Slučaj sa nastavnicom koja je loše govorila o neupitnim političkim autoritetima pa dobila po jeziku ukazuje na puno dublji problem, s daleko ozbiljnijim posljedicama od ruženja jedne nastavnice, zaštite jednog predsjednika i politike jedne ministrice.
Šopanje patriotizmom
U našoj zemlji, ovakvoj kakva nam je dogovorena u Daytonu, patriotizam se ni slučajno ne smije posmatrati kao simpatična pojava u crtežima i pjesmicama osnovaca, kakva bismo mi možda željeli da bude. U našoj zemlji, ovakvoj kakva nam je Erdoganu ostavljena u amanet, u kojoj ne postoji ni najmanji konsenzus o tome šta je patria, a pogotovo ne o tome kako se ona voli, linija između naoko benignog patriotizma i potpuno jasno malignog nacionalizma često se ni ne vidi.
Trpati patriotizam u svaku lekciju na način na koji se to sada radi, stalnim sjećanjem na rat kroz osudu zločina samo s jedne strane, a pijetet prema žrtvama samo s druge, i nadati se da to neće dovesti do nacionalizma, pa onda i mržnje i želje za osvetom, potpuno je iluzorno. S druge strane, insistiranje da se patriotizam ugura u svaku lekciju i svaku pripremu za čas mora dovesti do toga da će ga negdje neko iskoristiti upravo za kritičko posmatranje uloga političkih figura i pokreta. I kada nametnemo patriotske teme u učionici, možemo li očekivati depolitizaciju, odnosno možemo li tražiti da se u učionici ne iznose politički stavovi?
Davljenje kritičke misli
Umjesto da se nastavnice educiraju o tome kako učiti djecu da kritički razmišljaju i sagledavaju historijske ličnosti i događaje iz različitih perspektiva, analiziraju uzroke i posljedice sukoba i ratova, kako nam se ne bi uporno ponavljali, njima se stavovi i mišljenja predstavljaju kao činjenice i nameću kao ultimativne istine, a nameće im se i zaključak da je prihvatljivo da te stavove nameću dalje. I to nametanje stava učenicima se nikad ne bi ni prepoznalo kao problem da ova konkretna nastavnica nije pokušala nametnuti vlastiti stav koji je sasvim slučajno suprotan onome koji se pokušao nametnuti njoj.
Cipelarenje žrtve
Mi smo duboko agresivno društvo u kojem jači tlači: muškarci su agresivni prema ženama, vozači prema pješacima, odrasli prema djeci, svi mi zajedno prema starima... I protiv te agresivnosti ne radimo ništa, smatramo je normalnom i prihvatljivom, trudeći se da imamo bar nekog od koga smo jači pa ćemo i mi sami biti agresivni, a zgrozimo se tek onda kada zlostavljanima prosviraju glavu u javnom objektu gdje su pobjegli tražeći našu zaštitu ili kada umru u najgorim mukama goreći u požaru u ustanovi u koju su smješteni da bi bili sigurni. Pa se čak i tada pitamo je li izgorjeli možda imao nezakoniti tranzistor da sluša nezakoniti radio dok leži nepokretan, pa je sam kriv.
Kada bi se istinski raščlanila pritužba roditelja kojem se nije svidjelo to što nastavnica djeci nameće vlastite umjesto zajedničkih stavova, došlo bi se do iskonske balkanske potrebe svjetine da cipelari pretovarenu, zanemarenu, a na kraju i zlostavljanu žrtvu, koja godinama govori da joj je teško, da trpi, da ne može više ovako i prijavljuje nasilje odranije poznato sindikatima, sve dok je konačno ne ubiju da bi neko reagovao. Istovremeno, svjetina se konstantno pita je li možda škola i sama zaslužila nasilje jer nastavnici svakako rade online, imaju tri mjeseca raspusta, u učionici govore nešto s čim se ne slažemo, daju ocjene koje ne želimo, a ima ih i sa travničkim diplomama. Uostalom, ne liči li vama ulaganje u kabinete i fasade na poklanjanje nakita ženi koju smo juče nalemali, i opet ćemo ako bude bezobrazna?
