Valentina Gagić: Hvala profesoru Veličkoviću i Školegijumu za inicijativu i što, na kraju krajeva, puno toga rade na unapređivanju prostora za obrazovanje. I, naravno, hvala vama svima koji ste odvojili vrijeme... Bilo bi mi draže da nas ima više, jer je ovo tema koja se tiče svih i veliki je izazov da svi doprinesemo da škole budu sigurne. To je zadatak i roditelja i prosvjetnih radnika, a na kraju, i svih nas članova zajednice. Danas ćemo govoriti o nasilju u školama, ali ne samo o onom vršnjačkom nasilju, nego prosto nasilju bilo koje vrste, kako ga prepoznati, kako ga razumjeti i kako ga na neki način transformisati. Iskoristiću priliku također da vas pozovem, ovo su otvoreni razgovori i, naravno, važna su nam vaša mišljenja i vaša iskustva – da razgovaramo o tome šta podrazumijevamo pod nasiljem u školama, a šta često zanemarimo ili ne vidimo i ne prepoznamo. Tražićemo odgovore na pitanja kako škole mogu postati sigurne, pravednije i podržavajuće za sve one koji u njima uče, rade i rastu. Uvijek u Srebrenici, šta god da radimo, imam dodatnu dozu i odgovornosti i treme, ali mislim da su ovi sjajni sagovornici, prave osobe s kojima možemo razgovarati na ovu temu. Ali svakako očekujemo i od vas pitanja u bilo kojom trenutku.
Sa nama je večeras – ja sam kratko napisala, zahvaljujući biografijama koje sam dobila od njih – Begija Smajić, naša sugrađanka i sagovornica, koja nosi sa sobom jednu snažnu priču ne samo o ličnim iskustvima, već i o kontinuiranoj posvećenosti obrazovanju, zajednici i borbi za pravdu i jednakost. Begija je profesorica matematike i fizike, rođena 1983. godine u mjestu Prohići, opština Srebrenica. Djetinjstvo joj je prekinuto ratom, kao dijete izbjeglica, preživjela genocida u Srebrenici suočila se sa ličnim i kolektivnim gubicima i traumama koje su oblikovale njen put, ali ga nisu zaustavile. Nakon povratka u rodni kraj 2002. godine, svoju energiju i znanja usmjerava ka obrazovanju i radu sa djecom. Od 2005. godine predaje u osnovnoj školi u Srebrenici kao nastavnica koja, osim znanja, svojim učenicima prenosi brojne vrijednosti. Aktivna je na političkom planu i obavlja značajne funkcije. Bila je odbornica u Skupštini Opštine Srebrenica, zatim zastupnica u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Danas je također odbornica u lokalnoj skupštini. Posvećena je ljudima, posebno djeci i mladima, ženama i svima onima čiji glas se često ne čuje dovoljno.
Sa nama je večeras i Marko Medić, profesor filozofije i sociologije, edukator i dugogodišnji aktivista. Rođen je u Visokom, a odrastao je između Ilijaša, Srebrenice i Bratunca. Marko danas živi na temeljima iskustva, znanja i posvećenosti zajednici. Već 16 godina predaje u srednjim školama u Ljubovi i Loznici, a radio je i u srebreničkoj gimnaziji, čiji je bio učenik. Marko svojim đacima ne dijeli samo gradivo, već ih potiče na kritičko mišljenje, na dijalog i razumijevanje. Više od dvije decenije prisutan je u nevladinom sektoru, najčešće kao predavač, trener i facilitator, još od prvih koraka, kada je počinjao kao vršnjački edukator, pa sve do danas. Osim što podučava, on neprestano uči iz književnosti, muzike i filma, ali i iz politike kao prostora za društvenu odgovornost.
