Školski odbor koji je izbacio Mausa iz nastave o holokaustu zgrozio bi se nad prijedlogom da đaci u srednjim školama čitaju Aretina. Barem polovina bi pretrpjela srčane udare. Na ideju da čitaju Stoyinu knjigu Filozofija, mačkica i pornografija (Philosophy, Pussycat, & Porn, Not a Cult, 2018. Kindle edition. ) strefili bi ih moždani. Na Zapadnom Balkanu biračko tijelo ukrutila bi katalepsija.
Ideja je zaista malo čudna: da se u lektiru uvrsti knjiga izabranih članaka i blogova američke porno zvijezde srpskog porijekla?! Zar nije čudno, neobično, nečuveno, u raspravi o seksualnom odgoju u školama dati riječ i radnicama u pornoindustriji?
Dvoumeći se, nakon nedovršenog fakulteta i kratke karijere fotomodela, da li da prihvati angažman u tvrdim porno filmovima, pitala se koja će sve vrata zatvoriti ukoliko ta otvori. I prvo na šta je pomislila bilo je da neće više nikad moći raditi kao učiteljica. To očito nije bilo prepreka, jer škola teško da više nekoga može nečemu naučiti, pogotovo ne može ništa u vezi sa seksualnošću. Tu je glavni izvor znanja, osim vršnjaka, internet. Već se nazire duhovit zaključak: ako želiš podučavati ljude o seksu, nećeš biti učiteljica nego porno glumica. Stoya ipak poentira drugačije:
Ne možemo pornografijom poučavati empatiju, sposobnosti čitanja govora tijela, ili kako da odredimo granice u seksu – posebno kad govorimo o mladim ljudima bez seksualnog iskustva. Pornografija nikad neće biti zamjena za obrazovanje. Ali pornografija također ne ide nigdje. To znači da moramo birati. Možemo zabiti glavu u pijesak ili možemo – kao dodatak promicanju mladima stvarnog znanja o seksu – poduhvatiti se posla razumijevanja onoga šta pornografija jeste, procjene onoga šta radi i što se može kvalitativno prosuditi kao dobro, i pokušati graditi bolju industriju i kulturalno razumijevanje seksa.
Ona je izabrala pokušati ovo drugo. Već na početku karijere odlučila je da će pisati blog o onome šta radi, da bi na kraju pisala za Njujork Tajms i Gardijan. Svoj posao, za koji vjeruje, a o tome se uvjerila tokom jedne posjete Luvru, da može biti umjetnost, pisanjem smješta u širi kontekst od ekrana. Industrija u kojoj radi ima zavidne standarde zdravstvene i pravne zaštite radnica i radnika i veću slobodu u prihvatanju radnih zadataka nego što je ima većina nastavnika u današnjim školama.
Na pitanje postoji li dobra pornografija, odgovara pitanjem: Šta je pornografija? Odgovarajući knjigom, na jednom mjestu kaže šta nije: nije zamišljena da bude zamjena. Nije, također, opasnija po javno zdravlje od automatskog oružja, iako se s tim zakon u Americi ne slaže. U njenom slučaju pornografija je šou, specifičan po tome što je ugao kamere važniji od dijaloga. Gluma koja se često ismijava u pornografiji također nije bitna. Uloga ne zahtijeva toliko glumu koliko ples. Stoya sebe vidi kako učestvuje u stvaranju iluzije o lakom fizičkom pristupu (tijelu druge osobe; još jedna karakteristika, distinktivna, pornografije) i pokušava živjeti od toga. Jedan neortodoksni način su tzv. džepne pice (pocket‐pussy) renomiranog proizvođača Fleshlight, prodate do sada, po cijeni od 80 dolara, u 12 miliona primjeraka. Fleshlight odnedavno ima u svojoj internet ponudi i silikonske reprodukcije Stoyine vulve (Lady) i anusa (Butt), sve sa njenim potpisom na okoloruplju. Lady dolazi u tri verzije: Destroya, Lotus i Lotuščić. U promociji proizvoda dugog cca 24 cm opisuje se ono što ionako vidimo u prvom planu: "Sa većim i mesnatijim usnama od onih kakve vidite na većini drugih naglavaka – više nalik orhideji koja upravo procvjetava nego čvrsto stegnutom tulipanu – ona poziva u svijet očaravajućih senzacija."
