljam svima, kako bi izgledao jedan idealan model nastave? Kako vi kao prosvjetni radnici zamišljate to? Kakvu djecu? Kakve predavače? Možda malo moderniji?
Pričamo o tim podjelama. Mi još uvijek imamo udžbenike u kojima učimo dijelove tranzistora, djeca koja idu u elektrotehničku školu, a, mislim, ne znamo je li preko puta nas sjedi hologram ili živo biće, ali mi učimo dijelove tranzistora.
Kako zamišljate reformu školstva, idealan model kompletnog školstva, kao prosvjetni radnici?
Tarik Zjajo: Ako mogu, ja bih se samo još jednom kratko vratio na ovo maloprije. Nisam mišljenja da nam je nekako mrčilo.
Mislim da su nam djeca dosta dobra. Možda nisam razumio na pravi način, ali mislim da i onda kad su uradili ono što su uradili, nikada nije bilo mrčilo. Jer da je bilo mrčilo, ne bi se ni desilo to što se desilo.
I danas ih je manje, pa je s te strane možda škola kao mjesto susreta tiša. Ali mislim da su oni i dalje fantastični. Ja moram reći, radijator se neki pokvari, oni se brzo okupe svi i prosvjeduju da se skrati nastava. Oni imaju energiju. I sad, da li su samo roditelji ti što... Ako se ustručavaju, ustrčavaju se, naravno. Ali, Boga mi, i mi, i cijeli sistem škole, ja barem tako mislim, stigmatizira njihove greške.
Čini mi se da se manje boje kad krenu u školu. Kasnije dolaze ti strahovi, zato što mi kažnjavamo svaki put kad on nešto pogriješi, kroz ocjene, kroz... Tako da, možda tu ima malo naše krivice. I onda dolazi ovo tvoje pitanje, šta bi se promijenilo. Ja mislim da se u dva pravca... Ja bih volio prvo da se promijene predmeti koji se izučavaju, da razmišljamo o novim stvarima.
Mi smo imali poziv od kantonalnog ministarstva da delegiramo preko nastavničkog vijeća ljude koji će unutar svoje struke, unutar predmeta koje predaju, biti dio kantonalnog tima i raditi na dopuni, reformi, kako hoćete, nazovite to kako god, promjeni sadržaja onoga što se izučava unutar tog jednog predmeta. Međutim, to i dalje nije bio poziv da delegiramo predmete koji bi se izučavali ili način na koji bi se oni izučavali. Nije bio poziv da govorimo i o ocjenama, i možda da razmišljamo i da li je sam sistem vrednovanja isti, je li se on ikad mijenjao. Od jedan do pet.
Dakle, mislim da, ako želimo da promijenimo školu, onda moramo mijenjati i predmete, jer sve se mijenja. Mi smo pozvani sada da spremimo... Evo, ako neko danas dođe u školu, pogotovo u osnovnu, on će biti formirana osoba koja treba da iziđe na tržište rada za nekih 13 ili 14 godina, zavisno od toga što upiše. Jer mi smo pozvani da ga spremimo da on bude spreman za to, a možda nismo ni mi spremni. Kako ću ja biti spreman i kako ću ja znati koji će biti zahtjevi u to vrijeme? Ali znam sigurno da ovo sada ne odgovara već sada ovome svijetu. Dakle, ako ćemo raditi promjene, onda da idemo i na promjenu predmeta koji se izučavaju i na način, dakle, u ta dva pravca. Eto, to je ono što mogu reći ad hoc, bez neke pripreme, ništa mi drugo ne pada na pamet.
Josipa Kulenović: A je li rasipanje energije, sredstava, ljudskih resursa, svega, reforma školstva po ovom sad sistemu koji mi imamo, je li lakše imati jednoobrazno školstvo, mislim na nenacionalne podjele, mislim na predškolsko obrazovanje od samih vrtića do osnovne škole i srednje škole? Mislite li da bi se tu znatno uštedila i energija i ogromna sredstva? I kad bi se sposobni prosvjetni radnici udružili da daju svoje prijedloge za neki novi plan i program, za nove predmete, nove načine ocjenjivanja, nove pravilnike.
Svi pričamo o promjenama. Niko u svemu tome ne posvećuje previše pažnje onima koji su glavni – djeci. Znači, djeca idu tamo gdje im se kaže.
Jednom djetetu je rečeno da ide u jednu školu, drugom u drugu, u vrtiću su zajedno, pa ih onda razdvajaju, pa onda zajedno idu u srednju školu. Razmišljaju li psiholozi, pedagozi, pedagoški zavod, o njemu nećemo ni pričati, na nivou kantona, razmišlja li iko od toj djeci i kolike traume oni mogu ponijeti iz svega toga? Je li ikad boo, naprimjer, sastanak vijeća roditelja na kojem su izneseni prijedlozi da se razgovara o djeci, o tome kako se oni osjećaju, šta oni žele, ne mislim sad na sve njihove želje, prohtjeve, nego je li iko uzeo u obzir želju te djece da jednostavno budu zajedno, da ih se ne razdvaja ni po kakvom osnovu? Mislite li da bi takav model školstva, za početak, da prvo bude baš zajednička jezgra i da se onda ide u nekakve reforme, da onda idemo tražiti napredne udžbenike i bolje seminare za prosvjetne radnike, da se oni dodatno edukuju, da oni putuju svugdje, da proučavaju ono za što su školovani, da prenose svoje znanje tim novim generacijama? Jer sve je ubrzano, tehnologija samo napreduje i mi ne možemo ni stići realno sve to. Ali u tome zaboravljamo na djecu, na te male ljude koje mi oblikujemo, svi od nas, i roditelji i prosvjetni radnici i ovi sa strane koji se petljaju u nekakve pedagoške standarde, koji nikada nisu ni radili u školi.
