Mirela Buljubašić: Dobar dan svima i dobrodošli na naš okrugli sto, posvećen jednoj od najvažnijih tema današnjice, inkluziji u Bosni i Hercegovini. Hvala vam što ste nam se pridružili i veliko hvala svim našim uvaženim panelisticama koje su odvojile svoje vrijeme i došle u Tešanj – Olivera iz Doboja, Rubina iz Sarajeva, a Jasna nam je ovdje domaća. Inkluzija nije samo riječ, već princip koji nas obavezuje da gradimo pravednije društvo za sve, bez obzira na razlike. U Bosni i Hercegovini se suočavamo s brojnim izazovima, ali i sa nevjerovatnim primjerima uspjeha. Danas ćemo čuti kako se inkluzija živi na različitim nivoima, od medijske analize preko lokalne zajednice do specifičnih iskustava u obrazovanju. S velikim zadovoljstvom predstavljam naše panelistice.
Naša prva panelistica je Jasna Katica iz Tešnja. Jasna je magistrica specijalne edukacije i rehabilitacije. Njena priča je inspirativna, od volontiranja s osobama s poteškoćama u razvoju još u srednjoj školi do rada na terenu. Jasna ima bogato iskustvo kao nastavnica u inkluzivnoj nastavi, kao stručna saradnica u osnovnoj školi. Njena uloga članice Upravnog odbora udruženja Osmijeh pokazuje njenu duboku posvećenost, a certifikat terapeutkinje senzorne integracije dodatno naglašava njenu stručnost. Ona će nam dati uvid u to kako inkluzija funkcioniše u praksi na lokalnom nivou.
Druga panelistica je novinarka Rubina Čengić sa više od 25 godina iskustva u različitim medijima. Kao iskusna trenerica za istraživačko novinarstvo i predavačica, Rubina se fokusira na teme poput odgovornosti, tokova javnog novca, ljudskih prava i obrazovanja. Ona će nam pružiti širi analitički kontekst o tome kako politika i mediji utječu na inkluziju u Bosni i Hercegovini.
A s nama je danas i Olivera Nedić iz Doboja. Olivera je profesorica, dobitnica je prestižne Fulbrightove stipendije i jedna od stotinu najboljih nastavnica na svijetu. Njen rad u školi, ali i udruženju Budućnost 4 za porodice sa četvero i više djece, pokazuje njenu posvećenost podršci porodicama i jačanju zajednice. Kroz rad kao koordinatorka Civitas mreže i stručnjakinja za sistemski pristup u obrazovanju, Olivera nam donosi pogled na važnost sistemskih promjena u inkluziji. Sada bih zamolila panelistice, krenut ću od Jasne Katice, da nam kažu šta je za njih lično inkluzija.
Jasna Katica: Inkluzija je jedan veoma širok pojam, ali sam pojam inkluzija za mene podrazumijeva samo jednu riječ, uključenost, uključenost u sve. U svim segmentima treba razmišljati o inkluziji, nije to samo segment obrazovanja, već to treba da bude segment zdravstva, pa onda odgojno-obrazovnih ustanova i dalje radnog odnosno stručnog osposobljavanja. Dakle, inkluzija je jedan veoma širok pojam koji treba da nas obavezuje, sve i uvijek.
Mirela Buljubašić: Hvala, Jasna. Prije nego što Olivera kaže nešto o inkluziji, ja bih htjela samo da uzmem naš famozni Pravilnik iz Službenih novina Zeničko-dobojskog kantona o inkluzivnom obrazovanju učenika sa posebnim obrazovnim potrebama u osnovnoj školi, gdje u članu dva oni definišu pojmove. Inkluzija se definiše kao proces prepoznavanja i odgovaranja na različite potrebe svakog djeteta omogućavajući učenje i učešće u životu zajednice, te stvarajući pretpostavke za smanjivanje isključivanja iz školovanja. Jako mi je zanimljiva ova definicija iz pravilnika zato što mene fascinira pojam prepoznavanja, zato što me zanima, kao nastavnicu i profesoricu, ko to treba da prepozna i na koji način. Ali o tome ćemo u nastavku našeg razgovora. Sada molim Oliveru da nam ona kaže svoju definiciju, svoje shvatanje inkluzije na ličnom i profesionalnom nivou.
Olivera Nedić: Ja bih rekla da je inkluzija imperativ. I etički i zakonski je obaveza, a ne stvar naše lične percepcije i da li se nama to dopada. To je uključivanje svih. Ja volim govoriti jednostavnim jezikom da me moj učenik ili učenica razumije u učionici. Dakle, uključivanje svih. Mi nipošto ne smijemo zaboraviti pored djece sa poteškoćama u razvoju, ni talentovanu odnosno nadarenu djecu, odnosno svako dijete koje ima potrebe za dodatnim radom, za dodatnom podrškom, ali naravno i djecu iz redovne populacije. Svi mi koji tu inkluziju živimo u našim životima, učionicama. Učionica je samo temelj, okvir, ali ne treba da bude cilj. Kad se otvore vrata učionice, mi te mlade ljude treba da obrazujemo kako da žive inkluziju u svojim zajednicama, u svojim domovima, u svojim okruženjima, ličnim, profesionalnim. To bi bio taj polazni okvir.
Mirela Buljubašić: Hvala puno, Olivera. Rubina?
Rubina Čengić: Moje su prethodnice govorile direktno o obrazovanju, mi i najčešće pojam inkluzija vezujemo za djecu i obrazovanje. Ja mislim da se on zapravo odnosi na sve generacije, sve vrste aktivnosti. Ja ću vam ispričati jednu priču, ima tome dosta godina. Na plaži, pored mene i moje kćerke, bila je jedna porodica, otac, majka i stariji dječak, čiji je izraz na licu ukazivao na to da je moguće da ima, recimo, Downov sindrom. Mi smo danima bili na plaži, tik jedni do drugih, dođemo u isto vrijeme, na isto mjesto. Mama je čitala Ivu Andrića na njemačkom, tata je čitao neke njemačke novine, svaki dan, dječak je tu s njima, idu, kupaju se zajedno... Nakon nekih sedam, osam dana oni se nama obraćaju na našem jeziku, ljudi su zapravo iz Zenice, otišli su da žive u Njemačku jer nisu mogli da trpe pritisak javnosti, propitivanja ljudi je li to vaše dijete nešto nije dobro, je li to s njim nešto nije u redu itd. Dječak je u Njemačkoj završio školu i dobio posao u nekoj firmi, radio je nešto sa nekim softverskim rješenjima, i tog ljeta je došao na more s namjerom da roditelje odvede na ručak u Dubrovnik jer je dobio svoju prvu platu. Za mene bi to bila inkluzija u nekom najužem smislu. Iako, kako bih vam rekla, za mene stvarno inkluzija znači puno toga. Mi nismo inkluzivno društvo, ja recimo kad odem u kupovinu, pa meni je čak i tašna mala. Šalim se namjerno, ali čak i tašne prave sa nekom kratkom ručkom koju ja ne mogu da nosim. Dakle, o inkluziji stvarno možemo govoriti u svim sferama života i svim oblastima djelovanja.
Mirela Buljubašić: Hvala, Rubina. Jasna, s obzirom na tvoje dugogodišnje iskustvo u školi i rad sa djecom, kako bi ti opisala trenutno stanje inkluzivnog obrazovanja u BiH i koji su najveći uspjesi i najveći izazovi kada je u pitanju inkluzija na našem području, Tešanj, Zeničko-dobojski kanton.
Jasna Katica: Inkluzivno obrazovanje je definitivno zagarantovan dio našeg obrazovnog sistema. Ali, ja bih rekla da je to u suštini više deklarativno negoli transparentno. Iako su zakonom djeci zagarantovana prava da se obrazuju u skladu sa svojim sposobnostima, potrebama, interesima, da se obrazuju u najbližoj sredini, odnosno u sredini koja je za njih najmanje restriktivna, vrlo često se dešava da taj zakonski okvir ne doživi svoju implementaciju zbog određenih nedostataka, da li su u pitanju nedostaci na području lokalnih kapaciteta, stručnih resursa ili materijalne podrške. Dakle, inkluzivno obrazovanje u Bosni i Hercegovini na području opštine Tešanj, na području Zeničko-dobojskog kantona definitivno ima svoj temelj, postoji, ali još je uvijek u etapi tranzicije, odnosno razvoja i na tom putu treba još puno uslova i preduslova da ispunimo da bi inkluzija živjela u pravom smislu riječi.
Mirela Buljubašić: Kakva je situacija sa, tako da kažem, političkim vođama? Evo, Ministarstvo obrazovanja Zeničko-dobojskog kantona; danas sam analizirala budžet opštine Tešanj, u dijelu o osnovnom obrazovanju nisam našla nijednu stavku koja će se fokusirati direktno na inkluziju, osim što se izdvaja novac za dnevni centar za djecu sa poteškoćama. Da li je dnevni centar za djecu sa poteškoćama inkluzivan?
Jasna Katica: Inkluzivan je na način da prihvata i pruža aktivnosti. Naravno, u nedovoljnom obimu, ali ipak pokušava da pruži aktivnosti djeci koja pohađaju vrtiće, koja pohađaju redovne osnovne škole, a ne mogu određenu vrstu podrške da dobiju unutar svojih odgojno-obrazovnih ustanova ili za djecu koja ne pohađaju nijednu od odgojno-obrazovnih ustanova. S tim da kapaciteti našeg dnevnog centra, nažalost, ne mogu da udovolje potrebama korisnika koji se njima obraćaju za određenu vrstu podrške. Naša lokalna zajednica ima potrebu za većim kapacitetom dnevnog centra kao objekta, za većim kapacitetom stručnih resursa i svega ostalog popratnog, materijalne podrške koja treba da bude prateći faktor svega.
Mirela Buljubašić: Svakako ćemo se poslije opet vratiti u učionicu i na sam izazov nastavnika koji nisu edukatori rehabilitatori, a u direktnom su kontaktu sa tom djecom. Sad bih zamolila Rubinu, novinarku sa dugogodišnjim iskustvom koja se bavi ljudskim pravima i politikom, da nam kaže. S tvog analitičkog stanovišta, kako ocjenjuješ političku volju za implementacijom inkluzivnih politika u Bosni i Hercegovini? Kakvu ulogu imaju mediji u tome? Da li mediji izvještavaju, da li daju na značaju toj temi inkluzije, kao kada se desi situacija kao na onoj priredbi kad su isključili dijete sa pozornice. Tad je to bilo jako aktuelno, pa se nakon tri dana više ne priča o tome.