Sa nama je večeras i Marijana Đukanović. Dolazi iz okruženja u kojem se društveni problemi ne posmatraju izdaleka, već se njima pristupa sa empatijom, stručnošću i namjerom da se traže rješenja. Maja je socijalni pedagog, diplomirala je na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, a svoje profesionalno i životno iskustvo godinama gradi u radu sa mladima, ženama i marginalizovanim grupama. Posebnu pažnju posvećuje ženama sa sela, žrtvama nasilja, kao i osobama sa invaliditetom, a ono što njen pristup čini drugačijim jeste korištenje umjetnosti i kreativnog izraza kao alata za osnaživanje i transformaciju. Marijana ima bogato iskustvo i u vladinom i u nevladinom sektoru, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Srbiji. Njeno stručno usavršavanje uključuje brojne treninge iz oblasti socijalne zaštite.
Hvala vam što ste pristali da dijelimo prostor večeras i da govorimo o temi koja je značajna. Za početak, podijelili smo cijeli proces u nekoliko blokova. Kad govorimo o nasilju u školama, najčešća asocijacija nam bude vršnjačko nasilje. Naravno, izbjeći ćemo tu zamku, ali evo da krenemo od samog početka. Vršnjačko nasilje, ono što vidimo ili ne vidimo svaki dan... Pitanje za sve govornike: kako danas izgleda vršnjačko nasilje u osnovnim i srednjim školama?
Begija Smajić: Prije svega da sve pozdravim. Drago mi je da smo se okupili u ovom broju i mislim da je ovo zavidan broj ljudi koji je došao da noćas porazgovaramo na ovu temu, budući da živimo u mjestu gdje nema ljudi... Mislim da noćas ne treba da komunikacija teče u jednom smjeru jer ovdje ima sasvim dovoljno ljudi koji također mogu vrlo stručno govoriti o ovoj temi. Tu je noćas i zamjenica direktora naše škole ovdje u Srebrenici. Tu nam je i Selma iz Centra za socijalni rad koja se također susreće sa ovim problemima koji su prisutni u školi. Kada govorimo o vršnjačkom nasilju, onda možemo reći da ono, što se tiče Srebrenice, i nije toliko izraženo i ne možemo baš danas govoriti toliko o fizičkom nasilju jer nam djeca sve više koriste telefon. Možda bismo više mogli da govorimo o digitalnom nasilju... ja imam osjećaj da djeca uopšte međusobno malo komuniciraju. Mislim da se sad sve svelo na telefone i na tu vrstu komunikacije. Uvijek nastojim da pošaljem poruku iz Srebrenice da mi ne svjedočimo nasilju u školi kad su u pitanju djeca. Pogotovo što se Srebrenica uvijek promatra na način: aha, tamo žive Bošnjaci i Srbi, vjerovatno ima nekih problema, između ostalog, sigurno tamo ima i fizičkog nasilja, misle ljudi sa strane. Međutim, ono što mi koji radimo u školi možemo da posvjedočimo jeste da nismo sudionici fizičkog nasilja među djecom, pogotovo ne na nacionalnoj osnovi. Takvog nasilja, i kada bude, mislim da su to više neki elementi koji vode nasilju. Nikad ne bih rekla da je to baš fizičko nasilje koje se odvija više puta pa da ga možemo tako tretirati. Nego, više su to elementi koji vode ka fizičkom nasilju, jer djeca u osnovnoj školi nekad nisu ni svjesna svojih radnji. Imali smo nedavno slučaj da je jedan učenik svoju drugaricu udario zato što je ona njemu nešto rekla što mu nije odgovaralo. Iako nije imao za cilj da je povrijedi, udario ju je tako da ju je povrijedio, zaboljela su je leđa. I samo dijete kad je to učinilo i vidjelo šta se desilo, i sam se uplašio, počeo je da drhti. Nakon što sam obavila razgovor s njim, vidjela sam da je preuzeo odgovornost. Kod vršenja fizičkog nasilja obično vršioci nasilja ne preuzimaju odgovornost. Ni ne priznaju ga, između ostalog. Tako da, kad je u pitanju Srebrenica, mogu da kažem da mi svjedočimo dobroj harmoniji između učenika. I to me posebno čini sretnom budući da sam upravo neko ko je prošao kroz golgote rata ovdje u Srebrenici; i sama sam imala određene predrasude prilikom povratka, na koji način će teći život ovdje. Ali, isto tako, moram da podvučem da uprava škole, na čelu sa našom direktoricom, sve čini da se u školi svi osjećaju podjednako važnim i da se djeca osjećaju prije svega sigurnom. Naš rad generalno u Prvoj osnovnoj školi je koncipiran tako da mnogo računa vodimo o djeci, bez obzira na sve ono što oni rade, i da se djeca osjećaju sretnom dolaskom u školu.
