Udžbenik Kulturna i društvena povijest / (h)istorija naroda Bosne i Hercegovine, za dopunsku nastavu za 5, 6, 7, 8. i 9. razred u osnovnoj školi za djecu u iseljeništvu, objavljen 2017. godine u Sarajevu, koštao je građane BiH oko 50.000 KM. Od toga je je izdavač, Ministarstvo civilnih poslova, platio skoro polovinu Institutu za jezik u Sarajevu, za autorski sadržaj. Poglavlje koje se odnosi na književnosti naroda Bosne i Hercegovine autorski potpisuju Aida Kršo, Ivana Tomić, Hadžem Hajdarević i Aleksandra Čvorović. Dalje će se analizirati i ocijeniti taj dio udžbenika.
Uvodno zadovoljstvo
U predgovoru Adil Osmanović, ministar civilnih poslova BiH, ističe da već samo postojanje i upotrebna vrijednost ovog udžbenika uveliko premašuje sve njegove eventualne nedostatke, jer se njime promovišu jedinstvene i zajedničke vrijednosti BiH, po kojima su ova zemlja i njezin narod poznati. Zadovoljan je i direktor Instituta Alen Kalajdžija, iz istih razloga. On u svom obraćanju nastavnicama i nastavnicima i roditeljima zadovoljstvo (metodičko-pedagoško) nalazi u mogućnosti da se kroz udžbenik predstave najvažniji naučno-stručni podaci iz oblasti nacionalnih disciplina mlađoj bh. populaciji koja živi izvan svoje domovine, znajući pri tome da je izrada ovakvog priručnika (udžbenika?) rijetka novina u bh. nastavničkoj praksi... I dalje:
Stručni tim (...) nastojao je da se rukovodi temeljnim načelima adekvatnog stručnog, pedagoškog, metodičkog i psihološkog pristupa u elaboraciji nastavnih jedinica, trudeći se što jasnije, dosljednije, tačnije i preciznije predstaviti propisanu nastavnu građu iz šest oblasti...
Ta su načela, konkretnije:
– načelo dosljednog poštovanja Nastavnog plana i programa, uz puno uvažavanje i uvrštavanje gotovo svih planiranih nastavnih jedinica
– načelo prilagođavanja sadržaja uzrastu, uz teškoće: različit nivo vladanja maternjim jezikom i bilingvalnost
– načelo poštovanja jezičkog individualnog izraza autora – uz obavezu slijeđenja norme standardnih jezika koji je prepoznat u onome što je zajedničko za službeni bosanski, hrvatski i srpski jezik u Bosni i Hercegovini
– načelo isticanja zajedničkih kulturnih i društvenih vrijednosti svih naroda i građana Bosne i Hercegovine – uz puno uvažavanje svih specifičnih individualnih i kolektivnih identiteta, uzimajući u obzir i starosne, teritorijalne, funkcionalne i rodno osjetljive teme.
– načelo poštivanja naučno-stručnih parametara – s posebnim fokusom na približavanje nastavne tematike jezičkim i intelektualnim mogućnostima učenika
– načelo sveukupne konceptualne ujednačenosti udžbenika u svim oblastima koje su obuhvaćene Programom – uz maksimalno poštivanje pojedinačno procijenjenih specifikuma svake oblasti.
Pismo
Kako su ti principi provedeni? Počnimo od pisma. Načelo poštovanja različitosti u zajedništvu podrazumijevalo bi da su dva pisma, ćirilica i latinica, podjednako zastupljena. Statistika daje drugu sliku: od 124 stranice, 96 ih je latinicom, 26 ćirilicom. Pri tome, sugeriše se djeci u iseljeništvu da je ćirilica pismo srpskih pisaca, a latinica bošnjačkih i hrvatskih. (Etnička određenja pisaca izvode se iz plana i programa, koji prepoznaje i uvažava taj princip određivanja građe.) Jedini izuzetak od pravila je Isidora Sekulić (latinicom). Na nekoliko mjesta pjesme srpskih pisaca date su paralelno, lijevo ćirilica, desno prevod na latinicu. Za ovaj metodički postupak ne daje se nikakvo obrazloženje. Institut za jezik pretpostavlja da djeca u dijaspori ne znaju ćirilicu, što je možda i tačno, ali ih tome pismu uče na pjesmama srpskih pisaca, za šta nema drugog opravdanja osim prikrivenog jezičkog nacionalizma, koji jezik i književnost vidi kao oruđe svoje politike. Do karikaturalnosti je ova politizacija pisama, nedostojna Instituta za jezik, dovedena na stranici 86. – Aleksa Šantić: ćirilicom, Emina: latinicom! Udžbenik je dostupan i na internetu, u PDF formatu, ali je samo dio na latinici pretraživ. Toliko o jednakosti pisama prema načelu zajedničkih kulturnih i društvenih vrijednosti.