Rubina Čengić: Ja bih najprije rekla da mi u Bosni i Hercegovini, govorim u cijeloj Bosni i Hercegovini, jer sam radeći novinarski posao imala priliku da izvještavam sa različitih mjesta, ali i da mnogo više čitam izvještaje drugih kolega iz cijele Bosne i Hercegovine, pa i regije… Prije svega govorim o onima koji donose odluke i raspolažu javnim novcem. Naglašavam javnim novcem zato što bi javni novac trebao da zadovoljava potrebe svih nas. Mislim da mi na mjestima gdje se donose odluke, gdje se raspolaže javnim novcem nemamo ljude koji razumiju potrebe, koji razumiju inkluziju, koji razumiju značaj te jedne riječi koja kod nas polako počinje da gubi smisao jer je previše koristimo, a ništa se ne mijenja. Ako pitate nekog od tih donosilaca odluka ili donositeljica odluka o inkluziji, često ćete čuti floskule iz kojih je potpuno jasno da se oni ne bave baš tim problemom, da to njih ne zanima ili će vam kazati, mi imamo asistente u nastavi, i tu se priča završi. Pritom, imate školske zgrade koje imaju stepenice kojima se neka djeca ne mogu popeti, imate klupe za koje ne mogu stati djeca koja dolaze na nastavu u kolicima, nemate dovoljno asistenata, nemate neki prostor gdje se ta djeca mogu odmoriti. Ako govorimo o obrazovanju, nemate dovoljno ambulanti, djeca s poteškoćama u razvoju imaju specifične potrebe kada su u pitanju stomatološke usluge, nemate ljekara dovoljno osposobljenih da rade sa djecom i sa roditeljima. U većim gradovima ljudi imaju sreću da imaju neki oblik centara. Neke je osnovala lokalna vlast, neke su osnovale nevladine organizacije i to mahom nevladine organizacije koje vode ljudi koji imaju djecu s različitim oblicima poteškoća. Dakle, vlast je neodgovorna i ne razumije, nesenzibilizirana je, ne bavi se svojim zakonskim obavezama. I ne samo obavezama koje proizilaze iz zakona, nego obavezama koje proizilaze iz niza međunarodnih akata koje je ta vlast potpisala i ratificirala, što znači obavezala se da će ih ispuniti. S druge strane, kad su u pitanju mediji, ni oni nisu dovoljno senzibilizirani. U pojedinim redakcijama imate pojedince i pojedinke koji možda znaju nešto više o tome, no – ne želeći da pravdam bilo koga – važno je i razumjeti na koji način mediji rade. Većina medija su privatni, raspolažu nekim nedovoljnim količinama novca, imaju malo ljudi, novinari i novinarke često u istom danu prave pet priloga na različite teme. Ne možete stići i – ono što je ključni problem – ne možete naći valjanog sagovornika. Ogroman broj roditelja s djecom s poteškoćama ne želi da govori o problemima s kojima se sreću iz dva vrlo jednostavna razloga. Jedan je, ne žele da se ističu, mnogi kriju svoju djecu, ja sam imala priliku da pred posljednji popis koji smo imali prije desetak godina razgovaram o tome zašto u popisu nema kategorija, da li u vašem domaćinstvu živi osoba s određenim poteškoćama u razvoju. Ljudi kriju djecu, ne upisuju ih u škole, ne vode ih u centre... Imam prijatelje koji imaju djevojčicu s autizmom. Oni su se razveli, zato što je majka vjerovala da to dijete treba držati u kući sklonjeno, da joj se niko ne bi izrugivao, da ne bi došlo u situaciju da neko na nju prstom pokazuje, a otac je mislio da treba da je vodi svuda pa i na utakmicu, i u kafić, i među svoje prijatelje, koji će je sigurno voljeti, koji će kod nje izgraditi odnos prema zajednici koja postoji van doma u kom ona sigurno jeste zaštićena. Dakle, mi svi zajedno nismo senzibilizirani i kako ni roditelji tipične djece, da tako kažem, ne dobiju priručnik kako odgojiti dijete, tako ni roditelji koji imaju djecu s poteškoćama – ne samo s poteškoćama, nego sa bilo kojim oblikom posebnih sposobnosti, izuzetno nadarena djeca, izuzetno inteligentna djeca – ni oni ne dobiju priručnik kako da pomognu svom djetetu da razvije svoj maksimum. Dakle, novinarima i novinarkama je vrlo teško naći sagovornike. Jedni roditelji štite svoju djecu sklanjajući je od javnosti, a drugi roditelji se na određeni način plaše da će izlazeći u javnost i tražeći odgovornost od donosilaca odluka i onih koji raspolažu javnim novcem, ako budu kritički govorili, ako ih budu prozivali za neodgovornost i nesenzibilisanost, da će navući bijes na sebe i da će njihovo dijete u nekom trenutku možda ostati čak i bez prava koja ima zato što je njihov roditelj ukazivao prstom na neku instituciju ili neku osobu. I onda je novinarima i novinarkama vrlo teško naći sagovornike među roditeljima koji, nažalost, moraju najviše da potegnu, da tako kažem, da zaštite prava svoje djece, i ne samo djece, nego bilo kojg člana porodice. Imate porodice u kojima roditelji brinu o svojoj djeci koja imaju 40 godina koji nisu samostalne osobe zato što su rođeni s poteškoćama. Ne možemo govoriti isključivo o djeci. Problem je vrlo kompleksan i, nažalost, u temelju tog problema stoji neosjetljivost, nerazumijevanje. U posljednje vrijeme sve češće govorim da su ljudska prava skupa, i uvrijedila sam nekog ko mi je bio prijatelj koji se otežano kreće. Kad smo pričali, neko njegovo pravo nije zadovoljeno, ja kažem ti to ne razumiješ, ali ljudi sa bilo kojim oblikom poteškoća ili invalidnosti su skupi za one koji raspolažu javnim novcem, oni kažu što sad ja treba da dodijelim stopostotnu invalidnost tamo šačici od stotinu ljudi, oni meni nisu biračka masa, nisu mi važni, oni mene ni na kakav način ne mogu ugroziti i na taj način režu prava osoba sa različitim oblicima invaliditeta. Danas sam srela ženu koja je civilni ratni invalid, 45%, ona je imala neki dodatak 140 maraka, sad je nekom reformom i to ukinuto jer, zaboga, invaliditet joj je manji od 90 ili 100%. E tako se isto naša vlast odnosi prema djeci s poteškoćama u razvoju.
Posljednjih godina se malo, ali vrlo, vrlo malo, mijenjaju stvari zato što djeca s poteškoćama postaju vidljivija. Vjerovatno zbog intenzivnih aktivnosti organizacija civilnog društva, pa malo i profesionalnih, odgovornih medija, ti ljudi su postali vidljiviji i čini mi se da onda na njih možda malo drugačije reaguju pojedini predstavnici vlasti, odnosno donosioci odluka. Ali situacija je još uvijek vrlo teška. Ključno odgovornim ja smatram one koji donose odluke i raspolažu javnim novcem, oni to ne razumiju, ne žele da razumiju, nije im to biračko tijelo, nema ih veliki broj i tako dalje, a mediji malo ne razumiju, malo nemaju kapacitete.
Mirela Buljubašić: Prije nego što postavim pitanje Oliveri, samo hoću da se vratim na onu definiciju... različite potrebe svakog djeteta omogućavajući učenje i učešće u životu zajednice. Zašto se zajednica svela na školu? Kad govorimo o inkluziji, isključivo govorimo o obrazovanju i većinom su škole te koje trebaju da implementiraju tu inkluziju. Djeca koja imaju poteškoće zbog arhitektonskih barijera ne mogu da odu ni na predstavu, ne mogu da odu u kino, ne mogu da dođu ovdje u biblioteku na neku promociju, ne mogu da odu na radionicu i tako dalje. Olivera, dobitnica si brojnih nagrada. Koliko su po tvom iskustvu, obrazovni sistem i civilno društvo spremni na implementaciju inkluzije? Kakva je situacija u Republici Srpskoj? Evo, u Doboju, na primjer. Kad sad kažem inkluzija, ne mislim isključivo na djecu s poteškoćom. Doboj je multietničan, poprilično. Imate tri osnovne škole u gradu, sa djecom svih nacionalnosti, što je također pozitivan primjer inkluzije. Nisam primjetila da je bilo nekih ekscesa i situacija na nacionalnoj osnovi, što je pozitivan primjer, pa bih voljela da mi ti daš svoj uvid i na djecu sa poteškoćama koja se uključuju u taj proces, a i na ovaj etnički moment i školu, na tu vrstu inkluzije.
Olivera Nedić: Doboj se, rekla bih, ni po čemu ne izdvaja u odnosu na sve što je gospođa Jasna rekla ili Rubina što je podijelila sa nama jedno sveobuhvatno iskustvo i jedan uvid u kompletan sistem. Ja se s tim u potpunosti slažem i, nažalost, dijelim iz lične dioptrije, iz učioničke prakse, iz svega onog što mogu da kažem. Posmatram i kao roditelj djece iz redovne populacije, ali moja djeca idu u školu sa drugarima koji imaju poteškoće u razvoju i znam kroz šta prolaze te porodice. Kako se snalazimo mi u Doboju, pa, kao i kompletno bosanskohercegovačko društvo, iskreno, nikako. Zato što nastavnici, ako ćemo krenuti od institucionalnog nivoa… Ti si potpuno u pravu kad kažeš da se od škola očekuje… to samo dokazuje da su škole potpuno pogrešno posmatrane. One bi trebale sve svoje napore da ulože da taj mladi čovjek, kada iskorači, kada otvori vrata kapije školskog dvorišta, da sve ono što su mu rekli i što je rečeno u učionici ima smisla i da ima upotrebnu vrijednost. Da je to funkcionalno znanje, ključne kompetencije i životne vještine, između ostalog, i ove koje se tiču interkulturalnosti, koju si spomenula, ili inkluzije u smislu prihvatanja svih, bez ikakvih predrasuda i stereotipa – mi nemamo takav senzibilitet. Ja ne bih mogla da mapiram jednog krivca, naravno da donosioci odluka koji odlučuju o budžetu nose veliku odgovornost, zato što obrazovanje generalno smatraju nevažnim i, dobro je Rubina rekla, ne može se za nečijeg mandata vidjeti efekat. Mi da bismo vidjeli tog mladog obrazovanog čovjeka koji ima znanja i vještine za 21. vijek, ne samo za tržište rada, nego i život u ovakvim izazovnim okolnostima, trebalo bi da im je stalo do obrazovanja, a onda posebno i do inkluzivnog obrazovanja. Pošto se to ne može vidjeti za nečijeg mandata, to su investicije kojima treba vrijeme i prostor, najmanje osam, deset, možda govorimo i osamnaest godina… Zamislite vi sad kad biste prosječnom političaru našeg kalibra, iz naših prostora, rekli da će morati toliko da čeka, njemu ne pada na pamet da pravi takve akrobacije, jer on to ne posmatra kao investiciju, nego kao trošak. Dakle, obrazovanje, inkluzivno obrazovanje jeste kao takvo trošak. Dalje, mi živimo u društvu prebacivanja odgovornosti sa jednih na druge, roditeljska zajednica opravdano krivi školu da ne čini veći napor. S druge strane, škola se svodi na administrativno ispunjavanje obaveza, deklarativno, papir trpi sve, na papiru može svašta da piše, u praksi to nema veze sa onim što piše na papiru, to mogu odgovorno da tvrdim. Mi bismo trebali kao nastavnici imati obuku ne samo tokom osnovnog studija, nego bi ona trebala biti cjeloživotna, kontinuirana, da traje dok trajemo i mi učionici, nipošto takva da, kad se uzme dnevnik, da se smatra da se završilo sa profesionalnim razvojem – to se također ne događa. Zašto? Pa zato što mi u zavodima za