Vrijednost nastavničkog rada kao da se mjeri ne prema tome šta je učenik naučio, doživio ili razvio, nego prema tome koliko je toga zabilježeno i podijeljeno na društvenim mrežama. Na Facebook i Instagram profilima i stranicama nastavnika i škola postaje uobičajeno objavljivanje fotografija i videa koji služe kao dokaz realizacije nastavnih aktivnosti. Najčešće se mogu vidjeti fotografije i videozapisi: učenika koji poziraju uz plakate i nastavne materijale – perfektno spremljene, koje prethodno nije izradila učenička grupa, nego sam nastavnik, a koji se nakon fotografisanja često i ne koriste u daljem radu; nasmijanih učesnika kreativnog časa u čijem kadru se predstavljaju rezultati rada, dok je sama aktivnost minimalno učenički proces, a dominantno vizuelni produkt; učenika koji drže knjige, radionice ili materijale povodom dana obilježavanja, iako određeni sadržaji nisu bili stvarni dio nastavnog rada; scenarija koji se kreiraju primarno zbog fotografije (izrađeni modeli, kostimi, estetski aranžirani panoi i instalacije), a ne zbog potrebe razvoja kompetencija ili dugoročnog pedagoškog cilja.
Nastava postaje scena, učenici scenografija, a nastavnik – režiser koji ne kreira znanje, nego sliku znanja. Namjerno nije rečeno: učenici – glumci, nego scenografija, jer se njihova uloga pasivizira, postaju pozadinom na fotografiji, služe kao dokaz uspjeha, vizuelni element, nekoliko puta prije opomenuti da budu nasmiješeni dok drže u ruci materijal koji možda nikada neće koristiti. Sve je, u konačnici, inscenirano.
Osvrt koji slijedi ne proizlazi iz otpora prema tehnologiji niti iz želje da osporimo pravo na pedagošku vidljivost. Naprotiv, razlog zbog kojeg se distanciramo od imperativa dokumentovanja jeste strah od redukcije vrijednosti. Kada je iskustvo duboko, utemeljeno i emotivno ili intelektualno značajno, njegovo svođenje na površni vizualni fragment može značiti njegovo obezvređivanje. Recimo, knjiga koja istinski obogati ne treba da bude predstavljena samo fotografijom naslovnice na društvenoj mreži, jer time gubi ono što je u njoj najdragocjenije – slojevitost, refleksivnost, intimno iskustvo čitanja. Isto tako vjerujem da se pedagoški rad ne smije svesti na dokaznu sliku. Takav pristup pretvara složene procese u vizualne reprezentacije lišene konteksta, svedene na estetski dojam, a ne na suštinu.
U teorijskom smislu, riječ je o simboličkoj redukciji: iskustvo se ne prikazuje u svom značenju, nego u svojoj površnoj formi. Taj čin, čak i kada je nenamjeran, pretvara autentični sadržaj u komodificirani predmet prolazne pažnje. Onaj ko iskustvo živi, duboko osjeća otpor prema tome da ono bude potrošeno kao scrollabilni materijal, jer time prestaje biti iskustvo i postaje predmet potrošačke percepcije.
Zato je moja rezerva prema stalnom fotografisanju školskih aktivnosti zapravo izraz poštovanja, a ne otpora. Neke vrijednosti zaslužuju da budu čuvane u svom punom značenju, a ne svedene na vizuelni dokaz koji će neko preletjeti, pogrešno interpretirati ili potrošiti u jednoj sekundi.
Tu praksu ne iniciraju isključivo nastavnici; ona postaje norma koju nameće cijeli obrazovni sistem, jer vizuelna promocija rada kreće na društvenim mrežama najviših instanci obrazovanja. Na tim profilima, pritom, vidljiv je disproporcionalan odnos između objavljenih fotografija i sadržaja koji pružaju obrazovnu vrijednost: omjer fotografija i korisnih informativnih ili stručnih članaka je porazan, što dodatno sugerira da je vizuelna reprezentacija postala dominantan oblik javne komunikacije u obrazovanju. Ovo postaje još značajnije kada se uzme u obzir da su u prethodne tri godine u obrazovanje utrošeni milioni (skoro 90!) koji su se sveli na ono što je lako uslikati i prezentovati vizuelno. U takvom kontekstu, fotografija prestaje biti sredstvo dokumentacije, a postaje instrument legitimisanja rada.