Pisci
Pisaca je u izboru Instituta za jezik 40, a djela/naslova/tekstova 57. Od toga iz usmene književnosti šest, od čega iz bošnjačke tradicije četiri. Spisateljica je ukupno tri. Ako se ova rodna diskriminacija može staviti na dušu planu i programu, tj. ekspertnoj komisiji koja je prebirala po nacionalnim književnim vrećama, ni Institut nije u selekciji građe bez masla na glavi. Ne obrazlažući zašto je neke pisce sa zajedničkog spiska izbacio (Antića, Kikića, Dubočanina, Vidrića, Gorana), a neke, koji nisu bili ni na zajedničkoj ni na posebnim nacionalnim listama, ubacio (Ivana Brlić-Mažuranić, Duško Radović, Kemal Mahmutefendić, Džemaludin Latić, Grigor Vitez, Šukrija Pandžo, Vesna Parun, Abdulah Sidran, Slavko Kolar, Muhamed Nerkesi), selektor je sa nacionalnih rezervnih klupa ubacio u A tim dvojicu srba, sedam bošnjaka i pet hrvata pa je na kraju reprezentacija bh. književnosti na utakmicu sa djecom iz dijaspore izašla u postavi 11-11-17: Svetozar Ćorović, Isidora Sekulić, Jovan Dučić, Vojislav Ilić, Aleksa Šantić, Petar Kočić, Branislav Nušić, Ivo Andrić, Đorđo Sladoje, Branko Ćopić, Duško Radović (odbrana); Dinko Šimunović, Dragutin Tadijanović, Dobriša Cesarić, Tin Ujević, Antun Gustav Matoš, Nikola Šop, Veselko Koroman, Ivana Brlić Mažuranić, Gigor Vitez, Slavko Kolar, Vesna Parun (vezni red); Ahmet Hromadžić, Mak Dizdar, Hamza Humo, Musa Ćazim Ćatić, Zija Dizdarević, Irfan Horozović, Zuko Džumhur, Ćamil Sijarić, Derviš Sušić, Meša Selimović, Nedžad Ibrišimović, Skender Kulenović, Abdulah Sidran, Džemaludin Latić, Muhamed Nerkesi, Šukrija Pandžo, Kemal Mahmutefendić (navala), i na golu usmena književnost. Isak Samokovlija je iz nekog razloga raspoređen među srbe.
Već viđeno
Ova kombinatorika, koja otkriva blagu selektorsku pristranost, najbanalnija je i najpopularnija manifestacija adekvatnog stručnog, pedagoškog, metodičkog i psihološkog pristupa u elaboraciji nastavnih jedinica. Ona je valjda i najviši domet do kojeg književno-etnički eksperti mogu dobaciti. Dalje je sve već viđeno, na terenu mrcvarenja djece (ovaj put iseljeničke) izmrcvarenim tekstovima i neznalačkim interpretacijama.
I ovdje autorice i autor ostaju bespomoćni pred besmislenošću svog poduhvata, na vjetrometini poučavanja u odsustvu ishoda, do mučnine netalentovani za posao kojeg se prihvataju, ideološki kontaminirani (svejedno jesu li toga svjesni ili ne), zombiji u svijetu digitalnih izvora znanja i zabave, nedorasli proklamovanim načelima.