Stil reklame podsjeća na Klelanda, pa je sve skupa zabavno. Dvanaest miliona zadovoljnih kupaca uživa u plodovima borbe za legalizaciju pornografije. Ta borba, započeta u eri viktorijanskog puritanizma, a koja je uključivala legalizaciju javnih kuća, abortusa i afrodizijaka, i tražila lijek za sifilis, također je (u poenti Dejvida Lota) ukinula ropstvo, ojačala prava radnika, zabranila rad djece u rudnicima, izborila se za prava žena da glasaju. Lot podsjeća (njegova knjiga je objavljena pedesetih godina prošlog vijeka) da oni koji se protive emancipaciji, odbijaju vakcinaciju, guše obrazovanje i zagovaraju najrepresivnije standarde za ljudsku seksualnost najglasnije aplaudiraju svećenicima koji proklinju korištenje anestetika pri porođaju, jer žena treba da trpi bolove zbog svoje urođene grešnosti.
"Jesi li tamo, Bože", pita Stoya u naslovu jednog svog bloga, pa dodaje "To sam ja, Stoya." Pitanje je ironično, i autoironično, ali iznad svega blasfemično, jer iskustvo vristinga (uvođenja cijele šake u vulvu) stavlja u religiozni kontekst. "Pamtim kako sam s rukom duboko u Jiz osjećala da diram samu nutrinu Boga." I poentira: "Svejedno je vjerujete li u Boga ili ne", nastavlja Stoya, "ja vjerujem da je važno shvatiti koliko uvjerenja i namjere mogu biti snažne. Te dvije stvari, kao malo šta drugo, mogu uništiti cijeli svijet. Mogu ujediniti ljude, kao što ih mogu okrenuti jedne protiv drugih. Mogu napraviti promjene tako nevjerovatne da izgledaju kao magija. Bože, jesi li tu, to sam ja, Stoya."
Ako bog ne vidi nju, nego samo naglavak, pa s tim optičkim i etičkim poremećajem odlučuje o tome šta je za đake korisno, a šta nije, preko svojih čobana u školskim odborima, nije čudno da društvene promjene više liče na mamurluk nego magiju. Za umjetničko ime Džesika je uzela nadimak svoje bake po majci, rodom iz Srbije. Ta ju je veza dovela i u Muzej Jugoslavije, iz kog na početku svoje knjige izlazi sa spoznajom da joj pravoslavne ikone pomažu osjećati se manje čudno i usamljeno na način na koji ni prijatelji ni psihoterapeuti ne mogu. Naravno, ne kroz molitvu, nego kroz identifikaciju s njima. Ikone su, baš kao i ona, predstava i neodvojive su od priče o svojoj izuzetnosti. Stoyu zaista, u okvirima pornoindustrije, izdvaja njeno kontekstualiziranje vlastitog rada u oblasti ljudskih prava i slobode izbora. Samo na prvi pogled može biti čudno da se u svojoj kritici feminističke isključivosti u vezi s pornografijom poziva na Martu Nusbaum i njen čuveni članak o objektivizaciji. U blogu Šta činiti s objektivizacijom, Stoya zamjera Nensi Bajer i posredno Ketrin Mekinon to što u svojim akademskim radovima ućutkuju pornografe, jer ne pominju ništa od onoga što ljudi iz industrije pišu o pornografiji kao profesiji, kao medijskoj kategoriji i kao zajednici ljudi koji je kreiraju. “Ja sam pornografkinja”, piše iznervirana Stoya, “nastupala sam u brojnim eksplicitnim videima, bila profesionalno gola više od decenije, i konzumirala značajnu količinu svih tipova pornografskih medija”, i čini se da ima pravo kad sumnja u domete feministica koje biraju da govore o pornografiji a da se ne potrude da je prouče, zbog čega su onda njihovi radovi puni "činjenično pogrešnih stavova i širokih nepreciznih generalizacija". Stoya posredno brani tezu Marte Nusbaum da objektivizaciju treba posmatrati u širem okviru u kojem onda ona može biti negativna, neutralna ili pozitivna.