Alma Ribić: Pa ja bih, Josipa, rekla da je lijepa zamisao. Samo lijepa zamisao. Svi koji radimo duže vrijeme u prosvjeti znamo otprilike koliko ovaj posao umara, a koliko je u isto vrijeme i divan. Ali lijepo je vidjeti mladog čovjeka koji uspije nešto na kraju, kažemo opet na kraju. Ali ono što je bolno meni kao predavaču maternjeg jezika i nacionalnog predmeta, historije, to nisam rekla na početku, ali nisam se ni vratila. Ja sam bila čak i u nastavi, predavala sam nastavu historije, odnosno predavala predmet historija, kad se uveo u Jajcu, odnosno u srednjoj školi, možda dvije godine. I Tarik je, evo vraćam se sad, izvinjavam se zbog toga, ali kratko ću samo spomenuti. Tarik je spomenuo gradivo.
Reći ćemo otprilike da je gradivo, hajde neću reći da je 70%, ali možda jeste i 80%. Budući da sam ja čak i svog kolegu koji je predavao likovno mijenjala u periodu kad je išao na bolovanje, jer je ravnatelj tad rekao da predavači historije, odnosno povijesti, mogu predavati likovno, zato što je sve vezano za antički period, odnosno za antiku. Pa onda idemo tamo i humanizam, renesansa, barok, kaže sve se dotiče, i ministarstvo je dalo dozvolu, može.
U suštini gradivo je skoro isto. Želim samo reći da, bez obzira na nastavu iz historije, iz bosanskog jezika, hrvatskog jezika, bolna činjenica je da djeca u posljednje vrijeme, što bi trebalo da sazrijevaju, rastu, napreduju, obrazuju se, njihova glavna želja je otići iz Bosne. I ono što je meni kao predavaču teška situacija je da imamo 19 odjeljenja, od tih 19 imamo 9 medicinske škole.
I svaki put kad dođu i upisuju se u medicinsku školu, postavimo pitanje zašto medicinska, zašto odlikaši, učenici generacije, biraju medicinsku školu, pa idu gore na praksu, pa se vraćaju, pa nemaju nastavu. Uglavnom je odgovor da je pola njih upisalo zato što želi otići u Njemačku, a pola ih je mamina i tatina želja. Tako da idem na odgovor na ovo pitanje.
Mi imamo divnu zamisao i ja bih prva željela to tako. Stvarno bih željela da u Jajcu jednom zaživi taj plan i program, zajednička jezgra, da svi zajedno predajemo. Jer ja imam, ja sam razrednica djeci, i jednoj i drugoj, u razredu imam djece različitih i vjeroispovijesti i nacionalnog opredjeljenja. Sva jednako poštuju razrednicu, jednako poštuju predmet koji predajem.
Prvi roditeljski sastanak, možda je bilo malo prepotentno od mene, ali nisam htjela da to tako zvuči. Rekla sam roditeljima: ja predajem bosanski jezik i ja govorim bosanskim jezikom. Ako me ne razumijete, rado ću vam prevesti i na hrvatski i na srpski jezik što govorim. Ne želim da shvatite da sam neko ko je došao samo da predaje djeci i forsira ili govori svoj jezik. Ja sam neko ko razumije, ko čita, i ja ću prevesti rado. Nije nikakav problem ako kažem i tisuća i ako kažem hiljada.
Mislim, živimo u Bosni i svi se razumijemo. Tako da razumijem i svoje profesorice koje su predavale i koje su sarađivale i tu nije nikad bio problem. Tako da ću reći da, u suštini, moramo mi raditi na promjeni dječije psihologije ili njihovih želja ili planova koji se ne tiču uvijek Njemačke.
Postoji i u Bosni. Mislim, postoje lijepi poslovi ili postoji nešto što se zove – da voli svoju domovinu i da ostaju djeca. Ali isto tako su i oni svjesni situacije, da je politika, nažalost, sve. Ja sam, evo, u posljednjih godinu dana prošla nekakve svoje testove ljudi, ponašanja, zdravlja, svašta je tu bilo, ali sam vidjela da je svaki otpor ili svaki pokušaj uzaludan na kraju.
Nije možda ni tema vezana za to, ali samo kažem da ipak politika, bar kad je Jajce u pitanju, da će dobrim dijelom određivati puno toga i pojedinci će malo teže tu uspjeti. Onako, nekom svojom voljom, željom. Možda ovo, kad bismo se udružili svi, kad bi bili i profesori tu, kad bi pokazali taj neki plan kako bi to moglo, možda bi i bio neko ko bi podržao, ali dugoročno ne mislim da će još to da zaživi. To je moje mišljenje. Pa evo, ne znam, želi li neko od kolega nešto reći?
Tarik Zjajo: Samo da se osvrnem na uštede. Ja ne volim da spominješ uštede ni u kojem slučaju kad je u pitanju škola, jer najmanje je važno, čak i po cijenu da bude skuplje sve, da budu neke promjene nabolje. Ali sad da se vratim na ovo što si pitala, niko ne poštuje želju djece da budu zajedno.
