Kad pitamo djecu, pa i neke nastavnike, zašto čitamo lektiru, reći će nam gomilu gluposti, npr. da razvijaju vokabular, ili da se ne možeš smatrati pismenim ako nisi pročitao Tolstojevskog, ili da se to mora zbog opće kulture (šta god to bilo), ili (najgluplje): i mi (ni)smo to čitali...
A zapravo, kada čita fikciju, dijete se upoznaje sa situacijama i problemima s kojima se nikad nije susrelo i razmišlja o njihovim ishodima i rješenjima. Pritom oni istinski utiču na njega i tako uči kako rješavati probleme s kakvima će se jednog dana možda boriti. Upoznaje se sa puno više različitih likova nego što će ih u stvarnosti biti u njegovom životu, sagledava njihove postupke i reakcije, i tako se priprema za stvarne životne situacije. Ali ono što je najvažnije, a što našem društvu najbolnije nedostaje: dijete se povezuje s likom, razvija empatiju i uči sagledavati svijet iz perspektive drugog. I to puno više nego kada npr. gleda film, pa čak i sluša audioknjigu, jer ostaje povezano s likovima duže.
Zašto o ovome pišem baš sad?
Svi mi sa preko nekoliko godina rada u školama tu i tamo prepoznamo imena svoje djece, koja su sad odrasli ljudi, akobogda doktori, a nedobog političari, i kad ih prepoznamo, u njihovim uspjesima volimo prepoznati sebe. A šta se desi kada ime bivšeg učenika prepoznamo u crnoj hronici?
Kada profesorica maternjeg jezika i književnosti prepozna ime bivšeg učenika, a sadašnjeg počinitelja femicida, sjeti li se kako je na svojim časovima obradila, naprimjer, Anu Karenjinu, Emu Bovari ili Noru? Jesu li se učenici mogli povezati s njima i jesu li ih razumjeli, odnosno je li se i ona sama ikada povezala s njima i je li ih razumjela, ali ono istinski, tako da može tu povezanost prenijeti na djecu? Ili su svi izašli u uvjerenju da su one zle i treba ih dovesti u red? Kada prepozna ime žrtve, sjeti li se kako im je prikazala npr. Sonju Marmeladovu ili brojne druge Ofelije? Ili, ono najtužnije, što je najvjerovatnije, potpuno je propuštena prilika da se ova lektira obradi tako da se razvije empatija – profesorica je otaljala časove lektire sama sebi govoreći da to djecu ne zanima, da im nikad neće trebati jer će biti inženjeri, automehaničari, drvosječe, a djeca su prepisala s interneta, tek da imaju nešto u svesci i da ne dobiju jedan? Razmisli li profesorica o tome da u onih 10% koliko može uticati na ono što će se na času obrađivati uključi i neku lektiru s kojom se učenici mogu povezati? Ili, evo da budem potpuno revolucionarna, poželi li uključiti i neki naslov koji je pisala žena o ženi i za ženu? Razmisli li onda da toj lektiri posveti malo više od onih mitskih 14 dana, pa makar se i izostavila neka djela koja smo i mi (kofol) čitali, pa šta nam sad fali... pogotovo kada se zna da nam fali štošta, a najviše empatije?
I šta ćemo sad?
Ovih 10% upravo služi za to da mi sami pronađemo šta nama leži, da nađemo nešto o čemu možemo sa strašću pričati svojoj djeci, jer upravo nas ta strast razlikuje od dosadnog profesora koji samo otaljava svoj posao. A onda od onoga što nama leži naći nešto što će leći našoj djeci, jer nekad jedna ista priča u jednom odjeljenju izazove živu diskusiju, oni je zavole, likovi su im kao ukućani, sposobni su zamisliti milion različitih situacija vezanih za temu i ideju, a u drugom odjeljenju istog razreda iste škole s istim nastavnikom ta ista priča ne dobije ni priliku da se o njoj razmisli. Zato vam ovdje neću preporučivati šta i kako čitati, jer moja preporuka ne bi bila ništa manje nametnuta nego što su nametnuti oni suhoparni spiskovi lektira koji se recikliraju već 50 godina. Vjerujem da je to nešto što svi znamo i moramo sami za sebe odlučiti.
A jesu li nastavnice maternjeg jezika i književnosti najkrivlje za manjak empatije od kojeg je naše društvo oboljelo? Naravno da nisu, ni jedine ni najkrivlje. Krivi su svi oni koji čine društvo, svako na svoj mali način. A mi koji kroz rad u školi svjesno i nesvjesno (ili savjesno i nesavjesno) oblikujemo toliki broj ličnosti koje prođu kroz naše učionice, mi smo posebno krivi, jer uz veliku moć dolazi i velika odgovornost.