Mi nastavnici, a ni uprava na neki način, ne možemo da utičemo na to što se od nas traži. Pa možda mi nekad i nesvjesno vršimo nasilje nad djecom; ja bih tako to posmatrala. Kad djeca nakon raspusta dođu u školu, mi odmah krenemo sa inicijalnim testovima, jer od nas neko traži da mi tako nastupamo. A djeca ustvari nisu uspjela ni da se ukrcaju u sve svoje školske obaveze, nisu još možda ni pribavili sav pribor, ni sve knjige. Možda bismo nekad mogli da porazmislimo da mi nastavnici ne vršimo nasilje takvim odnosom prema djeci. Ja vidim zabrinutost djece po pitanju tih inicijalnih testova, za koje nam na kraju kažu: ne unosite te ocjene, i sl. Pa se postavlja i pitanje koja im je svrha. A djeca su zabrinuta. Evo, početak je školske godine pa mogu neke konkretne stvari da iznesem. Više volim da govorim o konkretnim stvarima nego da iznosim definicije o nasilju i sl. Ja sam uvijek, i kao zastupnica u Narodnoj skupštini, iznosila to da mi moramo razmisliti, kad donosimo zakonska rješenja, da uvažimo mišljenje onih ljudi koji se direktno bave tom vrstom posla. A ne da nam zakon pišu ljudi koji se možda nikad nisu našli u učionici među učenicima. Ja te teške predmete predajem, pa mi je možda i nezahvalna uloga u školi, ali sam svjedočila da učenici dođu šesti čas vrlo izmoreni, a moja lekcija je obimna; od mene se traži da to realiziram. Kaže jedan učenik: ma vala, nastavnice, zašto mi ne bismo mogli malo onako razgovarati... I ja bih vrlo rado razgovarala s njima; možda bi taj razgovor i imao veći uticaj na njih od same lekcije koju ću ispredavati. Ali ne, od mene se traži da se realizira nastavni plan i program, koji je opet neko drugi predočio za mene. Vjerujte da svjedočim često takvim situacijama. Obimni su nam planovi i programi i više mi djeluje da mi vršimo nasilje nad djecom, nego što djeca vrše međusobno nasilje. Nisam svjedočila nasilju djece prema nastavnicima kod nas, bar ovdje u Srebrenici. Zaista nemamo takvih situacija. Svi učenici uvažavaju, poštuju nastavnike. Znate, ima i djece iz različitih porodica, gdje ima malo i devijantnijeg ponašanja, ali i mi svi moramo porazmisliti… mi kao neko ko odgaja svoju djecu na najbolji mogući način, pa vrlo često ona odstupaju od svega onoga što ih mi savjetujemo. Šta onda možeš očekivati od djeteta koje nema ko da uputi, kojem nema niko savjet da da... Naravno da ono nekad meni možda ometa čas, ali ja ne mogu nikako reći da ono vrši neki vid nasilja prema meni ili prema svojim drugarima. Ono ustvari želi da skrene pažnju na sebe. I nekad mi u školi možda malo posmatramo djecu iz takvih porodica kao nekoga ko vrši nasilje. Međutim, ja to ne bih nazvala nasiljem. Ima tu elemenata nasilja, ali smatram da djeca to ne rade iz potrebe da vrše nasilje, nego iz potrebe da skrenu pažnju na sebe. Eto, toliko za početak.