Ja za sebe govorim, ja stvarno više ne znam ko tu ima želju da bude zajedno, ko ne. Ne znam, podsjetit ću te na anketu koju smo mi... Da, da. Možda ne bi znali ni šta da kažu, ili legitimno bi bilo da ne znaju šta da kažu.
Ali roditelji su mi... ja sam bio veoma tužan kad smo mi iznijeli unutar škole anketu. Imali smo jednu internu anketu, čini mi se da nismo nju objavljivali. Dijelili smo je roditeljima jer nam je trebao argument da je većina roditelja, nadali smo se, da ćemo dobiti podršku velike većine roditelja da budu protiv podjela tada.
Sjećaš li se, Josipa, te ankete? Meni je bilo tužno da je 30% roditelja tada odgovorilo da želi da stanje ostane onako kako jeste. I dalje je naš argument ostao 70%. 30%, izvinjavam se. Pitanje je bilo formulisano da li želite da ostane škola po hrvatskom planu i programu. Druga opcija je bila da idu zajedno, po nekom zajedničkom. Da li je sad to bilo formulisano na način da se govorilo zajedničko jezgro ili da ostanu zajedno ili da svi idu... Uglavnom, 30% roditelja je tada reklo da želi da svi idu da izučavaju samo po hrvatskom planu i programu. Meni je to bilo stvarno malo, neću reći poražavajuće, ali mi nije baš bilo pravo.
Josipa Kulenović: Ali su u isto vrijeme rađene ankete i među učenicima i među roditeljima?
Tarik Zjajo: Da, nisu bili isti, čini mi se. Sad, ne mogu se sjetiti, ali nisu bili ni približno isti rezultati ankete.
Josipa Kulenović: Većina učenika, pošto su to djeca, pošto je njima bitno samo da se druže, da napreduju i da uče, kakvi god bili, oni vole učiti, pogotovo ako to rade na zanimljiv način, ako im je zanimljiv predmet, zanimljiv pristup profesora. Svi govore: naša djeca ne valjaju i ne vole učiti; to nije istina. I mi imamo strašne mlade ljude koji, gdje god odu, uspiju, što znači da i vole, kad imaju nekakvu podlogu za to, i kad imaju motivaciju.
Većina učenika je tad, ako se ne varam, izjavila da žele biti zajedno, da žele na velikim odmorima dijeliti sendviče, pušiti zajedno, šta god, dok su roditelji, ovo što je bilo porazno, nije bilo iznenađujuće, ali je šokantno da ne žele da im se djeca miješaju. Mislim da je to strašna stvar, to što roditelji rade svojoj djeci. Znači, ne možete, ako živite u jednom društvu, gdje svi živimo zajedno, ne možete očekivati nešto dobro ako svjesno odvajate svoje dijete od drugog djeteta, samo zato što se drugačije zove.
Naprimjer, tvoj Danijel i moja Nina, ako se igraju, ako žele ići u istu školu, mislim ne znaju oni šta žele s pet, šest godina, ali po svim pravilima njih dvoje ne bi trebali ići u istu školu, vjerojatno hoće ići u onu koja im je najbliža, a apsurd je to da nijedno po ovim našim nekakvim pravilima ne pripada u tu školu. Znači, ni Nina ni Danijel nisu za osnovnu školu 13. rujan, jer ni po čemu ne pripadaju gore, ali im je ta škola fizički najbliža, i onda bi oni trebali ići gore. I to su Nadrealisti zaboravili spomenuti u onome što su pričali.
Znači, zamislite sad da vaše dijete kaže: hoću da idem s njom u razred; ne možeš… kako objasniti djeci da oni...
Tarik Zjajo: Dobro, sačekaj da završiš 9. razred. Sačekaj srednju i onda će ići. Ali ono što je ohrabrujuće u svemu tome, kad vi vidite kako brzo dolazi do transformacije, recimo kad uđete u učionicu, pa oni sjede odvojeno, onako kako se poznaju iz osnovnih škola, i kako brzo nastupa to miješanje. Kao da ih je neko uzeo i zavrtio, pođu se interesno miješati. To ne prođe jedno polugodište. I to je ono što ohrabruje.
Dakle, nema te podjele koja može trajati. Jer nisu ni roditelji jedini koji njima govore šta, kako; na njih utiču i druge stvari... Hvala Bogu, izvan naše ingerencije i moći. Gledaju one u današnjem svijetu, više su na mobitelu.
Moje dijete više gleda mobitel nego što sa mnom razgovara. Nekad je to možda dobro. Nije nekad, često je dobro.
Ali ohrabrujuće je kako se oni brzo pomiješaju i kako... Evo, mi smo imali posjetu učenika iz Švedske, iz Upsale, četvrti po veličini grad u Švedskoj, i kako su naša djeca dočekala njihovu djecu. Bukvalno su ih hvatali za ruke, nisu mogli da vjeruju, nisu znali da li ih napadaju, ili je li to tako treba. Nekako su slobodniji u komunikaciji, prilikom upoznavanja.
I imali smo problema, prva dva dana, da njihove grupe razbijemo. Oni su, momci ne, ali djevojke da, ostajale, nisu pristale na to da se formiraju grupe, da se druže radne grupe, recimo radionica, da se miješaju sa našim učenicama, nego su htjele da budu, da ostanu u grupi u kojoj su bile i gore. Treći dan smo ih onda razbili, ali s te strane, čini se da su naša djeca i dalje puno, puno bolja, i ove podjele unutar sistema ne ostavljaju toliko traga na njima, i mislim da je to dobro.