zapošljavanje imamo ljude koji se ne bave na taj esencijalan način obrazovanjem. Naše se obuke svode, govorim sad i o matičnom supstratu, ja sam profesor geografije i etnologije i jedno vrijeme sam predavala demokratiju i ljudska prava i te obuke u formalnom, zvaničnom sistemu se svode na to da vam dođe savjetnik koji najvjerovatnije ima manje staža nego vi ili je jako dugo bio prisutan u učionici.. imamo, nažalost, iskustvo sa ljudima koji bi vama mogli da dođu u učionicu samo da nešto od vas nauče, a nažalost nikako da vam pomognu i da vam prenesu nešto jer ni oni sami ne vladaju tim vještinama. To je onaj reproduktivni sistem, neka PowerPoint prezentacija deceniju stara u kojoj se nikad ništa ne mijenja i onda vam oni kažu, ja u jedan moram biti u Tesliću, nemoj da bi ko zucnuo i pitao nešto… To je nešto što ja ne govorim na temelju neke kratke prakse, govorim iz iskustva koje je premašilo punoljetstvo. Sad će biti dvadeset godina koliko sam u učionici i to se nikada nije promijenilo, ne postoji nikakva interakcija između institucija, nikakvo umrežavanje, nikakav sistem backupa međusobnog. Daću vrlo konkretan primjer. U Doboju mi imamo dnevni centar, imamo fondaciju koja radi zajedno u sprezi s dnevnim centrom i jako lijepo je opremljena. Jako moderno izgleda, nisam sigurna da li se nešto u posljednje vrijeme obnavljalo, znam da je bila senzorna soba kada sam ja upoznavala taj sistem. Naša bolnica ima surdoaudiologa koji radi one tipske testove, udara pečate. Ja sam godinama pokušavala da nametnem ideju da se uradi projekat u kojem bi on, odnosno njegove usluge bile korišćene unutar tog centra, jer mi imamo stručnjake različitih profila, ali prosto ne znamo kako da ih upotrijebimo. Čak i kada su oni validni, kada njihove diplome nisu kupljene na nekim privatnim i usputnim fakultetima, nego su zaista to profili koji su se školovali za ono što treba da rade, što doživljavaju kao svoj poziv, niko im to ne dopušta. To je bio jalov pokušaj da iznjedrim da taj centar bude u punoj funkciji. Tako su roditelji iz naše zajednice prinuđeni da idu u Banjaluku, u klinički centar, da tamo potražuju usluge, ili u neke nevladine organizacije i centre koji se bave problematikom njihovog djeteta. To zahtijeva i proširena prava koja lokalna zajednica treba da donese, a neke zajednice to nemaju. Meni kao profesionalcu smeta što se svi oslanjaju na jednokratne projektne aktivnosti, što onda stvara dodatnu segregaciju. Ja ne želim da samo djeca u mojoj školi imaju nešto što djeca u druge dvije škole u Doboju nemaju, ili što nemaju u Zenici, ili Trebinju, ili u bilo kojoj drugoj lokalnoj zajednici. Čak i da u Doboju sve funkcioniše savršeno, meni to nije dovoljno kao profesionalcu, kao nekome ko onda gleda kako inkluzija živi kao pusto ostrvo u nekim mikrosredinama. Inkluzija i njena primjena ne smije da zavisi od pojedinca. Ja imam beskonačnu energiju, majka sam petoro djece, sa kojima radim na inkluzivnim pristupima, nastojeći njih da učim kako oni da se ponašaju prema svojim drugarima koji možda imaju neke poteškoće, da budu prisutni, da oni takođe uče od njih, jer to se mora posmatrati i kao korist za čitavo društvo, kad vi imate priliku da komunicirate sa drugom, drugaricom koja ima poteškoće. Dakle, ja imam energiju za rad sa tom djecom. Ne gledam to kao trošak i kao rashod, rasipanje. U stanju sam odvojiti budžet i kopirati neka didaktička sredstva za moje đake. Ne postoji sistem koji nas podržava u tom procesu. Ja sam nedavno bila u Banjaluci na sajmu knjige i spremam se za sajam knjige u Beogradu, gdje uvijek tražim šta ima novo, da bih mogla da koristim sa mojim đacima koji rade po IOP-u. Niko mi nikad iz zavoda ili ministarstva nije dostavio nijedan priručnik. Sve što sam naučila produkt je isključivo moje namjere, nastojanja i volje da sebe mijenjam i stručno usavršavam i da budem bolja. Smatram da to nije dovoljno. To je zakonski imperativ, to je etička i zakonska obaveza sistema i ne smije da zavisi od neke Olivere, Mirele, Rubine i njihove volje, jer to ne da nije dovoljno našoj djeci, nego je čak i diskriminirajuće.
Rubina Čengić: Sve se slažem što ste rekli, samo sam nešto htjela da intervenišem. Pitali ste zašto se od škole toliko očekuje. Mislim da ćete se svi složiti sa mnom.. škola je jedino u našim životima što je obavezno. Osnovno obrazovanje je obavezno, nije obavezan vrtić, nije obavezno da idete kod ljekara ako se osjećate loše, nije obavezno da znate saobraćajna pravila, nije obavezno da ste dobar čovjek. Dobro, sad po zakonu je nasilje u porodici javna stvar. Ali škola je jedino gdje smo obavezni da idemo u nekom periodu svog života i zato se od škole toliko očekuje. Škola je ta koja bi trebala da pomogne i da ukoliko u taj sistem uđe neko s poteškoćama u razvoju kod koga možemo da razvijemo neka znanja, da ga socijaliziramo, prilagodimo, da uđe u sistem za dalje obrazovanje, to škola treba da odradi. Zato se od škole toliko očekuje i zato inkluzija mora biti sistemski riješena. Čak i ono što mi zovemo dnevnim centrima, oni nisu inkluzivni dok god su tamo samo djeca s poteškoćama u razvoju, odvojena od ostalih. Dakle, mi ćemo moći govoriti o inkluzivnosti tih dnevnih centara kada tamo budu zajedno ta takozvana tipična djeca i djeca koje imaju poteškoće. Drugo su rehabilitacioni centri, gdje imate senzorne sobe i slično, gdje se djeca sa višim stepenom poteškoća pokušavaju socijalizirati.
Mirela Buljubašić: Da, zato sam i postavila to pitanje koliko je dnevni centar inkluzivan.
Rubina Čengić: Ne znam za ovdašnji, zato što ne znam na koji način radi, ali većina tih centara koje mi zovemo dnevnim centrima, rehabilitacionim centrima, centrima za djecu sa poteškoćama uopšte nisu inkluzivni. Jer inkluzivnost znači povezivanje, uključivanje. To znači da budemo svi zajedno. Dok god nismo zajedno, dotle ćemo imati situaciju, kao što je prije nekoliko godina Unicef imao istraživanje, anketu prema kojoj 80% roditelja tipične djece ne želi da njihovo dijete ide u razred s djetetom sa poteškoćama. Užasno visoki procenat je bio onih koji ne žele da dijete s poteškoćama sjedi u istoj klupi s njihovim djetetom i sl. Zato se toliki fokus stavlja na škole. I ono gdje ja vidim veliki prostor za unapređenje situacije jeste da nastavnici i nastavnice koji su direktno u nastavi dignu svoj glas i traže pomoć u razvoju inkluzivnosti. Jer one najbolje znaju kako žive u učionici sa svojim učenicima.
Mirela Buljubašić: To je sad moje sljedeće pitanje za Jasnu pošto je ona dugo u obrazovnom procesu i mi se ovdje fokusiramo na inkluziju u obrazovanju, iako imamo inkluziju u svim društvenim poljima. Krenimo od predškolskog obrazovanja, koje nije obavezno, ali po mom mišljenju je vrlo važno ako dijete bude u ranom rastu i razvoju u predškolskoj ustanovi i ako ima „prepoznavalac“ nečega, ako na vrijeme primijeti neke poteškoće, da se to u krajnjoj mjeri može prevenirati, da se može brže sanirati i tako dalje. U Tešnju je predškolsko obrazovanje u privatnom sektoru i čak nisam sigurna koliko su oni inkluzivni i koliko su te ustanove spremne jer zaista nemaju kapaciteta, nemaju kadra da uključuju djecu koja imaju određenu poteškoću. E sad me zanima, Jasna. Mi imamo opservaciju kad djeca upisuju prvi razred. Tek tad djeca dolaze u priliku da budu opservirana od stručnog tima. Tamo sjede stručni ljudi, najčešće to bude pedagog, psiholog i jedna ili dvije učiteljice i oni obavljaju razgovor sa djetetom i nakon toga na tom razgovoru koji traje 10 minuta, 15, procijene...
Jasna Katica: Zavisi od škole. U školi u kojoj ja radim, rade se grupne opservacije u skupini od četiri učenika i ostajemo s njima po sat i pol. Tim za procjenu su svakako obavezujući članovi, pedagog i dva učitelja razredne nastave i s obzirom da škola raspolaže defektologom, uključena bivam i ja u tu opservaciju. Ali moram da napomenem da mi dobijemo opservacije iz predškolskih ustanova, u smislu obavezujućeg predškolskog programa koji djeca kao šestogodišnjaci odnosno polaznici u prvi razred trebaju da prođu, da li već idu dugi niz godina u vrtić ili prođu samo taj program predškolskih ustanova. To je onih 180 sati i, moram da priznam, što se tiče vrtića na području naše opštine, zaista dobijamo kvalitetne opservacije od odgajateljica odnosno profesorica predškolskog odgoja. I da ne zaboravim reći, naše predškolske ustanove na području opštine Tešanj jesu inkluzivne. Zaista, već posljednjih osam, možda čak i deset godina individualno, jedna po jedna, počele su da prihvataju djecu sa određenim poteškoćama u razvoju. Ne sve, ali išlo je to sistematski postepeno, jedna po jedna. Samo jedan vrtić na području naše opštine ima stalno zaposlenog logopeda, ostali povremeno angažuju logopede, a ostala podrška koju djeca trebaju, dobiju je uglavnom u privatnoj režiji roditelja. U predškolskom periodu, djeca na području opštine Tešanj tu vrstu podrške mogu da dobiju u Centru za poticanje ranog rasta i razvoja koji djeluje već sedam godina pri Domu zdravlja Tešanj. Tu pruža usluge kolegica, edukator rehabilitator, i logoped. Usluge od prije godinu dana mogu da prime djeca i u našem dnevnom centru u kojem također funkcioniše centar za poticanje ranog raste i razvoja, a koji je oformljen upravo u skladu sa realnim potrebama. Jer Dom zdravlja, odnosno Centar za rani rast i razvoj nije mogao da pokrije realne potrebe svih korisnika. Samo bih da napomenem da je opština Tešanj, činjenično i naučno dokazano, opština koja ima najveći broj djece sa poteškoćama u razvoju na području našeg kantona. Na to je ukazivano već prije osam godina opštinskom sektoru i ništa nije poduzeto tim povodom da se pronađe određena indikacija, da se pronađu uzroci ili etiološki faktori koji bi mogli da nas dovedu do uzroka kako bi se ti uzroci minimizirali ili u nekom narednom periodu potpuno uklonili, ali definitivno je indikativno da nam određene vrste oboljenja i oštećenja budu geografski predisponirana, da mi znamo kojoj mjesnoj zajednici pripada koja vrsta oštećenja i koja vrsta oboljenja. A mislim da takva jedna vrsta elaborata i istraživanja ne košta mnogo lokalnu zajednicu. To je što se tiče predškolske podrške...
Mirela Buljubašić: Htjela bih samo da napraviš neki uvid u to šta se desi poslije opservacije. Nakon što se primijeti da određeno dijete ima neku poteškoću ili ako čak primijete neko talentovano dijete. Šta se dešava poslije?
Jasna Katica: I to je individualno od škole do škole.
