Da je obrazovanje u našoj državi svedeno na pričuvaj mi dijete dok sam na poslu nije tajna. A, ukoliko jeste, onda je treba otkriti donosiocima odluka u obrazovanju, jer je bolno jasno da se ne mogu odlučiti jesmo li mi prosvjetni radnici tek dadilje ili pak sportski treneri koji trebaju da ganjaju lahko mjerljive rezultate. Primjetno je da ovakva dihotomija ne ostavlja prostora za prosvjetni rad.
Prošli su vozovi o priči da je škola prostor rasta, griješenja, postavljanja pitanja i razvijanja sopstvenog glasa. Nijedna ti vlast neće pružiti obrazovanje koje bi ti omogućilo da je kritički sagledaš, to je jasno. Zašto bismo mi bili izuzetak? Ipak, potenciranje standardiziranih testova i međuškolskih takmičenja postalo je nova/stara religija školskog sistema; mjerilo uspjeha koje ne mjeri ništa osim nivoa poslušnosti formi, a kleti se u formu nije ništa novo, barem nama koji radimo u obrazovanju.
Problem nastaje kada se iste matrice koje imamo u takmičarskim sportovima prenesu na sve ostale školske predmete. Čak je na časovima fizičkog/tjelesnog vaspitanja upitno u kojoj mjeri svođenje svake fizičke aktivnosti na takmičarske sportove dovodi do adekvatnog usvajanja rekreativnih navika kod djece. Ako učenicima od malih nogu usađujemo ideju da je baviti se sportom jednako takmičenju, mi uništavamo u klici mogućnost da djeca koja imaju otpor prema takmičarskom duhu usvoje rekreativne navike koje će im kroz čitav život biti od koristi.
Mit o takmičarskom duhu
Iako sintagmu takmičarski duh povezujemo s pozitivnim osobinama pojedinca, realnost je često mnogo složenija. Kroz sopstveno obrazovanje i svoj radni vijek u školi i ustanovama neformalnog obrazovanja svjedočio sam tomu kako takmičarski duh može iznjedriti kako motivaciju, tako i frustraciju kod učenika. Ovisno o temperamentu ličnosti, taj duh takmičenja može biti dobroćudan duh Casper ili traumatičan Poltergeist koji će učenike pratiti u stopu čitav život.
Računica je jednostavna: gledati sport i fizičku aktivnost isključivo kroz prizmu takmičenja može uskratiti onima koji nisu skloni natjecanju s drugima jedan veoma bitan aspekt brige o sopstvenom zdravlju. S druge strane, ukoliko odustanemo od toga da gledamo sport kao vrijednu pojavu samo ako je u svrhu takmičenja, onda oni koji vole da se takmiče to i dalje mogu raditi mimo formaliziranog odgojno-obrazovnog konteksta u školama.
U jednom razgovoru na sličnu temu s donosiocima odluka u školstvu, odgovor koji sam mogao čuti glasio je nešto kao Znači, Vi biste ukinuli i ocjene, ako je tako?
Ovakav stav mi je odmah ukazao na tri stvari o sugovorniku: prvo, on školske ocjene doživljava isključivo kao takmičenje, a ne kao orijentir koji učeniku treba pomoći u procjeni sopstvenih mogućnosti i dostignuća. Drugo, nastavnicima se treba nametnuti ideja da je ocjena takmičenje između učenika, pa da na osnovu toga svjesno ili nesvjesno prilagođavaju svoju filozofiju rada u učionici. I treće, ako je ocjena jedini validni pokazatelj nastavničkog rada, njegov posao će biti jednostavniji kvantifikacijom.
Standardizacija kao privid pravednosti
Standardizirani testovi i međuškolska takmičenja jesu zamišljena kao promoviranje jednakosti među učenicima. Realnost je, pak, nešto drugačija. Sva priča o diferencijaciji i individualiziranom pristupu u radu s učenicima pada u vodu. Ne možemo na ove dvije stolice nikako sjesti istovremeno. Ili je jedno, ili je drugo. Ili ćemo nastojati prilagoditi nastavni sadržaj prema potrebama i mogućnostima djeteta, ili ćemo djecu nastojati deformirati dok ne stanu u šablon standardizacije i takmičenja.
Dijete koje nema grijanje u svojoj kući i uči obučen u jaknu takmiči se s djetetom koje ima sve uslove i svu podršku kod kuće. Ispod fasade objektivnosti, naziru se stari zidovi sistema koji nagrađuje privilegovane i kažnjava ranjive.