Na kraju krajeva, ako razmišljaš ko je napravio, ljudi koji su išli zajedno u školu su onda napravili podijeljene škole. Onda ja uvijek, meni to nekako daje nadu, da će oni koji su išli odvojeni u školu možda napraviti zajedničku školu. Ali, hvala Bogu, nismo mi jedini autoriteti prema njima.
Josipa Kulenović: Mogu li škole napraviti saradnju gdje bi, naprimjer, direktori osnovnih škola 13. rujan, Berta Kučera rekli: hajde, dobro, sad ćemo odvojiti sedam dana da upoznamo našu djecu, i učiteljice iz Berte Kučere će uzeti oba razreda, jer djece je sad jako malo, sastavit će treći razred iz 13. rujna i treći razred iz Berte Kučere i pet dana će ona njima predavati, da vide djeca kako to predaje jedna druga učiteljica, ova iz druge škole će se udaljiti. Šta bismo ti ime dobili? Osim što ih malo zbunjujemo, ali nekada trebamo zbuniti nekoga da mu se razjasni nešto.
Josipa Bogić: Ne znam, ja isto mislim da u svemu ovome opet trebamo vratiti priču na važnost samog nastavnika. Bez obzira kako to na papiru divno izgledalo kao sustav, bez obzira kako se koji predmet zvao, opet se moramo vratiti na samog nastavnika.
Ja se sjećam kad je Ivica došao kod mene i dobio je već drugi sat pet, i onda je on ostao i rekao: profesorice, ja sam uvijek opominjan, uvijek sam smetao i morao sam šutjeti. Ja sam iznenađen da ste Vi meni dali pet, zašto ste Vi, Ivica je u… Žao mi je što ga nema sad ovdje... Zašto ste mi dali pet? Ja sam mu rekla da sam mu dala pet zato što je aktivan na satu, zato što iznosi svoje mišljenje. Tako da volim misliti da naši učenici jesu aktivniji i kritičniji prema nečemu oko sebe i našom zaslugom.
Mislim da zaslugu imaju i neke organizacije, poput NDCA, sad je to duga priča, ali mislim da su najistaknutiji i najaktivniji učenici bili upravo oni koji su išli na edukacije i razne projekte. Isto tako, ja sam jedna od profesorica koja predlaže i voli različite oblike suradnje. Jer bila je naša inicijativa da naši učenici gledaju zajedno film Majka Vahida Durakovića o zločinu i genocidu, koji je nagrađen u Hrvatskoj, i međunarodni je projekt i traje svega deset minuta, nakon toga bismo razgovarali. Mislim da tuđice uvijek mogu dodirnuti i učenike i kolege i da su to lijepi načini na koje se možemo zbližiti i vidjeti da svi imamo isti problem, da svi imamo emocije, i da bismo na taj način mogli tradicionalno uvesti nekakve oblike međusobnog upoznavanja i suradnje, više korelacije, ne samo između predmeta unutar škole, nego i između škola, lokalnih zajednica...
Pohvalila bih Hrvatsko kulturno društvo Napredak čiji sam i ja član. Mladi ljudi koji vode Napredak godinama, oni su doveli Darka Cvjetića u našu školu. Darko Cvjetić je išao kroz sve naše odjele, pričao o... kasnije smo ih vodili na njegovu predstavu koja je bila u sklopu kazališnih pozorišnih igara. To su ti svijetli primjeri. Ja kad kažem da je mrtva, nisam mislila na naše učenike, apsolutno ne.
Mislim da učenici... Ja sam predavala i tvom djetetu četiri godine i mislim da... Nikad ne kažem kojim jezikom govorim. Ne da ne želim reći, nego ne potenciram.
Jer u svakom slučaju sam i razrednica, i razrednica sam i učenicima i Bošnjacima, i Srbima koji nam dođu iz Jezera. To je jako teško sad. Meni je to apsolutno nevažno.
Tako da mi je bitno da se svi razumijemo. Pokušavam učenike... Ono što smo svi rekli, obrazovanje se svodi na to da učenika potakneš da razmišlja. To je još u 16. stoljeću Michel de Montaigne jako lijepo rekao u svojim esejima. Nije lako, ali je najbolji način podučavanja. Recimo, meni se sviđa kako rade koledži Ujedinjenog svijeta.
Mi smo preko različitih organizacija bili dolje na seminarima. Amela i ja. Oni imaju puno manje nastavnog plana i programa. Puno, dakle, više projekata. Oni rade samo Zločin i kaznu unutar realizma. Samo jedno djelo. Rade mjesecima jedno djelo. Svi predlažu svoju temu iz jednog djela. To je tako široko.
Oni ustvari nauče raditi djelo, a onda su spremni izraditi bilo koje djelo. Bez obzira... Moja prva misao, kad smo došli, pa ne rade Balzaka, ne rade Flobera, ne rade... Pa ovi ne znaju ništa. Međutim, njihovi učenici studiraju širom cijelog svijeta i postižu bolje rezultate.
Dok naši učenici... Evo, dva, tri PISA testa su pokazala ispodprosječne, da ne kažemo najniže rezultate.
