Kako smo davanjem objektivnih ocjena i drugim oksimoronima od sebe napravili morone

Apsurd br. 1: Podaj mu, bona, šta si se stisla 

Izraz dati ocjenu je idiomatski, u njemu glagol dati nema svoje direktno značenje jer se suštinski ništa ne daje. Kada smo ocjenjivanje počeli shvatati kao davanje nečega nekome, sami smo sebe izložili pritiscima da nekom nešto damo, da poklonimo. Dati možeš nešto što imaš, a imaš li ti, kolegice, vreću petica, četvorki, jedinica, minusa i pluseva pa da ih dijeliš? Nemaš, ha?

Apsurd br. 2: Zar moje dijete ne zaslužuje više?

U idealnom svijetu ocjena se ne zaslužuje, ona nije nagrada ili kazna; ona je samo povratna informacija učeniku da zna šta treba unaprijediti u svom radu. Kada smo ih sami doživjeli kao nagrade i kazne, kada smo sami rekli kako ocjenu treba zaslužiti, doveli smo se u poziciju da iskrenu povratnu informaciju ne možemo dati, a da ne povrijedimo nečija osjećanja. Ti, princezo moja, zaslužuješ sve najbolje u životu, zaslužuješ da ti se sve zvijezde s neba skinu. Ali ova pismena zadaća, da izvineš, ti je baš loša.

Apsurd br. 3: Objektivno ocjenjivanje

Fraza objektivna ocjena je oksimoron, jer je svako ocjenjivanje nužno subjektivan čin. Ocjena podrazumijeva ličnu interpretaciju ocjenjivača koja ovisi o njihovom iskustvu, vrijednostima i mišljenjima. Da je uistinu objektivna, ne bi se zvala ocjena, nego mjera, i temeljila bi se na univerzalno prihvaćenim, kvantitativnim standardima. Imamo li mi u školama neki metar, neku vagu, nešto čime se mjeri znanje? Nemamo? Znači, ocjena nije i ne može biti objektivna.

Apsurd br. 4: Kadija te tuži, kadija ti sudi

U našem obrazovanju, od najnižeg do najvišeg nivoa, mi tačno znamo šta smo i kako smo ispredavali. Znamo koju temu su djeca rado prihvatila i dobro shvatila, znamo koju smo zbrzali ili otaljali jer je ni sami ne volimo i ne razumijemo. Na osnovu reakcija djece mi tačno znamo šta ko zna, a šta ne zna, tačno znamo šta im je teško. Zar nije apsurdno da smo onda mi isti ti koji ih ispituju, da smo mi ti koji im postavljaju pitanja i vrednuju njihove odgovore? Iz tog apsurda se rađaju i oni kod kojih svi imaju petice i oni koji obaraju redom, i oni koji miljenicima daju laka pitanja, a onima što ih živciraju teška, svi jednako pogubni po kvalitet obrazovanja, pa ako hoćete i kvalitet znanja onih koji iz njihovih učionica izlaze.

Apsurd br. 5: Ujednačavanje kriterija

Ispravite me ako griješim, ali po završetku svake godine, na svakom sastanku svakog aktiva u svakoj školi u našem Apsurdistanu, na dnevnom redu se nađe tačka ujednačavanje kriterija. Tada kolege pročitaju jedne drugima koliko petica, koliko četvorki, koliko trojki itd. su zaključili ove godine svojim učenicima, i onda se vidi ko je bio manje ili više strog. Šta imamo od te uzajamne spoznaje o strogoći? Pojma nemam. Da sam ja neko, obavezna edukacija koju bi svi, od obrazovnih vlasti preko nastavnika pa do vijeća roditelja, morali proći je edukacija o tome šta su kriteriji zapravo.

Možemo li mi bolje?

Naravno da možemo. Rješenja su vrlo jednostavna i ne treba izmišljati toplu vodu.

Rješenje br. 1

Uvođenje jasnih i transparentnih kriterija ocjenjivanja, dostupnih i učenicima i roditeljima, i to po više kriterija za svaki ispitni zadatak, sa jasnim i transparentnim opisima kompetencija koje se očekuju za određeni broj bodova.

Zašto to ne radimo: Zato što se osjećamo moćnim i imamo autoritet samo onda kada smo mi ti koji određuju ko je šta zaslužio da dobije. Nama se sviđa da neposluh kaznimo teškim pitanjem. Da imam po jednu marku za svaki put kad mi je neko iskusniji rekao: Ako te ne slušaju, ti im zadaj kontrolni koji neće znati riješiti, možda ne bih bila bogata, ali bih imala dovoljno kovanica da cijelu zbornicu častim kafom iz automata. Više puta.

Rješenje br. 2

Uvođenje ispitnih zadataka jednakih za sve, a pri tome se ne misli na zadatke na zaokruživanje iz baze pitanja koja se bubaju napamet, misli se na tzv. problemske zadatke, gdje učenici mogu pokazati koliko znaju misliti i koliko istinski razumiju ono što su učili.

Zašto to ne radimo: Zato što smo suviše lijeni da takve ispitne zadatke nosimo kući, pregledamo i onda ocjenjujemo, i to po više kriterija. Puno je lakše izvesti prestrašenog učenika pred tablu, ispitati ga lekciju iz knjige, i dati mu šta je zaslužio svojim ponašanjem na prethodnom času, ili primijeniti metodu suvozačkog sjedišta.[1]

Rješenje br. 3

Uvođenje eksternog ocjenjivanja koje bi zaista bilo eksterno, što znači da na ispit nastavnik i učenik izlaze zajedno, kao jedan tim, i pokazuju koliko su kvalitetno radili, pri čemu rezultate rada procjenjuju ispitivači s integritetom, stručni za primjenu kriterija.

Zašto to ne radimo: Zašto što ne želimo da iko izvan naše učionice zaista vidi naš nerad.

I da, trebalo bi da obrazovni autoriteti povuku, trebalo bi da ovakva rješenja dođu odozgo, ali njihov nerad i neznanje ne smijemo koristiti kao alibi. Ako oni neće, mi možemo promjenu pokrenuti od samih sebe, svojih učionica, svojih stručnih aktiva, svojih odjeljenskih vijeća, makar mijenjajući način na koji razmišljamo i govorimo o ocjenjivanju.