Kli‐za‐vi objektivizacije
Tu je tezu Marta Nusbaum izložila u članku Objektivizacija. (“Objectification”, Philosophy and Public Affairs; Fall 1995.) Pojam je zahvaljujući Ketrin Mekinon i Andrei Dvorkin široko prihvaćen i koristi se u feminističkoj kritici reklama, časopisa, filmova, odnosa među ljudima, u pežorativnom značenju, za opredmećivanje žena u pornografiji, tretiranje ženskog tijela i žene kao seksualnog objekta, stvari ili robe. Nakon što ovako objasni pojam i koncept zasnovan na njemu, Marta Nusbaum sumnja u pežorativnost, vjerujući da opredmećivanje može biti pozitivno, npr. kao dio seksualne igre, i nabraja sedam različitih načina na koje se osobe mogu tretirati kao stvari. To su:
1. instrumentalni, jedna osoba tretira drugu kao oruđe za svoje uživanje
2. odricanje autonomije, jedna osoba tretira drugu odričući joj pravo na autonomiju i samoodređenje
3. inertnost, jedna osoba tretira drugu kao bezvoljnu i pasivnu
4. zamjenjivost, jedna osoba tretira drugu kao zamjenjivu, a) sa drugim objektima istog tipa, b) sa objektima različitog tipa
5. ranjivost, osoba tretira drugu osobu kao nezaštićenu, slobodnu da se slomi, smlavi, prodre u nju
6. posjedovanje, osoba tretira drugu osobu kao posjed, vlasništvo, slobodno da se njime trguje
7. obezličenje, osoba tretira drugu osobu tako da ne uvažava njene osjećaje i iskustva.
Objektivizacija se, dakle, ne odnosi na stvari nego na tretiranje ljudi kao stvari i uključuje jedan ili više nabrojanih načina. Može se odnositi i na radnike ili na ropstvo, ne samo na seksualnost. Zbog toga Marta Nusbaum pojam objektivizacije smatra klizavim i preširokim jer kontekstu ne pridaje važnost koju zaslužuje. (Meni se čini da se svih sedam načina (mal) tretiranja osobe može prepoznati i u načinu na koji se vojska odnosi prema mobilisanim muškarcima.)
Suštinu neslaganja sa Andreom Dvorkin, koja odgovornom za objektivizaciju ne vidi seksualnu želju nego način kako se erotika socijalizira u uspostavljanju društvenih hijerarhija, prije svega kroz paradigmatske scenarije kakve proizvodi pornografija, Marta Nusbaum sažima u zaključak da primjere objektivizacije treba promatrati, analizirati i vrednovati ne konceptualno, nego kontekstualno. Osim konteksta važno je prepoznati i ocijeniti namjeru aktera. Nije dovoljno uzeti u razmatranje samo konkretnu izjavu, a zanemariti ton, gestikulaciju, cijelu (govornu) situaciju. Feministički pežorativno shvaćena objektivizacija je neosjetljiva za ljudsku složenost, što ne znači da se tretiranje drugog kao stvari za svoje zadovoljstvo ne može prepoznati i osuditi kao moralno problematično. Tu Marta Nusbaum koristi književnost kao ilustraciju metode kojom se može utvrditi i procijeniti moralna objektivizacija, analizirajući odlomke iz pet romana: Lorensove Duge, Džojsovog Uliksa, Sent Klerove Izabele i Veronike, Četiri mjeseca četiri grada, Holingherstove Biblioteke za bazen, Džejmsovog Zlatnog pehara i rečenice "Zašto volimo tenis" iz Plejboja, uz slike zečice Nikolet Šeridan sa zadignutom bijelom suknjicom na teniskom terenu. U zaključku analize pokazuje kako kontekst određuje razumijevanje. Tako ponovo vidimo i kako književnost može biti upotrijebljena u nastavi etike.
(Nenad Veličković, Čari prepričavanja, Buybook, Sarajevo, Radićeva ulica)