Josipa Kulenović: Dobro, naši učenici nastavljaju toliko pratiti sve dok trče iz jedne učionice u drugu, na ovu grupu predmeta, na ovu grupu... Morate priznati da njih to zbunjuje.
Možda ste vi sad ušli u tu kolotečinu. Ja vam govorim da je meni bio šok kad sam ušla u školu i vidjela da imam prvo tri razreda. To je ukupno 15 učenika, do 17.
Tri različita odjela i ništa mi nije jasno. I onda ovi slušaju ovo, ovi slušaju ono. Dijele se ovdje, dijele se ovdje.
I kad se upisuju sati, to je jedna čitava stranica. Znači, dva profesora za jedan sat. To je rasipanje energije. Znači, razumijemo se svi, i zašto ne bi bio maternji jezik da djeca biraju koji će... Maternji jezik mom djetetu može predavati bilo koja od vas dvije, je li tako? Ako prati plan i program i ako će kvalitetno prenijeti ono što zna na nekog učenika. I nije bitno kako profesor zove taj maternji jezik i kako ga učenik zove, bitno je da se usvoji materija koja će njima kasnije trebati – ako će upisati književnost, da imaju dobru podlogu, ako imaju informatiku u školi, da nauče kvalitetno od nekog profesora ono što trebaju naučiti. A nebitno je kako se zove profesor, kako se zove učenik. Zato mislim da je to rasipanje energije. Ja bih voljela da neko od vas postavi neko pitanje profesorima, ako želite.
Iz publike: Hvala. Ja sam Aida i majka sam tri dječaka, od kojih dvojica idu u osnovnu školu Berta Kučera, koja je smještena u zgradi sa školom 13. rujan, gdje su dvije škole pod jednim krovom. To je mene zanimalo jako, znači kako se može nekako aktivizmom djelovati na to da ja kao roditelj, jer znam i neke roditelje iz 13. rujna koji bi aktivistički voljeli da djeluju na to da se promijeni. Ali onda sam malo tražila, i našla sam članak da je presudom Ustavnog suda BiH iz 2021. godine naloženo Ministarstvu obrazovanja nauke, kulture i sporta SBK da otkloni diskriminaciju i segregaciju u školama zbog podjele nastavnih planova po etničkom principu. I Vrhovni sud Federacije je prije više od deset godina zatražio od Ministarstva obrazovanja HNK i osnovnih škola Stolac i Čapljina prestanak daljnje diskriminacije. Znači, to su ta dva kantona gdje je to prisutno.
Međutim, u Srednjobosanskom kantonu presuda nije implementirana četiri godine poslije te presude i iz Ministarstva obrazovanja SBK nema odgovora, a ministar obrazovanja je ranije rekao da su formirali radnu grupu za provođenje presude koja će utvrđivati koji dijelovi presude se mogu provesti. Ali sad, ovaj članak je pisan u septembru ove godine, a ovaj nije odgovorio na pozive, ministar, i četiri godine od njegovog ranijeg odgovora presuda je mrtvo slovo na papiru, a o tome se nije razgovaralo ni u Skupštini SBK. Mislim da bismo mi morali biti toliko snažni aktivisti i imati toliko jak angažman i da smo toliko složni da bismo mogli utjecati na ovo. Ako je, znači, Ministarstvo u mogućnosti da četiri godine ne provede presudu Ustavnog suda, onda se ja pitam kakav aktivizam bi to trebao biti da bi se moglo utjecati na to. A što se tiče onog kako je kada dijete pohađa takvu školu u toj situaciji, ja sam i kroz svoj posao bila jednom u situaciji da sam branila taj sistem, pošto smo radili jedan projekat vezano za uključivanje učenika u radionice u muzeju u kojem sam radila. Onda su se iz Republike Srpske i iz jedne škole toliko čudili i iščuđavali javno na tom sastanku. Kako je moguće da postoje dvije škole pod jednim krovom? Gdje sam ja onda rekla, pa možda je gore samo jedna škola, jednonacionalna, nego i dvije škole pod jednim krovom, gdje će se bar nekako susresti.
Ali sad kad mi dijete pohađa, mislim, to je silom prilika bilo na tom sastanku, jer se žena toliko čudila, a ja nisam smatrala da ima osnova da se čudi iz škole jednonacionalne iz koje dolazi. Znači, nije, po mom mišljenju, trebalo da se toliko iščuđava tom sistemu dvije škole pod jednim krovom. Iako, naravno, to je jako bolno i poražavajuće za sve nas. Kad dolazim u tu školu, vidim u holu je jedan sto za nastavnike iz jedne škole, inače je stara školska zgrada, jako se teško bilo što tu popravlja, pošto su dvije uprave, i onda trebaju ovi ovo, trebaju oni ono.
Učenici škole Berta Kučera su brojniji i oni su sabijeni u jedan mali prostor, nedovoljan za njih, totalno neuslovno za rad, i onda smo mi roditelji imali jedan aktivizam vezano za promjenu smjena, pošto su učenici išli samo u jednu smjenu. Jedni određeni u prvu smjenu, jedni određeni stalno u drugu, gdje je moje dijete išlo non stop u drugu smjenu, šest godina, što smo mi uspjeli da promijenimo djelujući. Ali smo tada vidjeli u razgovoru sa političarima, bilo na lokalnom nivou ili na nivou kantona, ministar nas nikad nije ni primio da sa njim razgovaramo, ali smo na lokalnom nivou vidjeli da ustvari vladajuće stranke, to su SDA i HDZ, oni su spremni da naprave novu školu za bošnjačku djecu, ali ništa po pitanju ujedinjavanja ili objedinjavanja školstva nisu spremni, nego je čak i taj naš aktivizam vezano za promjenu smjena doveo do nekih ideja da se napravi posebna škola gdje bi bili dobri uslovi za djecu, što nama nije bio cilj. Spremniji su i na to, nego da se škole ujedine.