Mirela Buljubašić: Evo, vaša škola ima sreću da ima edukatora rehabilitatora. Puno škola nema edukatora, ima samo pedagoge i učiteljice. O psiholozima u Tešnju ne možemo ni govoriti jer samo jedna škola ima psihologa, i to na pola norme.
Jasna Katica: Uglavnom u osnovnim školama ulogu pedagoga obavljaju ljudi koji su po vokaciji pedagozi psiholozi, imali su dvopredmetni studij, tako da imaju neke osnove i iz psihologije. Nakon te opservacije u svim školama roditeljima biva ukazano na uočeno odstupanje, zaostajanje u razvoju ili na određene faktore koji bi mogli biti otežavajući u praćenju nastavnog procesa. U Tešnju… ja bih to nazvala sindromom kasabe. Ponekad bude teško određenim kolegama, odnosno članovima tog tima za opservaciju, saopštiti roditeljima realno činjenično stanje. Jer, pobogu, dijete potiče, da tako kažemo, iz „značajnije“ porodice. Porodice koja ima neki društveni status u našoj lokalnoj zajednici. Pa se onda bježi od toga da se takve stvari roditeljima pravovremeno saopšte ili sami roditelji odaju utisak da to ne žele da prihvate. Ali kada imamo s druge strane kompetentnog roditelja spremnog da prihvati informaciju koju mu prosljeđuje tim za opservaciju i kada mu se ukaže na određene mjere, taj roditelj može da potraži određenu vrstu podrške ili u Centru za rani rast i razvoj, to su još uvijek ili petogodišnjaci ili šestogodišnjaci na području opštine Tešanj, mogu da potraže u domu zdravlja ili u dnevnom centru, odnosno u Centru za poticanje ranog rasta i razvoja. Ili, najčešće, da bi na vrijeme dobili određenu vrstu podrške i cjelovitu podršku odlučuju se i bivaju primorani na tu podršku u privatnoj režiji, najčešće izvan Tešnja. Pošto nam je gravitaciono najbliži Doboj, mi obično upućujemo kolegama u Doboj, a takve vrste usluga imamo u privatnoj režiji u Gračanici, Zavidovićima pa i dalje. Zavisi o kakvoj vrsti potrebe se radi, o kakvim vrstama pretrage se radi, ali roditelji znaju otići i van granica Bosne i Hercegovine.
Mirela Buljubašić: To su oni odgovorni savjesni roditelji. Olivera, ti si bila direktorica Centra za socijalni rad u Doboju. Dešavaju se situacije kad škola primijeti, kad delegiraju problem razredniku, pedagogu, stručnom timu itd., a roditelji negiraju, kad ne žele da kategorišu svoje dijete ili pošalju na procjenu sposobnosti, kad ne žele da učestvuju. Kakva je situacija i kakva je uloga centra za socijalni rad u zaštiti dječjih prava po tom pitanju, ako imamo takav roditeljski stav?
Olivera Nedić: Mi sarađujemo sa centrom i danas-dan i to je jako bitan stup u toj mreži. To treba drugačije da funkcioniše, da se institucije mogu oslanjati jedna na drugu. To nije samo boljka manje funkcionalnih porodica, da li iz neznanja ili iz nedostatka informacija. Ja sam čak u svojoj praksi znala nailaziti na potpuno drugačiju situaciju, da roditelji imaju samo osnovno obrazovanje, ali su u nekom momentu prepoznali.. dijete je procijenjeno, prošlo procjenu i date su preporuke ko treba da radi sa djetetom i koji program. I onda su roditelji rekli, kud nismo ranije ovo znali, koliko bi to olakšalo život našem djetetu i nama i koliko bi dijete bilo srećnije kada ide u školu. S druge strane, i u nastavničkoj praksi, ali i tokom rada u centru za socijalni rad, imala sam situaciju da visoko obrazovani roditelji do kraja školovanja djeteta u osnovnoj školi negiraju problem, ne žele, oni svi de facto rade sa djetetom u kući, trude se, bore se oko djeteta, međutim, to ne daje rezultate, one koje bi trebalo inkluzivno obrazovanje da poluči i da pomogne djetetu da se osjeća komotno u svojoj koži sa onim što radi. Prosto, u tom slučaju smo i mi inhibirani kao profesori, ne možemo adekvatno ocijeniti to dijete u redovnom programu i ruke su nam potpuno vezane.
Centar je sigurno voljan i ima ljude koji su dovoljno stručni, ali nedostaje to da se malo maknemo od tog formalnog stepena saradnje. Trebalo bi po meni da reaguju u sinergiji i škola i socijalni rad. Kada se uoči da postoji objektivna potreba za dijete, onda bi trebalo da se prolazi taj savjetodavni rad sa roditeljem i da ga se ubjeđuje i da ga se privoli da prihvati procjenu, zato što je procjena put, rehabilitacija, a o značaju rane intervencije u predškolskom periodu da i ne govorim i drago mi je da čujem da je u Tešnju situacija mnogo bolja, da imaju inkluzivne vrtiće i da rade procjenu.
Naravno, i u našim dobojskim vrtićima radi se dosije djeteta, to se prilaže. Ali roditelj ima mogućnost da to ne preda dalje, ne postoji obaveza da oni moraju školu obavijestiti, a na kraju krajeva premali broj djece inače u Bosni i Hercegovini ide u vrtiće. Ja ne znam jesmo li se ikad makli od onog 13 do 15 odsto, a trebali bismo doskočiti do tih nekih optimalnih 85 odsto predškolske trijade, odnosno boravka djece u vrtićima, što je vrlo značajno za sva kasnija postignuća u obrazovanju i životu.
Mirela Buljubašić: Rubina, ima li primjera pozitivnih praksi u Bosni i Hercegovini što se tiče inkluzije?
Rubina Čengić: Novinarstvo je samo ono što neko hoće da sakrije, sve drugo je propaganda. Ja se, nažalost, bavim novinarstvom pa ja lovim ono gdje stvarno nešto nije u redu, ali sigurna sam da ima dobrih primjera. Uvijek ima dobrih primjera, ali problem je što ti dobri primjeri nisu rezultat sistema, nego rezultat iskoraka pojedinca ili pojedinke, kao što Olivera kaže da ode na sajam knjige i između ostalog maksuz potraži priručnike ili vježbe koje može da radi s djecom. Mi imamo drugi problem, ja ću opet ispričati priču, vjerovatno ste svi čuli ili vidjeli priču o djevojčici koju su upisali u školu, neka stara priča, pedeset i neke, i ona je stalno imala loše ocjene, stalno se vrpoljila, bila nezainteresovana i učiteljica je stalno bilježila loše ocjene, kritikovala je da je nedisciplinovana, i onda je neka druga učiteljica prolazila pored učionice, bila otvorena vrata, i vidjela tu djevojčicu kako divno pleše, zamišljajući neku muziku u svojoj glavi. Ta učiteljica je skrenula pažnju upravi škole da djevojčica divno pleše i onda je djevojčica dobila priliku da se izrazi kroz ono što je njoj blisko. Naš sistem je napravljen tako da uguši svako odskakanje od sistema, bilo da odskačete u plus ili u minus, vas sistem uguši. Mi kad kao novinari i novinarke pričamo s nastavnicima o djeci s poteškoćama u razvoju, mali broj nastavnika i nastavnica želi da razgovara, i kaže da je njima u nekom trenutku uprava škola rekla, daj djetetu četiri ili pet, da to skinemo s dnevnog reda, nemoj maltretirati dijete jadno, vidiš da ne može. Dakle, čak se ni ne trude ili ne potiču nastavnike da od te djece dobiju onoliko koliko mogu. I za ovu djecu koja su posebno talentovana, kaže, ajde, pusti ga, šta mi se on tu kofrči, sad bi on da ja njemu nešto posebno ugađam, nek uradi zadaću, i tako dalje. Dakle, ja mislim da čak i kod nastavnika i nastavnica koji imaju senzibilitet, koji imaju spremnost i energiju da rade malo iznad i ispod zadatog standarda, sistem guši svaku volju jer im nameće administrativne obaveze, neke zahtjeve. Tako da ti svi zahtjevi pojedu dobre prakse. I ti to znaš jako dobro, i bolje od mene. Mi imamo i neke nastavničke grupe iz cijele Bosne i Hercegovine koje rade na svojoj izvrsnosti, koji razvijaju neka nevjerovatna znanja i vještine, ali oni kad dođu u učionicu, to je gotovo. Dakle, bukvalno ih sistem pritisne i vrati ih u ravnu liniju u kojoj oni mogu vrlo malo toga da urade. Nedavno sam slušala Nedima Krajišnika iz Stepa koji je govorio, nama trebaju ishodi i puna sloboda nastavnicima i nastavnicama na putu do tih ishoda, jer nastavnici su odabrali da se bave time. Oni su donijeli odluku, oni imaju volju, oni imaju energiju, oni imaju znanje, oni su učili da budu nastavnici. Samo im dajte slobodu da mogu da rade najbolje što znaju. Ali naš sistem je tako postavljen da ne dozvoljava osciliranje, nego sve tjera u neku ravnu liniju, u neki standard koji mnogi od nas ne mogu postići. Ja vjerujem da većina nas u ovoj prostoriji ne zadovoljava standarde nego smo se sticajem različitih okolnosti prilagođavali. Banalan primjer, na početku sam to zaboravila da kažem. Recimo, javni prevoz uopšte nije prilagođen za ljude svih visina. Većina ljudi koji su ispod metra i šezdeset ne može dohvatiti one rukohvate gore. Na starim austrougarskim zgradama vrata su toliko teška da ih ne možete otvoriti ako niste super jaki. To su sve oblici suprotnog ponašanja od inkluzije. Uvijek kad ne brinemo jedni o drugima, to nije inkluzija. Ja sam radila u redakcijama u kojima, da bi novine ljepše izgledale, stave tamnu podlogu pa bijela slova. Ja imam dioptriju minus osam, nisam nefunkcionalna, ali ja ovo ne mogu čitati, niste mislili na mene. I nedavno sam bila na nekom savjetovanju za rad s osobama s različitim oblicima posebnih potreba. I tad su nam rekli da djeca koja imaju autizam lakše čitaju oblik slova Calibri. A mi svi koristimo Times New Roman. On je neki standard. Bilo je čak i neko istraživanje, najmanje tinte ta slova troše. A mi zapravo ne razmišljamo o tome da ogromni broj ljudi ta slova ne može lako čitati, nego mu treba neki drugi rukopis koji je bar na računaru potpuno jednostavno promijeniti. Ali mi ne razmišljamo o tome. Jedno je inkluzija, jedno je zakon, jedno su međunarodni standardi, ali na jednom kraju smo mi koji ne razmišljamo o drugima, stvarno nismo senzibilizirani, a na drugom, skroz drugom kraju spektra je sistem koji ne ostavlja mrvu fleksibilnosti da se prilagodite. Ja vjerujem da vas dvije u učionicama srećete djecu koja trebaju samo malo da bi dala svoj maksimum, ali jednostavno niti imate vremena, niti prostora, niti sistem to dozvoljava.
Mirela Buljubašić: Hvala ti. Rekla si da mi nastavnici imamo slobodu.
Rubina Čengić: Ne, ne, rekla sam da biste trebali da imate slobodu.