Načelo prilagođavanja sadržaja uzrastu napusti se već na prvim stranicama, kad autorski tim desetogodišnjake upozorava na elegična osjećanja pjesnika, na kritiku koja je zaključila da iz njegove (Šopove) poezije religioznost zrači kao prirodno stanje svijesti. Šta ti samouvjereni šalabajzeri očekuju kad desetogodišnjake pitaju na koji način je uspostavljena intonacija i kad im traže da uporede intonaciju tj. atmosferu i tonalitet u pjesmi? Kako to uvažavaju npr. rodno osjetljive teme kad im je Hasanaginica narodna epsko-lirska pjesma (balada) u kojoj je opisana tragična sudbina žene nakon nesporazuma s mužem unutar tadašnjih patrijarhalnih društvenih normi ponašanja? Za njih je nasilje nesporazum o kojem se nema šta reći, jer je valjda bilo normalno unutar tadašnjih patrijarhalnih normi ponašanja. Ni f od feminizma nema u uvažavanju rodno osjetljivih tema, ništa od savremenih književnih pristupa, pa ni od novog historicizma; bilješke o piscima su uzorne minijature pozitivističkih pabiraka, osim što su neujednačene i vrlo često savršeno irelevantne za razumijevanje književnih tekstova. Kako će djeca u Cirihu, Beču, Minhenu, Geteborgu, Torontu, Parizu, Briselu, Gracu, Frankfurtu, Oslu, Ljubljani biti sretna kad ljubav prema domovini povežu s informacijom da se Nedžad Latić rodio 1957. godine u Pridvorcama, selu smještenom u kotlini između Crnog vrha i Vratnice, bliže Prozoru nego G. Vakufu!
Na 120 stranica masnih, debelih i lijepo šarenih, pratimo čemernu nesposobnost samoprozvanih metodičara književnosti da književni tekst analiziraju i protumače. Zbog čega su od njega (stećka) udaljeni gradovi i sela? pitaju oni svoju nesretnu publiku u vezi s Kulenovićevim sonetom, u kojem pak piše drugo: da su se gradovi i sela udaljili. Aktiv, a ne pasiv! Ali takve stvari su gramatika, kakve veze imaju s književnošću?
Obratite pažnju na prve rečenice kojima pripovjedač uvodi čitaoca u svoju priču, spominjući dolinu, sokole, hrtove, lov, narađuju oni djeci nakon što su im podastrli odlomak Sijarićeve priče Hrt, s tim da prvih rečenica u tom odlomku – nema! To je valjda to načelo poštovanja jezičkog individualnog izraza autora, iskasapiti autoru priču, pa lupati gluposti kroz tubu od profesorske diplome.
Još je tužnija upornost kojom dunđeri ovakvih učila skraćuju roman(e), pa lupetaju o njemu na osnovu nekog bogsamizna kako i zašto odabranog paramparčeta. Pa poentiraju inventivnim pitanjima: Postoji li neko djelo koje ste pročitali u svojoj školskoj lektiri da ga možete uporediti s Romanom o novčiću? Naprimjer, koliko je moguća usporedba s odnosom prema novcu u Pipi Dugoj Čarapi švedske spisateljice Astrid Lindgren?
A malo kasnije, o romanu Orlovi rano lete: Podsjeća li vas Lunja na neki drugi lik iz svijeta literature? Sjetite se Pipi Duge Čarape ili još neke druge junakinje iz svijeta književnosti. Razvijajmo ovu inventivnost: Da li bi se Pipa Duga Čarapa stidjela da obiđe ranjenog Hasanagu? Kako bi Pipi Duga Čarapa odgovorila Neziru na njegovo sikter? Šta bi ovčica Pipi Duga Čarapa radila da u šumi sretne vuka?
Gotovo da nema stranice u ovom intelektualnom, pedagoškom i metodičkom podbačaju sa koje ne vrište aljkavost i nedosljednost. Kako će djeca shvatiti stih, ako se on u prelomu predstavi pogrešno? Kao u katrenu Vesne Parun:
Bez tebe točak spava i vrpca miruje, niti huči
žrvanj, niti hljeb miriše,
Ni oganj se ne krijesi, nit’ ima tko da kuje, nit,
zemlja u krilu blago žetve njiše.
Umjesto:
Bez tebe točak spava i vrpca miruje,
niti huči žrvanj, niti hljeb miriše,
Ni oganj se ne krijesi, nit’ ima tko da kuje,
nit, zemlja u krilu blago žetve njiše.