Zašto? Moje obrazloženje jeste da je jako puno radnih mjesta u pitanju, i onda normalno da je time izvršen ogroman pritisak na nastavnike i učitelje koji rade u školama, s obzirom na to da se svako boji da će ostati bez posla ako se ujedine škole; znači, smanjit će se broj kadrova. Jer, malo istražujući, vidjeli smo i mi da se formiraju razredi sa tri učenika, sa pet učenika, sa petnaest učenika, to Ministarstvo sve dozvoljava da bi se zadržala radna mjesta. I gleda se kroz prste školama. Tako da, nastavnici su spremni, a mislim da nisu oni krivi... Ali ja, kad dolazim u školu u koju moje dijete ide i razmišljam zašto ne vidim nikad te nastavnike, možda oni razgovaraju, ali zašto ne vide djeca njih zajedno na holu, nego su tamo za jednim stolom, drugi su za drugim stolom... Ja dolazim na informacije, idem tamo na neki lijevi sto, ovamo su, oni se i pozdrave, ali, naprimjer, mene nikad kao roditelja ne pozdravi niko od nastavnika. Ja namjerno svima kažem: dobar dan. Ali čak i roditelji, mi koji se znamo privatno... nekako, u toj školi je stvorena ta atmosfera koja nije lijepa, koja je tegobna, tegobna atmosfera je u školi koja je razdvojena, jer se nastavnici boje za posao, opterećeni su i ovako i onako, stalno nama roditeljima govore da nema pedagoškog zavoda, znači plan i program ne može da se mijenja, ne može da se utiče jer nema pedagoškog zavoda. Znači, postoji jedan veliki pritisak na ljude i mi smo svi odrasli, a ne možemo ništa. To je meni i smiješno i apsurdno. I bez obzira na toliku želju, odustala sam od razmišljanja o bilo kakvom aktivizmu kao roditelj.
Tarik Zjajo: Da objasnim: ja sam, dok sam radio u nastavi, normu dopunjavao u osnovnoj školi, u osnovnoj školi 13. rujan, i za pola norme sam jedne godine obilazio pet škola, pet puta dva časa, i za deset za pola norme. I nekoliko puta, dvije godine sam radio, i to u školi, u školi, škola B. I ono što je meni najviše... Ok, razumijem da ne mogu utjecati na Ministarstvo, ne mogu utjecati na te stvari, ali mi nije jasno da toliko malo komunikacije ima na hodnicima između kolega, prosvjetnih radnika koji rade u dvije različite škole, i bukvalno sam radio istu stvar kao ti, pozdravim i jedne i druge, ali kao da ima neki nevidljivi zid, i mislim da za to ne može niko drugi biti kriv nego ti ljudi koji se ne pozdravljaju.
Ne mogu oni kriviti... Znaju da su tu djeca koja gledaju šta oni rade i koja će onda možda raditi isto. Baš mi je bilo... To je mjesto gdje sam najviše uočio taj neki nevidljivi zid između, bez ikakve potrebe... da li je sad to pozicija, da li se oni boje da će neko od njih ugroziti ovog drugog ako se spoje... Ali mislim da su i oni svjesni toga da je to nešto što se sigurno neće desiti u narednom periodu i da to neće zavisiti od njih, i nema apsolutno nikakvog razloga da se ponašaju na način na koji se ponašaju. Ne znam da li su čistačice zajedničke.
Iz publike: One nisu, odvojene su; one se možda i druže, jedine.
Tarik Zjajo: To sam htio da kažem, da su čistačice, kod čistačica nije bilo nikakvih, one su sve pričale.
Iz publike: Mogu li dodati nešto? Kad sam radila u osnovnoj školi, gdje su dvije škole pod jednim krovom, jedino su se družili pušači. Tad nije bilo zabranjeno pušenje u školi i bila je posebna prostorija gdje se pio čaj i gdje su sjedili pušači. I mi smo se družili, među sobom, pripadnice hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, a ostali ništa. Eto, možda je šteta što je zabranjeno pušenje u školi.
Jeste li možda razmišljali o ovome što se dešava u Srbiji? Vi koji radite u školi? Ja ne vjerujem da su se studenti sami organizirali.
Vjerujem da su im pomogli njihovi profesori na univerzitetima. Kao što ste vi pomogli učenicima u srednjoj školi, strukovnoj, da ne dozvole stvaranje dvije škole pod jednim krovom. Možda je to način, ako su prosvjetni radnici spremni na to, ako žele zajedničku školu, da preko svojih učenika, doduše, oni su maloljetni, malo teže i to ide, da je lakše sa studentima stvoriti tu neku kritičnu masu i vršiti pritisak na politiku.
Jer ovo dijeli politika, prije svega. Bitno im je da imaju dva direktora, više nastavnika, radnih mjesta. Sve je to zbog glasova, jer kod nas tako u BiH sve funkcioniše.