Mirela Buljubašić: Ne, nastavnici imaju slobodu, kakav god da je sistem, mi zaista imamo slobodu u svojoj učionici. Određeni vid slobode imamo. Međutim, nemaju svi nastavnici alate, niti tragaju za alatima. I onda je nama potrebno da dođe neko ko će reći, ovo dijete ima tu poteškoću, tu poteškoću odlikuje to, to, to i to, to je dijete vizualni tip, ne može ništa da zapamti i tako dalje. Sad me zanima taj moment, Jasna. Ministarstvo Zeničko-dobojskog kantona svake godine raspisuje konkurs za asistente u nastavi. Mi svi znamo kakvi su uslovi za te asistente i asistentice. Činjenica je da ja kao nastavnica bosanskog jezika mogu da se prijavim na taj konkurs i mogu da dobijem mjesto asistentice u nastavi i da mi dođe dijete koje ima nešto iz spektra autizma, može imati cerebralnu paralizu, milion drugih poteškoća za koje ja možda čak i ne znam. Jer sam, banalizirat ću, o hipersenzitivnosti počela da učim tek onda kad sam se susrela sa djetetom koje to ima. I sjećam se, kad si ti bila u gimnaziji, koliko očiju si mi ti otvorila samo jednim svojim predavanjem, tek tad su se upalile lampice. Jer nismo svi sposobni prepoznati određenu poteškoću. Čak i da jesmo sposobni, nemamo te alate. Pa me sad zanima kakav je tvoj stav po pitanju zapošljavanja i angažovanja asistenata za djecu sa poteškoćama?
Jasna Katica: Naši pedagoški standardi propisuju da se može zaposliti širok dijapazon stručnih profila, od pedagoga, psihologa, defektologa različitih profila, pa do svog ostalog nastavnog kadra, ukoliko se na konkurs ne javi neko prije njih. Bez ikakvog pokušaja degradacije bilo kojeg zanimanja, činjenično je da najveću podršku učenicima mogu da daju defektolozi, odnosno edukatori rehabilitatori. Zato što su se primarno školovali za taj poziv, imali su i određenu vrstu prakse, dok su ostali profili tokom svog studija mogli da steknu samo osnovne kompetencije koje nisu dovoljne u radu sa učenicima s posebnim obrazovnim potrebama. To je jedna otežavajuća okolnost. Druga otežavajuća okolnost je što se naš pedagoški zavod poziva na to da imaju savjetodavnu ulogu, da nemaju kontrolnu ulogu, ali njihove posjete su vrlo rijetke, a kad im se čovjek obrati za pomoć, ne odazivaju se pravovremeno ili ukoliko se odazovu onda opet budu na neki način iz nekih njima samo poznatih razloga primorani da podilaze nadređenim, da podilaze i toj vlasti, da podilaze direktorima, da li ministarstva, da li pedagoškog zavoda. U suštini nemamo potrebnu adekvatnu ni cjelovitu podršku, ni od pedagoških zavoda ni od ministarstva. Škole i zaposlenici škola su nažalost prepušteni sami sebi.
Mirela Buljubašić: Na kome je najveći teret u školi?
Jasna Katica: Na nastavnom osoblju je najveći teret. Pored nastavnog osoblja, tu su roditelji.
Mirela Buljubašić: A šta je s pedagozima?
Jasna Katica: Pedagozi bi također trebali da imaju vrlo bitnu ulogu. Pedagozi su koordinatori inkluzivnih timova.
Mirela Buljubašić: Može li pedagog pomoći nastavniku matematike da napravi individualizirani operativni plan?
Jasna Katica: On bi to trebao da radi.
Mirela Buljubašić: Ali da li pedagog ima alat? Da li on zna za matematiku, za biologiju? To su različiti spektri nauka.
Jasna Katica: Od svih profila koji mogu biti angažovani u svojstvu bilo kojeg oblika podrške djeci, ako škola nema defektologa odnosno edukatora rehabilitatora, naredna podržavajuća karika su pedagozi. Zato što su oni tokom svog studija trebali da imaju i specijalnu pedagogiju koja je opet obimnija nego li druge pedagogije koje su drugi profili tokom studija imali. Ako škola ne raspolaže drugim stručnim kadrom, onda je on najkompetentniji i nije bezrazložno imenovan koordinatorom inkluzivnog tima od strane pedagoškog zavoda. On je taj koji treba da koordinira cjelokupnim procesom inkluzije na nivou svoje škole. Prema tom pravilniku, defektolozi, edukatori rehabilitatori imaju znatno manju odgovornost, da tako kažem, propisan manji opis svojih zadataka nego li pedagozi.
Mirela Buljubašić: A kako se mjeri napredak djeteta koje ima poteškoću?
Jasna Katica: Ukoliko učenik radi po individualnom obrazovnom programu, unutar njega budu planirane nastavne teme odnosno sadržaj, budu planirana i sredstva i pomagala za rad, a i ishodi, odnosno opis učeničkih postignuća. Na osnovu toga se vrši evaluacija i daje se učeniku ocjena, vrednuje se stečeno znanje odnosno vještine.
Mirela Buljubašić: Nisam upoznata sa slučajem kad dijete nije ispunilo očekivanja.
Jasna Katica: Ne može dijete da ne ispuni očekivanja ishoda. Ako na osnovu tog prvobitnog planiranog IOP-a učenik nije ostvario pola ili više od pola planiranih ciljeva, znači da taj IOP nije bio dobro isplaniran i treba da doživi svoju reviziju, da se ti ciljevi spuste ili da se izmijene ili dopune. Bilo je IOP-a gdje djeca za vrlo kratko vrijeme premaše ciljeve koji su bili planirani. I takav IOP treba da doživi izmjenu, da se postave viši ciljevi za to dijete. Individualni obrazovni program je definitivno dokument koji je podložan promjenama, izmjenama, dopunama, korekcijama.
Rubina Čengić: Htjela sam samo kratko da kažem da ima ogroman broj roditelja koji ne dozvoljavaju da njihova djeca budu opservirana i da bez obzira na to što oni jednostavno nisu, da tako kažem, usklađeni sa standardima za svoj uzrast i sa tipičnim osobinama za svoj uzrast, oni jednostavno nemaju mogućnost da budu tretirani kroz individualni program nego se od njih traže da postignu isti rezultat kao njihovi drugari, vršnjaci i to stvarno pravi ozbiljan problem i nastavnicima i djeci. Imate djecu koja ne mogu da savladaju slova, a od njih se traži da pređu u šesti razred ravnopravno sa svojim vršnjacima. A ne znaju ni čitati ni pisati. I iz nekog razloga ne mogu to da nauče jer vjerovatno nekada neko s njima nije radio na adekvatan način.
Jasna Katica: Ali nikakav korak ne može da se uradi bez pristanka roditelja.
Mirela Buljubašić: Zato sam i pitala Oliveru za ulogu centra za socijalni rad. Ako roditelj konstantno odbija, a deset nastavnika je primijetilo određenu poteškoću, ja bih to smatrala zanemarivanjem dječjih potreba.
Jasna Katica: Pa ne samo centar za socijalni rad. Naš zakon o osnovnoj školi Zeničko-dobojskog kantona ima jedan član koji tretira upravo tu problematiku, koji kaže da roditelju može da se izrekne novčana kazna u iznosu od sto do petsto maraka ukoliko zanemaruje realne potrebe djeteta. Pa i u tom smislu da će dijete odvesti na opservaciju, da će dati pristanak, ali u konačnici najviše energije tu troši osvještavanje takvog roditelja. U Zeničko-dobojskom kantonu je potpuno izmijenjen sistem procjene opservacije djece, neovisno o opservaciji prilikom upisa u školu. Nekadašnja komisija za kategorizaciju, čiji sam svojevremeno bila član, ukinuta je prije četiri godine i kod nas je uveden novi sistem procjene po Međunarodnoj klasifikaciji funkcioniranja, invaliditeta i zdravlja, MKF. Formirana su stručna tijela na nivou kantona, koja čine stručna lica i koji rade sveobuhvatnu procjenu djeteta i koji pokušavaju da pomognu porodicama da dođu do određene vrste podrške na brži način, mada je to proces koji će potrajati dok i to stručno tijelo ne počne da funkcioniše u pravom smislu riječi. Tako da imamo različitih pristupa, različitih praksi kad je u pitanju provođenje inkluzije.
Iz publike: Je l samo za taj kanton?
Jasna Katica: Zeničko-dobojski, Hercegovačko-neretvanski i čini mi se još jedan, nisam sigurna. Tri kantona na nivou Federacije. Hercegovačko-neretvanski je uveo novi sistem, novi pristup koji podrazumijeva da bi dijete trebalo da bude praćeno od rođenja. Taj MKF sistem procjene uvezuje sva tri sektora, zdravstvo, socijalu i obrazovanje, s tim da to još nije adekvatno raspoređeno u smislu ljudskih resursa jer ljudi koji trebaju da rade sav ostali opis posla trebaju da budu i koordinatori tog stručnog tijela za svoju ustanovu tako da se vrlo često dešava da iz zdravstvenih i socijalnih ustanova izostanu potrebne povratne informacije i onda opet, šta smo dobili, ništa, opet se sve svelo na školu.
Rubina Čengić: Prošle godine je provedena revizija učinka borbe centara za socijalni rad protiv nasilja u porodici koja je utvrdila da samo u Federaciji nedostaje 90 socijalnih radnika, a ako uzmete ovo o čemu vi govorite, to je da na nivou Federacije u maltene svakoj opštini nedostaje najmanje jedan socijalni radnik, a možda i jedan i po, što znači da nema šanse da dobijemo adekvatnu uslugu kada govorimo o socijalnoj brizi u bilo kom segmentu života.
Mirela Buljubašić: I ne samo za djecu. Olivera, radiš u školi već dvadeset godina. Da li si ikad napravila individualizirani operativni plan za natprosječno dijete?
Olivera Nedić: Jesam. Mene dugo zanima rad sa talentovanom i nadarenom djecom.
Mirela Buljubašić: Dobro, ali ne mislim na vannastavnu aktivnost, na dodatnu. Ne mislim na to. Nego kao što djeca sa poteškoćom dobiju individualizirani.