A s tom pjesmom u vezi: sasvim se pogrešno označava personifikacija, jer tumači poezije iz Instutua za jezik misle da se Vesna Parun u pjesmi Kad sunce umiva oči obraća suncu, a ne čovjeku.
Još je komičnija nepažnja kojom se zadnji stih Makove Zvjezdane, pardon, Kosare pojavljuje pred našom dječijom dijaspori ovako: O zvjezdana.
O riginalno!
U Huminoj pjesmi Akvarel dobro se prepozna socijalna tema, ali se onda djeca maštovito upute da iz trenutnog svoga životnog obitavališta, iz porodičnog dvorišta, ulice, mahale i sl., opišu svoje mjesto ili bar njegov manji dio, u raznobojnim radostima jesenjeg godišnjeg doba.
Metodička maštovitost, međutim, ima i krupnijih bisera: S obzirom da je balada Smrt Omera i Merime prilagođena i za pozorišnu predstavu, potrudite se, ako ste u mogućnosti, pogledati tu dramsku predstavu (adaptacija i režija: Sulejman Kupusović) i unesite u svoje Dnevnike čitanja neposredne dojmove: a) čime je naša osnovna predstava o jednoj velikoj i tragičnoj ljubavi obogaćena pozorišnom predstavom i b) šta, eventualno, nedostaje u odnosu na to kako ste razumjeli baladu Smrt Omera i Merime, ne misleći o sitnici da predstava već nekoliko godina nije na repertoaru. Na stranu što se predstava zove drugačije (Balada o Omeru i Merimi) i što ima i autora, osim adaptera i režisera: Ferida Sokolovića.
Aljkavosti, kakvih bi se jedan institut morao stidjeti, odnosi se i na preuzimanje tekstova, bez navođenja izvora. Pa je onda u Nušićevom Sumnjivom licu, skinutom s interneta, ostalo da ćerka šalje faspise umjesto raspise.
Za Šukriju Pandžu kaže se da je objavio veliki broj djela, od kojih se među značajnija ostvarenja ubrajaju djela pisana za djecu: (...) Samo još kosovi zvižduću (priče za djecu, 1961), a onda samo koji red niže: Pred nama je priča objavljena u knjizi priča za djecu ‘Još samo kosovi zvižduću’.
Termini
Za autorice i autora udžbenika koji će uvažavati načelo naučno-stručnih parametara stilska figura (pjesnička figura) je posebno jezičko izražajno sredstvo kojim se nastoji uljepšati, obogatiti, učiniti zanimljivijom neka izražena misao. Što je banalno i netačno objašnjenje.
Figurama se ne uljepšava misao, njima se misao precizira, a ponekad i izražava, na jedini mogući način. Vrijednost figura nije u njihovoj ljepoti, ma šta ta ljepota bila i značila, nego u njihovoj funkcionalnosti. Njima se ne obogaćuje misao nego jezik, tačnije: komunikacija. Ali je takvo razumijevanje književnog teksta daleko od naših domoljubnih udžbenik-mejkera, kojima književnost počinje i završava zapisima o zemlji. Književnost je vrijedna jer čuva maternji jezik; maternji jezik je važan jer nas okuplja i određuje; sve što služi identitetu mora biti dobro i lijepo. Tačka.
pjesnička slika – jedna riječ, sklop riječi, stih, ali i cijela pjesma, kojom se, motivima vida dočarava i iskazuje određena poetizovana životna predodžba (pejzaž, pokret i sl.)
[Naprimjer, u sklopu riječi mirišu avlije i klobuča šadrvan motivom vida dočarana je poetizovana predodžba zvuka mirisa.]
Ignorantima za jezik bila su dostupna različita bolja objašnjenja. Npr. da je lirska slika manja cjelina unutar lirske pjesme, dovoljna da zamislimo neku sliku iz stvarnog života. Tu sliku vidimo, ali ona nikad nije kopija stvarnosti, jer joj nedostaju mnogobrojni detalji. Ona je izoštrena slika, sa svrhom da nam usmjeri pažnju na ono što pjesnik vidi, pozivajući nas da otkrijemo i razumijemo zašto baš u to gleda, kakvim se odabirom riječi poslužio kreirajući tu sliku i u kakvom je odnosu sa slikama koje joj prethode i s onima koje je slijede.
roman – najduži i najsloženiji dio pripovijedne proze, gdje su događaji međusobno povezani (Prema temi o kojoj pripovijeda, roman može biti: avanturistički ili pustolovni, dječiji, ljubavni, naučno-fantastični, omladinski, porodični, ratni roman, itd.)