Formalno, niko ne prisiljava nastavnike da stalno insceniraju ili objavljuju aktivnosti, ali neformalni pritisci postoje. Oni dolaze od različitih izvora: uprave škola često očekuju da se postignuća predstave na način koji je atraktivan za javnost ili ispunjava formalne zahtjeve jer ministarstva i instituti mogu tražiti izvještaje i primjere dobre prakse koji se lako prezentuju; a percepcija javnosti i nadređenih često favorizuje vidljive, estetski uredne prikaze rada. Nastavnici koji ne dokumentiraju svaki trenutak fotografijom (iako posvećuju vrijeme pažljivom planiranju, adaptaciji sadržaja, diferencijaciji zadataka i dubinskoj interakciji s učenicima) mogu biti percipirani kao manje angažovani, iako njihov stvarni pedagoški doprinos može biti znatno veći. Paradoksalno, oni koji operiraju performativnom strategijom – usmjeravajući pažnju na estetiku učionice, aranžiranje učenika i stvaranje vizuelnog učeničkog angažmana – bivaju valorizirani kao najbolji praktičari, iako su mnogi aspekti njihove pedagoške intervencije površni i instrumentalizirani.
Poseban problem je što se od nastavnika implicitno očekuje dokumentovanje i objavljivanje nastavnih aktivnosti, ali pritom ne postoje jasna pravila igre. U praksi, to znači da nastavnici moraju neprestano balansirati između stvarnog pedagoškog rada, koji uključuje planiranje, diferencijaciju zadataka, refleksiju i interakciju s učenicima, i vizuelnog prikaza rada koji očekuju institucije, nadređeni ili šira javnost. Takav balans često dovodi do frustracije, jer se vrijeme i energija dijele između dvije različite logike – pedagoške i promotivne. Rezultat može biti smanjenje kreativnosti i inovativnosti u vođenju nastave, osjećaj nepravde zbog neprepoznavanja stvarnog profesionalnog doprinosa, a ponekad i emocionalno opterećenje zbog stalne potrebe za izgledom uspješnosti pred kamerama.
U ovom kontekstu, pravni i etički aspekt su presudni: svako objavljivanje fotografija učenika mora se vršiti uz jasnu saglasnost roditelja ili staratelja i odobrenje škole. To uključuje poštovanje zakona o zaštiti ličnih podataka i prava djece, kao i internih pravila škole. Fotografije djece koje se objavljuju bez saglasnosti mogu narušiti privatnost, stvoriti rizik od zloupotrebe ili neželjenih posljedica, a nastavnici tada mogu snositi i pravne posljedice.
Iako se danas stalno objavljuju fotografije i videomaterijali sa časova, većina nastavnika nema stvarne medijske kompetencije – tj. ne zna kako etički, profesionalno i informativno prezentirati nastavni proces, učenike i njihove aktivnosti. Bez takvih vještina, fotografije i objave često služe više za estetski dojam ili promotivne svrhe nego za pravu edukativnu refleksiju.
Istraživanje provedeno 2023. za Školegijum (https://skolegijum.ba/tag/analiza-internet-stranica-kola) pokazalo je da internet-stranice velikog broja škola često nisu ažurirane, ne sadrže sve važne informacije i rijetko pružaju cjelovit uvid u rad škole. Iako bi stranice trebale služiti kao komunikacijski kanali sa roditeljima i širom zajednicom, one često ne daju tačne, precizne i relevantne podatke o nastavnicima, učenicima, planovima rada i školskim događajima. Vijesti i obavijesti o aktivnostima, postignućima učenika i nastavnika ili važnim dokumentima često nedostaju ili nisu jasno predstavljene. Foto i videomaterijali, kada se objavljuju, često nemaju kontekst ili potpise, čime se smanjuje njihova informativna vrijednost...
Ovi navedeni podaci su indikatori o nivou informatičke (ne)pismenosti unutar školskog kadra i institucija – mnoge škole nemaju dovoljno razvijene vještine upravljanja digitalnim sadržajem, organizovanja informacija i korištenja internet-stranica na profesionalan način. Nepotpune, neuredne ili zastarjele stranice pokazuju da digitalna kompetencija nije dovoljno zastupljena u školama, što ograničava kvalitetnu komunikaciju, transparentnost i profesionalno predstavljanje pedagoškog rada.