Da nije to u pitanju da se, kao što oni tvrde, očuva jezik ovog ili onog naroda, da su to manje bitne stvari, da su u pitanju neke profane, praktične stvari. A sad, jeste problem što se radi o maloljetnoj djeci, u srednjoj školi i u osnovnoj, ali ovo u Srbiji je mene fasciniralo. Borba treba trajati dugo i treba puno odricanja; onoliko se ljudi organizira, a već gube godinu dana svog studija; ne znam da li polažu ili ne, ali svega se odriču za bolju budućnost. Pa, mislim, samo uz veliko odricanje, da bismo mogli nešto postići. I ovdje na tom planu, da ovo što postoji, što je sramota, za mene je ovo velika sramota što se dešava u našoj zemlji, odnosno u ovim pojedinim dijelovima naše zemlje, vezano za dvije škole pod jednim krovom. Ma ne, ja mislim da je to u cijeloj zemlji.
Tarik Zjajo: Ne znam, možda treba sad čekati, vidjeti kako će se završiti ovo u Srbiji.
Iz publike: Ja bih rekla da su u Srbiji već postigli cilj buđenjem svijesti kod ljudi, bez obzira kako se završilo, da li će uspjeti da poprave situaciju u društvu nabolje, ali su pokazali da ljudi žele drugačije. Ona sama atmosfera, stanovništva kad očekuje studente po selima, po mjestima kroz koja oni prolaze, da je to velika stvar, već učinjena. Da se ljudi oslobađaju straha. Kod njih straha, a kod nas ne znam šta je.
Da li je u pitanju... Vjerovatno smo mi kompleksnije društvo, imamo i ratne traume i sve to utječe. Puno sam ovdje čula da se krive roditelji. Da, najvažniji odgoj dijete dobije u vlastitoj kući, onda škola popravlja ako u kući ne dođe onaj pravi.
Trebalo bi tako da bude. Moramo razumjeti i roditelje koji su prošli kroz sve ono ružno što se ovdje dešavalo u devedesetim, pa bi možda trebalo i njih edukovati malo više. Nismo dovoljno radili na pomirenju nakon rata, nismo na pravi način.
Bilo je puno nevladinih organizacija. Da objasnimo šta se dogodilo, kako je došlo do tog rata, da to nije zato što se mrzimo, već da je to došlo planirano da bi neki postigli svoje lične, privatne ciljeve. Nadam se da će ove nove generacije, kao što Tarik reče, koje znanja ne stiču samo u školama i u svojim porodicama, obiteljima... već imaju veliki izbor da dođu do informacija i do znanja, da će one nešto mijenjati. Već dugo čekamo, što je žalosno.
Hoće li oni mijenjati svoj život ovdje? Ostaje društvo ovdje, ili će svi otići odavde? Vidjet ćemo. U svakom slučaju, mladi ljudi su nezadovoljni društvom u BiH i oni će ga ili mijenjati ili napustiti. Puno je lakše napustiti, tačno. Ali pošto situacija nije više ni u Evropi njima primamljiva kao što je bila prije deset godina, možda će pokušati nešto i ovdje. Ovdje da mijenjaju, jer one traume koje mi imamo iz rata oni nemaju, iako postoji ta transgeneracijska... Ipak manje imaju i druže se oni čim imaju priliku. Samo ih treba dovesti do toga. Josipa je govorila o tome, pokušajima saradnje. Ali uvijek imaju oni kojima to ne odgovara. Ja radim u ovom muzeju i moj zadatak je, između ostalog, da držim predavanja kada mi dođu učenici. A dolaze školske ekskurzije i mogu vam reći da uglavnom dolaze iz škola koje rade po, kako se to zove, bosanskom programu, dok ostali ne dolaze.
Ili manje dolaze, puno manje. I to bi se trebalo razjasniti, zašto je tako. Zašto je ta entitetska linija takva granica, kakve državne granice, nju je najteže preći.
Kao što ne dolaze učenici iz Republike Srpske u ovaj muzej, tako ni učenici iz Jajca, konkretno, ne idu na ekskurziju da podsjete Kozaru ili, ne mora biti Kozara, ne mora biti vezano za Narodnooslobodilački rat. Ne idu na ekskurziju u Republiku Srpsku.
Josipa Kulenović: Ali u Deltu će svi otići. Dobro, dok imamo ovakve roditelje koji su aktivisti, i koji će opet biti aktivisti, i ovakve profesore.
Iz publike: Ponukala si me time što si govorila, jasna je stvar, možda i jest postavka za obrazovanje, važno je da djeca promijene roditelje. A ne mi. Znači, roditelji jesu problem, sigurno. Ono što djeca donose iz kuće u školu. Ali da li se društvo mijenja, možda se može promijeniti obrnuto. Znači, tako što će djeca utjecati na roditelje kroz ono što su naučila u školama.
Da li se može ta misao provlačiti kroz obrazovanje, pa na pojedinačnom nivou? Kod svakog profesora ili nastavnika, pojedinačno, bez obzira na sistem. Makar da kaže, ima to, djeco, tako je, ali to nije uredu. Možda.
Tarik Zjajo: Čini mi se da bi bila dobra ideja, ali kad bi se stvarno moglo, ja bih volio u mojoj školi, u našoj školi da, bez obzira na to što je škola i dalje po hrvatskom planu i programu, a zajednička jezgra za mene su opšti predmeti. Ali da su svi slobodni za Bajram.