[Za razliku od kraćih i prostijih dijelova pripovijedne proze gdje događaji nisu međusobno povezani. Koliko uopšte dijelova ima pripovijedna proza? Da li su u nepripovijednoj prozi događaji međusobno nepovezani?]
pripovjedač u trećem licu – to je onaj pripovjedač koji nastoji da se on sam ne primijeti, nego svoje pripovijedanje ostvaruje s određene vremenske distance
[Za razliku od, recimo, pripovjedača u prvom licu, koji svoje pripovijedanje ostvaruje s neodređene vremenske distance. Naprimjer, ako svoje pripovijedanje ostvaruje u pola tri popodne, pripovjedač u trećem licu je na određenoj vremenskoj distanci, npr. u deset i petnaest uveče, ali nastoji da se primijeti, a pripovjedač u prvom licu se primjećuje, ali nije određeno u kojoj vremenskoj zoni...]
lirsko osjećanje svijeta – pjesničko osjećanje u kojem pjesnik ostvaruje svoje pjesničko nadahnuće
[Epsko bi onda osjećanje svijeta bilo ono osjećanje u kojem epik ostvaruje svoje epsko nadahnuće? A dramsko? Ima li osjećanja i nadahnuća izvan tri roda književnosti? Može li npr. kuhar kulinarskim osjećanjem svijeta ostvariti svoje kulinarsko nadahnuće? Ako književni teoretičari imaju književnoteorijsko osjećanje svijeta (npr. autori udžbenika iz književnosti naroda Bosne i Hercegovine), kako oni u njemu ostvaruju svoje književnoteorijsko nadahnuće?
preneseno značenje – slikovit i uvijen način izražavanja kojim se umjetnik služi kako bi na što bolji način dočarao pjesničku sliku i izrazio određenu poruku.
[Da li od stepena uvijenosti načina izražavanja zavisi kvalitet načina dočaravanja pesničke slike?]
Sumnjivo lice je komedija u dva čina i jedno je od najuspjelijih dramskih ostvarenja Branislava Nušića. Radnja se događa u maloj srbijanskoj palanci, gdje je ljubav dvoje mladih ljudi (Marice i Đoke) koštala mladića da preko noći postane ‘sumnjivo lice’, koje je opasno po državu i njen poredak. Riječ je o parodiji (sic!) na račun države, vlasti, uprave, činovnika i postojećeg sudskog aparata.
[Institut za jezik brka satiru i parodiju? Parodija je ismijavanje karikiranim oponašanjem, nečijeg stila, manira, djela. Ne može se parodirati na račun nekoga ili nečega, može se parodirati neko ili nešto... Satira može biti na račun...]
parodija – ismijavanje društvenih i drugih negativnosti
Rječnik: parodija – komična, podrugljiva imitacija ozbiljne pjesme; sastav u stihu ili prozi u kome se karakteristične, najtipičnije osobine izraza i jezika jednog pisca ili jednog djela, zatim osobine neke književne vrste, stil epohe svjesno naglašenim hiperboličnim karikiranjem imitiraju tako da postanu smiješne.
elegija – lirska pjesma u kojoj su iskazana tužna osjećanja proistekla iz različitih životnih situacija i pobuda
[Naprimjer, iz životne situacije vjenčanja, ili iz pobude alkoholizma?]
Rječnik: elegija – (po evropskom shvatanju) pjesma koja izražava žaljenje za izgubljenom ljubavlju, minulom mladošću , dalekom otadžbinom.
televizijska drama – dramski tekst snimljen (filmovan) za emitiranje, prvenstveno, na televiziji
[Osim prvenstveno na televiziji, mogla bi se emitirati i na radiju? A radijska drama bi bila dramski tekst snimljen (zvučkovan) za emitiranje, prvenstveno, na radiju? Može i obrnuto...]