Olivera Nedić: Ne na taj način. Ali sam radila jedan program prije tri godine sa Ministarstvom obrazovanja. To je bio projekat u saradnji sa Filozofskim fakultetom, Odsjekom za psihologiju, radili su sa školama, imali su otvoren javni poziv za mentorstvo sa nastavnicima koji rade sa talentovanom djecom. I to je meni bio prostor da uključimo djecu koju ja ili moje kolege u procesu rada prepoznajemo kao djecu sa određenim afinitetima. To je zamišljeno kao jako dobar program gdje smo trebali u saradnji sa fakultetima raditi na procjeni koliko su uspješne bile te dvogodišnje prakse. Međutim, kao i sve kod nas, to je bila projektna aktivnost gdje je fakultet pokazao mnogo entuzijazma. Međutim, ministarstvo to nije revnosno podržalo. Mi smo radili različite stvari. Moja tema je bila medijska pismenost, ali kroz to sam uključivala djecu koja su pokazivala znatiželju i talente iz različitih oblasti. Imali smo i dramski dio, različiti profili nastavnika su različite stvari radili. Radili smo na nivou škole kao tim. Međutim, onda se na kraju sve svelo opet na entuzijazam nastavnog kadra, da li će obezbijediti sredstva. Kada smo imali završnu aktivnost, kada su djeca imala promociju svojih radova sa mentorima, neka djeca nisu mogla doći jer iz njihovih opština nije bilo podrške ili njihovih škola ili lokalnih zajednica. Ja nisam napustila taj program, ja se time i dalje bavim i radim na sličan način, metodologija je bila tu važna. Ja sam je prilagodila potrebama jer nijedna metodologija nije savršena, moramo je mijenjati, da vidimo kako diše u našoj sredini. Ja bih se nadovezala na stručnu službu i pedagoge. Mi u školi imamo i psihologa, pedagoga, međutim najčešće su u praksi nama nastavnicima potrebna ta specijalizovana znanja, iz specijalne pedagogije, diferencirane nastave, individualizacije programa i mi uvijek imamo namjeru da radimo zajedno, imamo i multisektorski tim koji također sarađuje i radi dobro u toku školske godine. Međutim, stručna služba škole je opterećena, rade sve samo ne sa nastavnicima, rade birokratske stvari, tako da zaista ne rade ono što bi željeli. Mirela je postavila pitanje da li pedagog ima mogućnosti, da li ima alate. Naravno, nije sve do novca, nešto je i do volje, ali kad uzmemo i tu negativnu selekciju, danas ne upisuju pedagoške fakultete najbolji od nas, najbolji srednjoškolci sa najboljim uspjesima, tako prosto dolazimo do negativne selekcije, do stručnjaka u tom pozivu koji možda nemaju taj entuzijazam da to dožive kao cjeloživotni poziv, nego to odrađuju kao posao, ja sam tu osam sati, odoh kući, nakon toga me ne zanima mnogo toga, ja se nadam da takvih ljudi nema puno…
Iz publike: Ja se borim i plivam u ovim vodama već tri-četiri godine i stvarno mislim da mi je to poziv i mislim da sam talentovana za to i volim to da radim. Ja kažem, to meni nije posao. Imala sam priliku da mi bude prvo radno iskustvo baš u Medakovu gdje sam ostajala sa djecom i tri sata mimo radnog vremena da radim s njima, jer me fascinirao cijeli taj sistem, kako mogu da utičem na promjenu percepcije jednog djeteta. Ali, sa ovakvim stvarima što ministarstvo radi, djeca nemaju konstantnost. Ja sam kod jedne djevojčice nakon razgovora uvidjela da se kod nje javila poteškoća baš upravo zbog toga što je ona promijenila od prvog do četvrtog razreda šest učiteljica. Jednostavno je stvorila averziju prema školi i uz tu averziju došla je do hiljadu nekih poteškoća, sad je osmi razred i to se nikad neće ispraviti. Zato što zbog konkursa, zbog poništavanja konkursa, zbog onog, zbog ovog, ona je imala nestabilnost baš u tom periodu gdje se to ne bi trebalo dešavati.
Mirela Buljubašić: Činjenica je da su djeca potpuno zanemarena kad su u pitanju konkursne procedure, da niko neće da primi učiteljicu na pet godina, da izvede jednu generaciju, nego svake godine… Ne moramo dati taj ugovor na neodređeno ako ne želimo, ali možemo bar omogućiti tom djetetu koje upozna tu učiteljicu u prvom razredu da ga isprati do četvrtog, petog razreda, i to je isto onaj moment o kojem sam htjela da govorim. Imam sad jednu molbu, pošto mi je Fatima Ibranović tu. Ja mislim da Fatima ima jedan od najizazovnijih poslova na cijeloj opštini Tešanj, zato što je pedagogica u Mješovitoj srednjoj školi. Moje prvo iskustvo je bilo u Mješovitoj srednjoj školi i ja sam sigurna da ljudi koji rade u Mješovitoj srednjoj školi trebaju da imaju duplo veće plate od drugih nastavnika i profesora, zato što u tu školu dođu djeca sa poteškoćama koja trebaju da izuče zanat da bi bili funkcionalni poslije te škole. To je škola koja radi po EUVED sistemu, imaju prilagođene planove i programe. Imate djecu koja su zanemarena, imate maloljetne delinkvente, imate djecu koja su i talentovana, imate trogodišnja zanimanja, četverogodišnja, i u cijeloj toj školi koja ima 978 učenika imamo Fatimu koja se svakodnevno bori sa izazovima, gdje učenici gađaju profesore, najnormalnije psuju, ne dolaze na nastavu, bježe sa časova, puše u krugu škole, nefunkcionalne porodice, traume, tragedije, milion drugih stvari. Ja bih voljela zaista da ti s nama podijeliš svoje iskustvo kada je u pitanju inkluzija.
Fatima Ibranović: Hvala na divnom predstavljanju. Ja sam Fatima Ibranović, pedagog u Mješovitoj srednjoj školi, radim skoro devetnaest godina. Od samog početka, otkad sam ušla u tu školu, to mi je bio izazov. A kad volite svoj posao, doista ništa nije teško. I svi ovi izazovi koje je Mirela nabrojala, za mene to nije teško. Kad vidim dijete da je sretno, kad me sutra pozdravi na ulici, da je uspjelo u nečemu, to je za mene uspjeh. Moje prvo iskustvo sa inkluzijom je bilo 2013. kad uopće nije bilo pojma o inkluziji; imali smo dijete koje nije moglo govoriti, mentalno je bilo zaostalo. To je bilo prvo naše dijete i mi smo ga svi zvali svojim djetetom, jer smo se prvi put s tim susreli. Nismo, nažalost, dobili pomoći ni od kog, snalazili smo se kako smo mogli. Da budem iskrena, nije to bilo tako zastupljeno ni na internetu, da možemo naći načine i pristupe. Išli smo sa one humane strane da pomognemo djetetu. On je završio trogodišnju za kuhara. I onda nekako, poslije toga, kada je krenula inkluzija, onda se počeo povećavati broj djece kad govorimo o inkluziji. Znali smo da na nivou škole u jednoj godini imamo trinaest učenika sa teškoćama. Svakom djetetu je trebalo pristupiti na drugačiji način. Pored te djece, imali smo djecu rastavljenih roditelja, imali smo djecu asocijalnu, djecu anksioznu. Svakom smo morali pristupiti na poseban način. Dobro je što uvijek imamo stručnjake. Tad sam imala Eminu Turalić, psihologa, sad imam Aminu Đonlagić, imam Jasnu Katicu, kad god nešto treba, kako da pristupimo, kako da pomognemo. Nažalost, kad spomenete inkluziju u srednjoj školi, kažu da srednja škola nije obavezna. A svaki put, svake godine nam se povećava broj djece iz različitih kategorija. Ne samo djece sa teškoćama. Sad imamo djecu anksioznu, imaju napade panike. Sve je to nešto novo za naše nastavnike koji ne znaju kako se nositi. Mi nemamo edukacije. Ono što ja njima prenesem, oni tako postupe. Imamo, na primjer, dosta djece sa zdravstvenim problemima. Najmanje svaki treći dan imamo hitnu službu u školi. Sve su to neki izazovi. Ja uvijek kažem, kad volite svoj posao, želite pomoći djetetu, nije vam ništa teško. Teško jest raditi u školi sa toliko učenika, ali svi imamo pristup iz humane strane, da pomognemo djeci, da oni izađu na pravi put. I ono što nas je nekako vezalo jeste jedna učenica, koja je prije par godina došla nama kao dijete, kategorisano, sa IQ 48. Kad sam zvala naše savjetnike da pitam za pomoć, jer i meni je to prvi put, rekli su mi da srednja škola nije obavezna. Strašno. I tad smo se mi svi digli, ona upisala trogodišnji, jer kod nas djeca sa teškoćama ne mogu, nažalost, upisati po zakonu četvrti stepen, dok, na primjer, u Sarajevskom kantonu mogu. Oni su tu odmah degradirani. Mi smo se borili, jer nismo znali način kako pristupiti tom djetetu u prvom razredu. Ona je imala oscilacije od raspoloženja, napada, plača, da bi na kraju završila. Ja sam prvenstveno kao pedagog istraživala i tražila i pomagala nastavnicima kako da joj pomognemo. Kad dočekate da takvo dijete izađe na pozornicu i primi svoju diplomu, onda znate da ste uspjeli. Kad vidite suze radosnice kod majke, da je njeno dijete završilo. Iskreno da vam kažem, ja ne znam šta je sa njom, jer mi nemamo te povratne informacije šta se dešava s našim učenicima nakon završene srednje škole. Da li su se negdje zaposlili, da li rade, da li rade kao pomoćni radnici ili nešto. Nažalost...
Mirela Buljubašić: E, zato je srednja škola bitna i mene zanima iz tog konteksta da govorimo o društvenoj inkluziji. Kad dijete koje ima poteškoću završi srednju školu, onda je na društvu, na poslodavcima, na ekonomskoj inkluziji, kako ćemo mi osobe sa poteškoćama uključiti da budu funkcionalni, da mogu biti egzistencijalno samostalni, i onda pričamo o svim drugim oblicima inkluzije. Ali, sve počinje na onom predškolskom, da prepoznamo, da imamo sistem koji će biti podrška, da na kraju izvedemo to dijete, odnosno taj srednji obrazovni sistem i na kraju imamo tu ekonomsko-društvenu inkluziju.
Iz publike: A imamo i tu kariku roditelja. Ima divnih roditelja koji sarađuju, koji se toliko trude i bore da njihovo dijete uspije, ali imate roditelja, nekako, ko stidni budu. I sve bi učinio, eto, samo nemojte da on dolazi u školu i da pita za svoje dijete. Kad dočekate da vam dijete kaže da on ništa ne radi kod kuće, da je uvijek zatvoreno, da roditelj jednostavno ne želi da se on socijalizuje.
Mirela Buljubašić: Zato što je kod nas dijete koje ima poteškoće na neki način sramota za neke porodice.
Iz publike: Njemu je radost škola. A kad dođe kući, ono je zatvoreno. E, to je ta spona koju mi moramo, nekako, probuditi. Da se roditelji ne stide, jer, ja razumijem, lako je meni iz ove perspektive pričati, ali treba pričati iz perspektive roditelja koji to dijete ima. Treba prvo prihvatiti. Ali ako mi svi, kao zajednica… u školi se trudimo, da nam je da pomognemo, i ta djeca završe školu. Ali, onda se tu staje. Nema dalje. Jer ne postoje institucije koje preuzmu dalje.