Ili ako šire razmišljamo, mislim da bi to, ili da budu svi slobodni u cijeloj državi za sve praznike. I za Vaskrs, da se bude slobodno. Nema veze u kojem dijelu.
Možda bi neki psiholog bio pozvan da to bolje prostudira. Ali mislim da bi se... ti u startu podstičeš nekoga da se raduje nečemu što nije iz kuće i njegovo. Ako me razumijete. Mislim da bi to bila dobra stvar. Jer imamo toliko raspusta da se bukvalno to može ugraditi. Pa čak i po cijenu da se onaj ljetni ili zimski, bolje možda ljetni raspust skrati. Ali mislim da bi to bio jedan simboličan iskorak. Ja govorim sad u Jajcu, volio bih za Bajram. Pa nije to toliko dana. Mislim da se sve može ugraditi na način da se smanji ljetni raspust. I ovako je ljetni raspust predug. Dođeš u septembru u školu, dijete dođe i kaže: koji sam ja ono završio. Malo se sad zezam, ali puno se zaboravi.
Sad smo pričali o odlasku u Njemačku. Pa mi svi imamo najviše rodbine vani, i ja isto tako. A djeca mog brata imaju raspust koji traje nešto preko mjesec dana. I to mi je puno bolje nego ovo kod nas. Ti dođeš, ti zaboraviš. I ako si u trećem razredu, ti zaboraviš ko ti je učiteljica bila. Ali mislim da je bukvalno skratiš, a ovamo slaviš sve. A dobro, ja ne govorim sad za roditelje. Govorim za djecu. Šalim se...
Josipa Kulenović: Ali eto, lijepo napišeš to kao inicijativu, pa vijeće roditelja, pa školski odbor, pa ministarstvo...
Tarik Zjajo: Nismo tematizirali vijeće roditelja nikako.
Josipa Bogić: Fin posao radi Dječiji vrtić Bare, moja djeca su išla; oni prave čestitke za Uskrs, Bajram, za Božić. Znači, nema nikakvih podjela u tom smislu. Rade tete koje su Bošnjakinje, Hrvatice, i stvarno jako lijepo.
Josipa Kulenović: Nikakve razlike nema kod njih, i tako do šeste godine, i svima im je super. I šta se onda događa?
Josipa Bogić: Osnovne škole, u Jajcu su to osnovne škole koje su stvarno podijeljene. Mi smo u srednjoj strukovnoj školi, u jednoj zbornici koja je skroz rasterećena što se toga tiče. Mislim na kolege.
Ja nikad ne osjećam, bar ne znam... Možda čak od mlađih kolega više osjećam. Mlađe kolege koje nam sad dođu, nekako nipodaštavaju, nekako sve doživljavaju kao neki nacionalizam, kao obespravljenost.
Meni se bar čini, i više dijele djecu. Ne žele sudjelovati...
Josipa Kulenović: Pitanje je šta su oni pohađali i šta nisu pohađali.
Tarik Zjajo: Neko je morao provjeriti šta su oni pohađali.
Josipa Kulenović: Postoji li neko ko njih vrednuje, ko prolazi nekakvu evaluaciju? Da li se zaposle zato što niko drugi neće tu da radi?
Tarik Zjajo: S jedne strane je stvarno interes. Nekad je bila privilegija raditi.
Kada sam ja počeo da radim, imao sam tu sreću da sam bio jedini... Tad je bio deficit profesora njemačkog jezika i bio sam jedini. Čak sam počeo da radim dok nisam ni diplomirao. Ali je bila borba.
Čini mi se da je bio prestiž da se radi. Iako su plate bile manje, iako su one čak... Na početku se čekalo na prvu platu 3-4 mjeseca. Ali i dalje je bila jagma za radno mjesto u školi.
Sada to više nije. Mi imamo, ja sam govorio maloprije o našem problemu ovih profesija koje nudimo. Imamo problem zato što ne možemo da pozovemo inženjere kako bismo mogli upisati CNC operatere.
Mi smo izgubili mogućnost, prošle godine, da apliciramo za projekat od 500.000 eura za opremu radionice CNC strojem. Bilo kakvim. Da biramo mi šta ćemo ubaciti u radionicu.
Zato što nismo mogli da nađemo predavače, inženjere koji bi došli da rade u školu. Zašto ne žele? Zato što on dolazi i radi, i boduje ga ministarstvo, i boduje ga kao nestručnog i nekvalifikovanog jer nema pedagoškog u grupi predmeta. Uglavnom, puno je manje plaćen nego neki redovni profesor jezika ili fizičkog, ili bilo koji drugi profesor.
I naravno, ljudi se osjećaju degradiranim i nema nekakve navale. I to nama pravi problem, ali to je sad neki drugi par rukava. Ali to je isto problem.
Josipa Kulenović: Hvala vam svima, hvala vam što ste došli, što ste odvojili vrijeme. Vama posebno hvala jer znam koliko je teško razgovarati o ovoj temi, koliko nije zahvalno i koliko se možete čak i zamjeriti kolegama i svima. Ali upravo zato ste vi ovdje, vi koji pričate bez rezerve i koji se ne bojite iznijeti svoje mišljenje. Hvala vam puno.
Nadam se da nisam postavljala zbunjujuća pitanja i nadam se da smo barem do nekakvog zaključka mogli doći, nije da to nismo znali prije. Hvala vam puno što ste se odazvali i hvala vam svima što ste došli.