Rječnik: poseban vid dramske književnosti; drama zamišljena i direktno pisana za TV; odstupa od pozorišnog i filmskog izraza, izbjegava patetiku, opšte planove, kratke kadrove i grupne scene, skraćuje uvod, smanjuje broj likova...
fabula ono je o čemu se priča: niz događaja u koje su upletene neke ličnosti i koji u tom nizu imaju svoj početak i kraj
[Početak erupcije je istiskivanje lave iz otvora, a kraj dostizanje do velikih udaljenosti.]
Rječnik: fabula – skup motiva i događaja u određenom vremenskom i uzročnoposljedičnom redoslijedu; okosnica radnje.
Pjesma ‘Jesen’ je oblikovana u pet strofa. Svaka strofa sadrži četiri stiha. Od koliko su slogova, uglavnom, sačinjeni stihovi? Nagovještava li vam brojka od devet slogova pjesnikovu želju da kaže kako jesen dolazi u devetom mjesecu u godini, ili je to samo jedna slučajnost?
[Neee. Slučajnost bi bila da je pjesnik u pjesmi npr. Zima sačinio stihove od po 12 slogova. Ovo u pjesmi Jesen je čista matematika. Pet strofa puta četiri stiha puta devet slogova to je ukupno 180 slogova, a to je tačno pola punog kruga (Zemlje oko Sunca), što znači da dan postaje kraći, a noć duža. Također, zbir cifara u broju 180 je devet, što je tri na kvadrat, a tri je broj mjeseci koliko jesen traje.]
Rječnik
Ali najbjedniji dio ovog poduhvata, upravo jer ga potpisuje Institut za jezik, vezan je za Objašnjenja pojedinih riječi (što je jedan od glavnih ciljeva cijelog poduhvata!). To što je barem pola tekstova ostalo bez odgovarajućih objašnjenja još je i sreća, jer su ponuđena objašnjenja često pogrešna, a počesto i smiješna. Evo najzanimljivijih primjera ovog naučnog približavanja maternjeg jezika djeci u dijaspori:
berber – čovjek koji ima određenu zanatsku ili koju drugu radnju, najprije u značenju osobe koja obavlja frizerske poslove
[Po istoj logici: šnajder – u značenju osobe koja obavlja krojačke poslove; ili postolar – u značenju osobe koja obavlja obućarske poslove.]
Rječnik: berber – berberin, 1. onaj koji šiša i brije 2. zast. zubar i vidar
ložnica – mjesto na kojemu se spava, bračni ljubavni krevet
Osim ljubavnog kreveta, kakve još krevete poznaje Institut za jezik iz Sarajeva? Je li i vanbračni krevet ljubavni?
Rječnik: ložnica – 1. spavaća soba, spavaonica; 2. krevet, postelja
medžedija – fes (kapa) boljeg kvaliteta
[Rječnik: medžedija ili medžidija – turski srebrn ili zlatan novac, oko pol. 19. st.]
Riječ se pojavila u priči Nosač Samuel: Nosač Samuel, zaručnik, sjedio je svečano u svom subotnjem odijelu, slušao je razgovore, pjesmu, uzimao je sad komad kokošjeg mesa, sad komad pečene janjetine, jeo, mljackao jezikom i čekao zgodnu priliku da započne razgovor o svojoj bakalnici i jednako smišljao koliko da zatraži kad mu Jakov bude ponudio nape za kaparisanje dućana. Kolebao se. Osam cvancika ili čitavu bijelu medžediju?
Dakle, naša bi djeca u inostranstvu vjerujući Institutu za jezik u Sarajevu mogla na dopunskoj nastavi maternjeg jezika otkriti zanimljiv detalj o kulturi Bosne i Hercegovine. Fes je inače crven, ali ako je boljeg kvaliteta onda je bijel, i zove se medžidija. Šta bi pored takvog fesa bile cvancike? Možda vikleri? Pa se nosač Samuel zabavio na svom vjenčanju oko svoje frizure. Hoće li u miraz uzeti fes ili viklere, hoće li kosu potkapiti ili ukovrdžiti...
skrckao – u značenju: namakao, nagomilao krckanjem, malo-pomalo
Neobično je što ove riječi u odlomku iz Sumnjivog lica nema. Ispala, vjerovatno, sa dijelom koji se u foto-finišu dizajna izbacio, da bi se ostatak nagurao u tijesan prostor raspoložive stranice: Skrckao je taj paricu, pa mu se može i bez službe. Sedeće godinu-dve i davaće pare na zajam seljacima.