U školama praktično ne postoji predmet (za učenike) niti sistemska obuka koja bi nastavnike pripremila za ovu vrstu kompetencija – kako koristiti medije u pedagoške svrhe, kako zaštititi privatnost učenika, kako kontekstualizovati objave ili kako odabrati šta je relevantno za dijeljenje. Posljedica je da se vizualni prikazi često proizvode ad hoc, bez ikakvog reda i smisla.
Uvođenje takvog predmeta ili obuke u škole omogućilo bi nastavnicima da razviju medijsku pismenost, etički pristup dokumentovanju i profesionalnu refleksiju o tome šta i kako prikazivati, čime bi vizualna prezentacija rada zaista postala podrška pedagoškom procesu, a ne samo alat za promociju.
Ako bi se trend objavljivanja aktivnosti po društvenim mrežama nastavio normalizirati, obrazovanje bi bilo pretvoreno u prazan spektakl koji služi algoritmima, a ne učenju. Učenik više ne bi bio u centru učenja – sada bi bio u centru kadra. Učionica bi prestala biti prostor kognitivnog rasta i postala kulisa za medijski atraktivan performans. Nastavni proces sveo bi se na praznu demonstraciju aktivnosti, gdje bi važnije bilo kako nešto izgleda nego kakav razvoj omogućava. To bi dovelo do opasne zamjene teza: dokumentacija rada tretirala bi se kao dokaz kvaliteta rada, iako može biti samo dokaz vještine samopromocije. Zato je nužno insistirati na radu koji se ne može zabilježiti kamerom: kritičko mišljenje, emocionalni rast, intelektualno sazrijevanje, motivaciju za učenje. To je suština nastavničkog rada – i ona ne staje u kadar.
Istinski nastavnički rad mogao bi se vidjeti kroz dokumentaciju koja reflektuje proces i postignuća, a ne estetski dojam. To uključuje: formativne tragove učenika –
učenički radovi sa svim greškama i nepravilnostima, koncepti i nacrti eseja prije finalnih verzija, misaone mape i komentari, testovi; rubrike i evaluacijske mjere – tabelarni prikaz kriterija i nivoa postignuća, kriteriji kojima se mjere: argumentacija, analitičko razmišljanje, kreativnost, istraživačke vještine, prezentacija znanja; ocjenjivanje prema jasno definiranim kriterijima (argumentacija, analiza, refleksija); dokaze promjene znanja, stavova ili ponašanja – bilješke o tome kako se stavovi ili razumijevanje učenika mijenjaju tokom procesa učenja; refleksije učenika – autentične izjave učenika o iskustvu učenja, koje strategije su naučili ili poboljšali, šta im je pomoglo da uče, koje metode su bile korisne ili manje učinkovite; pedagoške portfelje nastavnika – planovi i pripreme, bilješke o realizovanim časovima, ankete, samoprocjena, samostalna istraživanja, učešće u edukacijama, seminarima, radionicama...
Prava vrijednost, rad i trud nastavnika ne pokazuju se na profilima ministarstava, stranicama škola, ni privatnim Facebook i Instagram profilima, gdje prevladavaju (sumnjivi) estetski i promotivni kriteriji – postavlja se savršen, finalan proizvod, već isključivo u profesionalnim i stručnim prostorima gdje griješimo, radimo, učimo, ispravljamo... To podrazumijeva stručne savjete i preporuke unutar škole, pedagoške kolegije i radionice, seminare i konferencije, okrugle stolove, te publikacije i baze dobre prakse koje dokumentuju stvarni proces i rezultate rada – bez potrebe za hiperestetikom i performansom pred kamerom. Na taj način se nastavlja proces vrednovanja onoga što se ne može fotografisati: intelektualni, emocionalni i profesionalni razvoj učenika, i nastavnika. U konačnici, cilj bi nam trebao biti da ne dokazujemo da se radilo, nego šta je rad postigao.
Vidljivost nastavničkog rada potrebna je zbog odgovornosti i profesionalnog znanja koje dijelimo kao struka. Njena svrha je da prikaže stvarni kvalitet nastave, a ne marketing, da osigura standardizaciju i vrednovanje pedagoških kompetencija, i da omogući da jedni drugima pomognemo – dijeljenjem iskustava, metoda i rješenja.