Olivera Nedić: Ja bih htjela nešto da kažem, vezano za ovaj fokus na roditelje koji imaju u svojoj porodici dijete s poteškoćama. Mislim da nepravedno zapostavljamo ono što je njima najveći žulj. A to je bojazan, kako će to dijete poslije, s kim će, u kakvu brigu. Zatim taj sram, ja ne bih rekla da je to nužno sram, mada vidim po otporu da se procijeni dijete, da možda ima srama, ali ono što je po meni dominantnija emocija jeste strah za dijete koje živi u okrutnom sistemu, u vrlo niskosenzibilisanom sistemu, u društvenoj zajednici koja tu različitost i dalje ne prihvata ili ismijava, sa podozrenjem gleda. Znate kako meni sada zvuči, kad bismo mi samo radili sa roditeljima koji imaju djecu sa poteškoćama.. kao kad želimo osvijestiti društvo da ne budu šovinisti, pa onda organizujemo forume za žene, i u političkim strankama, i u različitim varijantama, i tu samo u auditorijumu sjede žene, a muškarci ne sjede. I promijenimo te žene, one tu evoluiraju, one se mijenjaju, ali ta njihova muška okruženja ostaju u stećke uklesana. Nije dovoljno raditi sa roditeljima i kod njih podizati svijest, nego sa kompletnom zajednicom. I kasno je ako pričamo o srednjoj školi, moramo početi od predškolske trijade, moramo tu na roditeljskim sastancima govoriti ljudima, recite svom djetetu – ja uvijek dijelim na mrežama, čitan je moj profil, više ga koristim da pošaljem poruku upravo iz tog poziva koji ja živim, pred početak svake godine i u toku – recite svojoj djeci da ne ismijavaju druga koji je drugačiji, drugaricu koja ima stari ruksak, staru odjeću, pocijepane cipele, ne moraju biti markirane. I ta vrsta isključenosti postoji, ta socijalna isključenost djeteta. Evo ja juče čujem u školi, neko je nekom u razredu rekao da dijete smrdi. Ti roditeljski sastanci ne treba da se bave izostancima, brojevima, svodi se sve na te administrativne poslove. Roditelji bi se morali vaspitavati, jer su to generacije koje su živjele u ovom ratnom bosanskohercegovačkom okruženju, kojima je možda i promaklo sve ono što je trebalo da dobiju kroz obrazovni sistem, oni danas imaju djecu, možda i ne znaju šta trebaju reći svojoj djeci, tako da ta izolacija koja dolazi iz samih domova, iz porodica u kojima djeca žive, možda ne dolazi iz srama, iz stida kao takvog, nego iz straha, ta okrutna okruženja njihovu će djecu još više učiniti ranjivim, još više će uticati na njihovo loše samopouzdanje...
Jasna Katica: Evo, ja bih voljela da se publika uključi. Vi ste...
Iz publike: Ja sam roditelj dječaka iz autističnog spektra. On pohađa osnovnu školu, sada je treći razred. Što se tiče inkluzije, evo ja mogu da kažem da to polazi iz porodice. Prihvatanje nas roditelja, prihvatanje šire porodice, pa i komšiluka, društva, gdje se dijete kreće od tih najranijih dana. I taj dan kad vi prihvatite to svoje dijete, da je ono na takav način, ja kažem specifičnih manira, i posebno... Tad i vi ozdravite i dijete se osjeća prihvaćenim i počne više da napreduje, u svakom pogledu. Tako smo mi u prvom razredu imali strašnih problema. I njegovo prihvatanje škole, i moja borba, i moje opiranje. Tek sam na kraju prvog razreda prihvatila neke stvari, da su takve kakve jesu. I on je nekako baš u tom momentu zavolio školu. Treći je razred po prilagođenom programu, ima asistenta, prilagođeno mu je kada će doći u školu, jer voli da spava, ima i individualne časove kod edukatora rehabilitatora, čak je dobio i komunikator za tablet, jer nije baš uvijek verbalan, da može da se izražava preko njega kada nešto želi, i jučer je rekao da mu se baš sviđa u školi, što je veliki uspjeh za nas. Dalje, uključena sam i u vijeće roditelja u našoj školi. Redovno iznosim probleme pred svim roditeljima, ukazujem na propuste ostalih, na ružne komentare. Član sam udruženja roditelja djece s teškoćama u razvoju u Tešnju, moj muž je jedan od osnivača i član upravnog odbora, tako da mi već dvije godine i više u javnosti izlazimo s tim i dižimo svijest. Imali smo i par promocija za dane Downovog sindroma, 2. april, Dan svjesnosti o autizmu, okrugli sto, jako uspješan. Što se tiče osnovne škole, ja bih istakla još jedan problem. U suštini, osnovna škola će asistenata da dobije ukoliko roditelji pristanu da predaju dokumentaciju od stručnog tijela. Ali oni za svoje dijete u školi traže asistenta, ali ne žele da ga vode na procjenu. Mada, ja mislim da je od ove godine to drugačije, jer, evo, mi trebamo da dobijemo i četvrtog asistenta u školi. Ja bih voljela da je takvo stanje i u manjim školama, u ruralnim sredinama, ali, nažalost, nije. Čak smo razmišljali, isto sa još par udruženja, da se pošalje i dopis ombudsmenu za kršenje ljudskih prava. U suštini, stanje nije idealno, ali radi se stalno na tome da bude bolje. Mora se pričati o tome, stvarno, da se svijest podiže, jer je kod nas sredina baš onako zatvorena po tom pitanju.
Mirela Buljubašić: I vlada neznanje. Mislim da je neznanje najvažniji faktor u svemu tome. Krećem od sebe, jednostavno, ne znam o svim tim poteškoćama. Nemam dovoljno znanja. I sutra kad mi dođe dijete u učionicu, moram se prvo ja edukovati, da vidim šta je to, i za to edukaciju ne mogu da prođem za tri dana. Ipak trebam imati stručnu podršku i svašta nešto.
Iz publike: Mi smo obišli još od najranijih dana razne centre kod nas, ali vidjeli smo da to u suštini ne daje rezultat. Odete u dom zdravlja, ponude vam jedan ili dva časa nedjeljno, što je jako malo. Moram spomenuti profesoricu Almu, ona je profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, i velika mi je inspiracija i stvarno se od nje ima baš mnogo za naučiti. Ona je u jednom podcastu spomenula da u tom periodu kad je najveći neuroplasticitet mozga djeteta, od prve do pete godine, sistem ništa ne radi, nema nikakve podrške, roditelji su prepušteni sami sebi. Mi do skoro nismo imali senzornu sobu u Tešnju. A senzorna soba nakon devete, desete godine za djecu ne znači ništa. Žalosno je što kod nas mnogi edukatori rehabilitatori, kao i logopedi, kada završe redovan studij, ostanu samo na tome, nemaju interesa za dalje profesionalno usavršavanje. U Sarajevu i Tuzli imamo razne terapije, neurofeedback, pomoćne terapije uz redovne…
Mirela Buljubašić: Ali to opet sve mora roditelj. A često roditelji imaju volje, ali nemaju finansijske mogućnosti.
Iz publike: Ja sam majka dječaka sa Daunovim sindromom. Sedmi je razred. Do petog razreda nama je bilo teže. Sa učiteljicom je bilo teže, odvajala ga je, svi su gledali u jednu tablu, a ona je njega odvajala u jedan ćošak da gleda sam u neku tablu, malu drvenu, što je njega jako boljelo. Mi smo to tek preko njegove dvije jako dobre prijateljice saznali. Muž je radio u istoj školi, napustio je jer nije više mogao podnijeti... Znaš ti čije je ono dijete, to dijete mora imati dobre ocjene, iz tih razloga je napustio školu. I onda smo mi razgovarali s učiteljicom, ne može to tako. On hoće da ima prava kao i ostala djeca. Za sebe se bori, borimo se i mi za njega, naravno, vodimo ga, trenira karate. On hoće da ide na priredbe, hoće da ide na folklor, i on se tako dokazuje. Naprimjer, ima problema sa kičmom, sa štitnom, i neki dan je rekao jednom dječaku, ja sam dobio štitnu zbog tebe. I onda ta djeca… ja bih opet rekla, tu je dosta do roditelja. Roditelji ne pričaju sa svojom djecom kako treba, i onda dolaze, dižu noge da vide da li su patke original, ili su fejk.
Mirela Buljubašić: Ja sam razmišljala o tom momentu originala i patika. Shvatila sam da djeca uopšte nemaju potrebu za tim originalima, ali upravo je inkluzija razlog zašto oni žele original patke. To je da bi bili socijalno uključeni, da bi bili prihvaćeni. Ako ja nemam original patike, ja neću biti prihvaćena. Ja moram imati originale da bih bio u toj grupi. Jer ako nemam, onda sam po strani.
Iz publike: Ja kao roditelj morala sam sazvati roditeljski sastanak gdje sam tražila da bude tu pedagog i asistent i svi. Mom djetetu je jako teško naći obuću zbog njegovih nogu, one su malo i šire, malo iskrivljene i sve. Ja sam došla na roditeljski, kažem roditeljima, vaša djeca su njega oštetila, jer je on pao zbog tog dizajna, gdje su originali, evo vi mi nađite patike. Nije bitno koliko su novca, samo da njemu odgovaraju. Mi provedemo od Tešnja do Sarajeva tražeći njemu obuću. Ne možeš naći, i ti njemu gledaš je li original obuća.
Olivera Nedić: Koji su vaši prijedlozi, kako promijeniti to stanje? Ali prije toga, da kažem, meni su fascinantni primjeri ove dvije majke. Jako mi se dopada što vam rečenice počinju, mi smo inicirali roditeljske sastanke, tražili smo… Slično smo nešto imali i u našoj školi, gdje je djevojčica alergičarka. Ona ima nutritivne alergije, ali do mjere da ih inhalatorno doživljava. I mi smo svi bili jako nespremni. Njen otac je pedijatar i on je u tom privilegovanom položaju da može da pozove institucije da zajedno sarađuju. I imali smo okrugli sto koji je bio jako posjećen, bilo je mnogo roditelja, svi nastavnici naše škole. Možda je to put, da se roditelj uključi, jer izgleda da se neće desiti ovo što bismo mi bili možda na putu da kažemo, veće investicije u obrazovanje, u inkluzivne procese, više investicija i drugačiji pristup kod stručnog usavršavanja kadra. To se vjerovatno neće desiti za vrijeme koje je nama potrebno. Dok mi sjedimo u učionici, dok vi bodrite svoju djecu koja su u procesu, mi ne smijemo čekati da se to desi. Moramo nešto učiniti kao pojedinci sa entuzijazmom, sa sviješću da se moramo udruživati. Meni bi bila velika privilegija da Vi, Jasna, budete gost u našoj školi. Upravo radimo na jednom projektu gdje se povezujemo sa školama u Maglaju. Ali evo imamo i Tešanj kao mogućnost u nekoj budućoj razmjeni. Radimo upravo s roditeljima raznih profila, i čak i bez njih, dovoljno je biti samo roditelji, voljeti to svoje djece i kroz to i svu drugu djecu koja imaju takve navike i kojima treba takva vrsta približavanja i integracije u sistem. I onda bismo mogli napraviti te mikro pomake, koji bi naravno trebali da se dese u cijelom sistemu, ali evo, mi to trebamo praviti odmah u svojoj sredini, ne bi li ljudi poput vas to proširili kao informaciju da je moguće praviti promjene. Koliko će one biti u standardu, to treba da bude sljedeća faza.
Mirela Buljubašić: Da, ali naš sistem je sistem koji reaguje na podražaj, dakle, neće se ništa promijeniti bez pritiska. U svim mogućim segmentima. Izravno pritisak, pritisak, pritisak i onda će se tek desiti promjena. Nažalost, ja bih sada dala riječ Amiri.
Iz publike: Ja sam inače hipersenzitivac. Prosvjetni sam radnik, majka. Sve što ste kazali, ja živim s tim. Počet ću od ove djevojčice, njene učiteljice, to sam ja. Na takav način pokušavam doći do svakog djeteta jer ih volim. To je ljubav. Vi ste kazali da to ne može biti posao. Obrazovanje nije posao. Dijete nije stolica. Dijete ima emocije. Ja sam hipersenzitivac i ja sam zahvaljujući tome ponosna i sretna zato što sam u prilici da pomognem drugim roditeljima. Podijelim svoja iskustva, sarađujemo više, volimo se, nismo više na Vi nego na Ti. Zahvaljujući iskustvu koje sam imala sa svojim dječakom koji je promijenio dvije škole, tri učiteljice. Ja sam prosvjetni radnik u toj istoj školi gdje sam sve to doživjela. Nerazumijevanje, apsolutno osuđivanje. Prošle godine sam došla u situaciju… Više sam bila na bolovanju nego... Ne zbog toga što sam ja – zahvaljujući Jasni, pomogla mi je mnogo – što sam spoznala, naučila o sebi i o svom djetetu. Kroz svoje dijete ja sam shvatila da sam ja hipersenzitivac. Kad sam saznala da je moje dijete hipersenzitivno, to je bio problem njemu u školi. Kasnije i meni, od kolega. Naišla sam i od kolega na nerazumijevanje, došli smo i do ministarstva, na kraju se ništa nije uradilo.