Rječnik: skrckati – svrš. 1. a. krckajući zdrobiti, razbiti u mnoštvo sitnih djelića. 2. slomiti, skršiti, uništiti. 2. fig. lakomisleno, uludo potrošiti. Nušić međutim računa na značenje krckati, fig. slagati jedno na drugo, štedjeti, pa je značenje ovo: da je (lopov činovnik) uštedio uništavajući. A institut za jezik, umjesto da ovaj primjer iskoristi za cijelu jednu lekciju o mogućnostima maternjeg jezika: skrckao – nagomilao krckanjem. Šta je krckanje? Neka to djeca istraže sama. Možda da pitaju Pipi Dugu Čarapu?
adamsko koljeno – izraz za naročito plemenitog čovjeka, ili ženu, koji podnosi sve patnje i koji svima pruža isključivo ljubav
[Iako je naslov pjesme Jetrvica, adamsko koleno, iako je direktor Instituta kao princip naveo uvažavanje rodno osjetljivih tema, i dalje je žena čovjek samo iza ili. Ali to nije sve: po Institutu za jezik, jetrvica je supruga brata od muža. Naučimo djecu u dijaspori maternjem jeziku: amidžinica – supruga brata od tate, dajdžinica – supruga brata od mame, svekrva – supruga tate od muža...]
hartija – papir na kojemu je nešto napisano ili bi trebalo da se napiše
[Prema tome, papir na kojem je nešto nacrtano ili bi trebalo da se nacrta, nije hartija? Ili jeste? Da li se za toaletni papir na kome je napisano Violeta može reći da je toaletna hartija?]
Rječnik: hartija – 1. tanki listovi (dobiveni od biljnih sirovina) koji služe za pisanje, štampanje, pakovanje, i sl. papir. 2. (obično mn.) a. rukopisi, bilješke, b. isprave, dokumenta. c. bank. akcija, dionica.
lava – rastopljena stijenska masa izbačena iz vulkana tokom erupcije, koja, kad je u početku istisnuta iz otvora, u tekućem je stanju i može dostići do velikih udaljenosti prije negoli se ohladi i stvrdne
[Da li je lava izbačena iz vulkana ili istisnuta iz otvora? Institut za jezik je htio reći krater, ali je rekao otvor? Zavisi li udaljenost do koje lava može dostići od jačine istiskivanja? Lijep je ovaj magmaternji jezik, pogotovo kad se ovako istiskuje, iz rupa u opštem znanju, na velike udaljenosti, dok se ohladi i ne stvrdne među djecom u dijaspori.]
Rječnik: lava – užarena masa koju pri erupciji vulkani izbacuju iz unutrašnjosti Zemlje.
kaduna – naročita gospođa
[Da nije naročita, ne bi ni bila gospođa.]
Rječnik: ugledna žena, gospođa.
netopir – sova, ćuk
[Pa bi onda Betmen u prevodu na maternji bio Ćukmen?]
Itd. itd. itd. itd.
Institut za jezik je članica Univerziteta u Sarajevu. Pa onda ovaj njegov proizvod, za koji mu je Ministarstvo civilnih poslova isplatilo 24.000 KM, ne ide na savjest samo Ministarstvu, direktoru i recenzentu, nego i akademskoj zajednici koja obrazovanju pristupa uglavnom kao izvoru dodatnih prihoda. Ali je ipak prije i poslije svega sramota autorica i autora, koji mrtvi hladni na svoje pitanje Što je to književnost i šta je jezik odgovaraju da je uloga književne riječi da bude živi čuvar jezika. Koji
Frflja, stenje, tuli, muca
Tupi, cvili, šepa, futa,
Brlja, prtlja, gnjavi, pljuca...
To je jezik Instituta!
Objavljeno u printanom Školegijumu br. 25, 9/2018.