Standardizirani testovi ne mjere znanje, već konformizam. Takmičenja daju školama mogućnost da se hvale brojem medalja i diploma, umjesto da to čine brojem učenika koji su zavoljeli školu, nauku, rad na samima sebi, ili neku užu oblast u kojoj će se pronaći poslije u životu; koji su pomoću nastavnika i njihovih pristupa odgojno-obrazovnog rada razvili empatiju, samopouzdanje i pomogli im da umanje anksioznost.
Standardizacija testova i međuškolska takmičenja nisu loši sami po sebi. Ali, ako je isključivo to mjerilo odgojno-obrazovnog rada nastavnika, nepovratno gubimo suštinu koja poziv prosvjetnog radnika izdvaja od drugih poziva kojima je centralni subjekt dijete.
Nastavnici: dadilje ili sportski treneri?
Ovakav pogled na prosvjetni poziv kulminira u doživljavanju nastavnika kao jednog od dvaju ranije spomenuta arhetipa: dadilja ili sportski trener.
Nije mi cilj ni poziv dadilje ni poziv sportskog trenera predstaviti kao nešto negativno. I jedno i drugo imaju svoje mjesto u razvoju djeteta. I dadilje i treneri ispunjavaju svoje funkcije, ali to jednostavno nisu funkcije nastavnika, isto kao što autolimaru nećete reći da pogleda u čemu je problem s mjenjačem. Zamislite samo kako bismo osobe koje bi to uradile smatrale neupućenim u profesije autolimara i automehaničara. Kada je riječ o obrazovanju, mi ipak prešutimo kad se oni koji bi trebali znati bolje upuštaju u tu vrstu poistovjećivanja.
Igra se odvija otprilike ovako: svaki angažman nekog nastavnika ili prosvjetnog radnika koji uistinu nastoji unaprijediti postojeće norme obrazovnog sistema smatra se naivnim pokušajem i odbacivanjem kao nešto o čemu on i ne bi trebao mnogo razmišljati. Pripazi ti djecu. Osiguraj da se ne povrijede dok ne dođem po njih. Nije tvoje da misliš o tim stvarima. Dadilja.
Istovremeno, taj isti nastavnik, kada dođe do ocjenjivanja njegovog rada, podliježi kriterijima sportskog trenera. Selektora reprezentacije. A svi znamo kako smo svi stručnjaci selektori kada je riječ o sportovima. Pola države su selektori i znali bi šta i kako treba. Taj se mentalitet neminovno prenosi i na odgojno-obrazovni rad. Broj poena na takmičenju je jednostavnije shvatiti nego emocionalnu klimu u učionici, osjećaj sigurnosti kod djece, sposobnost nastavnika da prepozna učenikove strahove, talente i interese.
Ovakva sveobuhvatnija ocjena nastavnika zahtijevala bi da psiholozi i komisije stručnog tima razgovaraju s roditeljima i s učenicima ne bi li se dokučilo šta je pruženo, a šta nedostaje trenutnom odgojno-obrazovnom radu nekog nastavnika. Zahtijevalo bi razvijanje aktivnosti koje premašuju Excel tabele i funkciju SUM ispod kolone ocjene.
Razmišljajući o svim onim učiteljima, nastavnicima, i profesorima koji su u meni i u drugim učenicima ostavili neizbrisiv trag i usadili vrijednosti, stavove i samopouzdanje, nikada, ama baš nikada, kriterij nije Joj sjećam se kako me je pripremao satima da učim napamet formule i definicije poslije nastave. A na to se svodi pripremanje za takmičenja; pripremanje za standardizirane testove.
U sredinama u svijetu koje imaju najnaprednije obrazovne sisteme, kojima mi težimo, podučavanje za test je svojevrsni pejorativ. Uvreda za nastavnika koji je profulao poziv, da se žargonski izrazim, pa samo tako zna prenijeti znanje učenicima.
Kod nas, to su još uvijek nastavnici za primjer. Štaviše, ideal su kojem se treba težiti. Politike obrazovanja koje ističu kako će se uvesti novi načini ocjenjivanja nastavnika na osnovu uspjeha s takmičenja predstavljaju nam se kao iskorak. I vjerujem da oni koji to predlažu to i misle da jeste. Dosjetili su ga se vraćajući se zbunjeno kući od autolimara, pitajući se zašto im nije provjerio ulje u autu.