Mirela Buljubašić: Hipersenzitivnost nije u programu... Hipersenzitivnost se ne tretira kao bilo kakva poteškoća. Senzorna možda?
Iz publike: Ali je poteškoća njemu bila. Razumijete? Bilo koji jači ton, ako povisi učiteljica, njemu stres izaziva. Jednostavno njegova pažnja opada. On se gubi. Strah i stid. On ide u školu već petu godinu. Tek sad dolazimo do ozdravljenja, da mi kaže, mama, ja se više ne plašim škole i nije me stid. A ja kao prosvjetni radnik nisam mogla ništa da uradim. I onda se zapitam kako je roditeljima koji nemaju veze sa prosvjetom. Jako mi je teško pričati o ovome. Ne dam na roditelje. Ne dam. Neću da u mom prisustvu iko spomene roditelje. Prebaci krivicu na roditelje. I ja sam roditelj. I svakom je njegovo dijete najbolje. Šta želim još da kažem. Vezano za inkluziju. 20 godina ja sam u inkluziji. 20 godina. Svjedok je kolegica Jasna. Svjedok je Mirela. Pošto radimo u istoj školi. Na dramsku sekciju dolaze djeca s poteškoćama. Ja ih ne vučem. Oni to osjete. Osjete moju hipersenzitivnost. Moja hipersenzitivnost mi je mnogo olakšala. Mnogo. Ja znam da je mom djetetu jako teško da se nosi s tim… Njemu je samo deset godina. Evo, meni je 46 godina, a desi se da padnem. Kad kažem budi jaka, ne budem jaka. Ali ponosna sam na sebe. I želim da se više priča o hipersenzitivnosti. U svakom odjeljenju ja imam najmanje tri-četiri učenika koji su hipersenzitivni. Ali oni su nevidljivi. To su djeca koja dolaze na dramsku sekciju. Imam potpunu slobodu. U Stepu sam. U Stepu, zahvaljujući i Nedimu. I u svemu onome kroz što sam prošla imam potpunu slobodu. Sistem, ministarstvo, pedagoški, zatvorena su vrata. Kad uđem u učionicu, djeca i ja se igramo. Tražimo vještine, sposobnosti, različite interese. Za svako dijete. I niko mi tu slobodu neće oduzeti, ne može. Niko. I borit ću se za nju. Borit ću se i kao majka, i kao nastavnica. Prije svega ja sam djeci mama, pa tek onda nastavnica. To sam ja. Svidjelo se to nekom ili ne. Vama hvala. Ne možete mi zamjeriti na emocijama. Ne možete, to sam ja. To sam jednostavno ja. Toliko imam sreće da sam se povezala sa toliko roditelja. Naravno, zahvaljujući Jasninim savjetima. S njom redovno komuniciram, savjetujem se kako, šta, ali važna je otvorenost, otvorenog srca, ne uma, nego srca prema djeci i prema roditeljima. Nemamo pravo nikoga osuditi, niti jednog roditelja. O vrijednostima, temeljnim vrijednostima treba da pričamo više. Je li bitno 5,0 ili je bitno da budeš pošten i dobar čovjek? Najteže je zanimanje kako biti čovjek. To uvijek svojim učenicima kažem. To kad postignete, sve ste postigli u životu. Sve. To je to. Hvala vam puno.
Mirela Buljubašić: Hvala svima. Hvala što ste podijelili svoja iskustva. To je jako važno i bilo bi odlično kad bi bilo više takvih primjera i više roditelja koji bi imali hrabrost i smjelost da takve priče pričaju u javnom prostoru. Meni je žao što ovdje nema puno više roditelja koji bi trebali da čuju vašu priču i vaš društveni angažman i Fatimina iskustva. I Jasnina kao stručnjakinje za edukaciju rehabilitaciju. Mi često nismo ni svjesni koga sve imamo u našim lokalnim zajednicama. Koliko ti ljudi mogu biti od pomoći na individualnom i na društvenom planu, koliko je bitno slušati struku. Koliko je puta ministarstvo pitalo Jasnu Katicu za njene prijedloge, šta bi trebalo da uradimo da se unaprijedi nešto? Je l ima uopšte takvih momenata? Nema, zato što našim ministarstvima stručnjaci generalno ne trebaju. Želim samo za kraj da definišemo zaključke koje smo zajednički donijeli na ovom okruglom stolu, a to je da javne politike, budžeti ne podržavaju inkluziju, obrazovanje je svakako na rubu uništenja, inkluzija je zadnja rupa na svirali, nemamo podršku sistema, nemamo programe koji će edukovati nastavnike za inkluziju, nemamo dovoljno stručnog kadra, je l tako? Jasna, uključi se slobodno.
Jasna Katica: Nema dovoljno. Na području općine Tešanj samo četiri škole imaju stručne saradnike, defektologe, odnosno edukatore rehabilitatore i imaju nedovoljan broj asistenata, jer pedagoški standardi propisuju da jedan asistent treba da pruža podršku jednom ili četvero djece, što je zaista nerealno i nemoguće. Tu treba da ide rad jedan na jedan kad je u pitanju asistencija, zna se šta podrazumijeva asistencija. Još uvijek smo u procesu nekakve tranzicije, ali da se stvaraju objektivne i primjerene pretpostavke za njenu cjelovitu primjenu, ne stvaraju se. Tako da, ni od strane ministarstva, ni pedagoškog zavoda, zaista nemamo potrebnu podršku.
Rubina Čengić: Pritom je Agencije za razvoj osnovnog i srednjeg obrazovanja APOSO 2020. izdala smjernice za inkluziju. One su samo na papiru. Mislim da nismo ni imali u javnosti debatu o njima, da li su one dobre, upotrebljive, ili dokument pro forme u školama.
Jasna Katica: Na stranu što nema potrebnih ljudskih resursa. Škole nemaju ni materijalnih. Evo sad su određene škole na području kantona dobile komunikatore od pedagoškog zavoda, ali to su nedostatna sredstva. Šta sa drugom djecom koja imaju druge vrste poteškoća? Oni ne mogu da dobiju primjerenu vrstu podrške, a pravilnik o inkluzivnom obrazovanju propisuje a priori da djeca sa svim vrstama poteškoća mogu da pohađaju inkluzivnu nastavu, a ne stvarajući objektivne, odnosno materijalne pretpostavke za provođenje toga. I ljudske resurse ne omogućavaju, nemaju sve škole potrebnu stručnu podršku, a da ne pričamo o djeci koja u sve većem procentu imaju određene emocionalne i psihičke probleme... Tako samo jedna škola na području naše opštine ima zaposlenog psihologa i to samo na pola norme koji ne može da pokrije potrebe jedne škole, a koja slovi za jednu manju školu na području opštine. Ali, niko ne mari za to… Meni je samo žao što su roditelji, porodice još uvijek prepušteni suštinski sami sebi. Nemamo sistemskih rješenja. Sistemskih rješenja nema i mislim da na njima treba raditi. Nažalost, kako Mirela kaže, samo pritiscima.
Olivera Nedić: Pa da bi inkluzija prešla iz deklarativne u funkcionalnu primijenjenu, očigledno trebamo za stolom biti svi, i roditelji, i škola, i donosioci odluka, i katedra, odnosno akademska zajednica obavezno, zato što su oni najpozvaniji da prate istraživanja i da ih donose. Sama istraživanja, ako će biti objavljena u nekim stručnim časopisima ili naučnim, a ne vidjeti svjetlo dana da mi praktičari saznamo za njih i da pokušamo da ona postanu ogled u našim praksama, gube svoju svrhu i suštinu. Čudi me da to fakulteti ne razumiju, da moraju ostvariti jaču komunikaciju sa praksom. Naravno, ustanove poput centra za socijalni rad i svi pripadajući akteri moraju davati inicijative. Zašto to ne bi bili i roditelji iz nekog udruženja, recimo, vaše udruženje može da bude pokretač inkluzivne priče u Tešnju, zato što zna šta je svaki žulj roditelja i zato što ne vjerujem da bi neko baš kad ga se dovede pred svršen čin zatvorio vrata takvoj inicijativi. To bi bilo jako loše i onda, naravno, treba da izazove reakciju i reagovanje od struke do svih ostalih aktera. Promjena se neće desiti odozgo, mora i odozdo, mora to biti dvosmjerna ulica u kojoj svako ima glas, jer kako ste Vi to divno rekli, privilegovani ste što ste bili u komunikaciji sa svim tim roditeljima. Tačno tako, mi mnogo učimo od roditelja. Vjerujte, ja mogu da naučim nešto i od onog roditelja koji ima samo osnovnu školu, bez obzira što sam ja na doktorskom studiju, kakve to veze ima, on mene može naučiti perspektivi koju ja možda apsolutno ne vidim i nemam priliku. Tako da, apsolutno, to je neko moje zaključno razmatranje.
Rubina Čengić: Kao novinarka, mogu vam samo kazati da budete otvoreni za medije i za javnost. Ništa se neće desiti dok neko ne pokrene inicijativu. Nažalost, nekih velikih grupnih inicijativa ne možemo imati dok neki pojedinci ili pojedinke ne pokrenu stvari. Promjene su uvijek polazile od pojedinaca i pojedinki. Da li su mediji otvoreni ili nisu za probleme s kojima se vi srećete, o tom možemo razgovarati. Otvaraju se različite mogućnosti. Imate sve veći broj različitih podcasta. Podcasteri i podcasterke otvaraju razne probleme. Budete otvoreni. Kad vas pozovu, govorite. Zato što će vaša iskustva pomoći drugima da osvijeste svoj problem i mogućnosti rješenja. Ja volim tu staru narodnu, kad si u problemu, idi među svijet. Uvijek ćeš sresti neke ljude koji možda imaju isti problem. Budite otvoreni za medije kad se pojavi neko ko vas pozove da razgovarate koliko god vam bude teško. Takođe, koristite profile na društvenim mrežama i dijelite svoje iskustvo. Obavezno pri tome zatvorite komentare, da vas ne uznemiravaju. Prvo, pišite svoje iskustvo jer ćete tako drugim ljudima dati do znanja šta uznemirava vas, vaše dijete, šta vam otežava život; drugi ljudi će iz toga nešto naučiti. I treća, najvažnija stvar, ljudi iz medija i iz profesionalnih zajednica profesora, ljekara itd. vidjet će kakve probleme ljudi imaju – možda i ne znaju za njih – i razmislit će malo kako će to riješiti. Naći će načina da dođu do vas. Dijelite svoje iskustvo kroz sve kanala koje možete koristiti. Samo zatvarajte za komentare.
Serija je podržana grantom Federalnog ministarstva za nauku i obrazovanje – „Podrška projektima javnih kampanja s ciljem prevencije i sprečavanja nasilja i unapređenja medijske pismenosti u odgojno-obrazovnim ustanovama i društvu“ u 2024/25. godini.