Valentina Gagić: Hvala puno. Dotakli ste se nekoliko važnih tema. Spomenuli ste psihičko i digitalno nasilje. Više različitih pritisaka na djecu. I spomenuli ste nekoliko situacija iz škole iz iskustva, i to nam je zaista značajno da znamo. Također, osvrnuli ste se na sistemske nedostatke, pa možda da se ovom prilikom osvrnemo na pitanje ko je odgovoran i gdje sistem puca. Ustvari, šta se dešava kad nasilje prijavimo i šta bi trebalo da se dešava kada se nasilje prijavi.
Marijana Đukanović: Dobro veče i od mene. Hvala vam na pozivu. Drago mi je da vidim ovoliki broj... To je za svaku pohvalu. Ja bih se samo na početku vratila pojmu vršnjačkog nasilja. I kao što nam sama riječ kaže, ono podrazumijeva nasilje među istim ili sličnim vršnjačkim grupama. Ali ono što njega specifično razlikuje od neke druge vrste nasilja jeste ta tendencija da se nekome nanese povreda. Neka bol. Ne mora nužno da to bude fizička bol. Druga karakteristika vršnjačkog nasilja jeste da ono ima neki kontinuitet. Ovo o čemu ste maloprije pričali, ovaj incident se ne može okarakterisati kao vršnjačko nasilje. Jer prosto ne postoji neki kontinuitet koji bi bio alarmantan i što bi nam dalo signale da se tu radi o vršnjačkom nasilju. Vrlo često se dešava, generalno u Bosni i Hercegovini, posebno danas u brzom načinu života, da kupimo različite termine koji budu popularni dvije godine, pa onda nestanu, pa nađemo neke nove... Bojim se da prelako preuzimamo i da prestrogu terminologiju koristimo za neke pojave koje se dešavaju u društvu. Svakako, značajno je da one budu detektovane, da budu prepoznate, da postoji neka fenomenologija ponašanja pa da znamo da djeca imaju tendenciju ka laganju, da imaju tendenciju ka samopovređivanju, što je takođe jedan od oblika poremećaja u ponašanju koje djeca određenog uzrasta mogu da ispoljavaju... Bilo mi je bitno da kažem na samom početku šta bi to značilo kad kažemo vršnjačko nasilje, šta konkretno mislimo. Ja sam nedavno pričala sa prijateljicom, njen sin u Bratuncu već treći-četvrti put biva povrijeđen u školskom okruženju. Mi konkretno znamo da se tu radi o vršnjačkom nasilju, i dijete osjeća bol, fizičku bol, trenutno je u gipsu... Vanja, tvoje pitanje je bilo šta kad se slučaj prijavi. Ja nisam imala situaciju, nemam iskustvo rada u obrazovnom sistemu, ali imam iskustva u radu sa djecom različitih generacija u neformalnom obrazovanju. Ono što bi trebalo da se desi jeste da se slučaj prijavi policiji – vi možete iz prakse možda reći da li to tako funkcioniše – nakon toga se alarmiraju i roditelji djece, i svakako bitnu ulogu igra centar za socijalni rad. Ja sam radila u sistemu socijalne zaštite Republike Srpske, i ne samo ovdje, nego i šire. Rekla bih da su u Srbiji maloljetnička prava i rad sa maloljetnicima na mnogo većem nivou nego što je to ovdje s obzirom na to da je tamo više prebačena odgovornost sa sudova na centre za socijalni rad, što itekako ima smisla, jer sudovi rade u skladu sa pisanom riječi, dok u samom centru imate veću mogućnost da detektujete mnogo više stvari i faktora koji utiču na nečije ponašanje. Tu centar igra bitnu ulogu, prvenstveno u procesu resocijalizacije ili popravke ponašanja... ali i restitucije, odnosno, nadoknade štete onome nad kim je nasilje učinjeno. Međutim, čini mi se da je za Republiku Srpsku, a i generalno Bosnu i Hercegovinu – s obzirom na složenost sistema, imala sam priliku da upoznam i zakone o socijalnoj zaštiti na nivou Bosne i Hercegovine – specifična činjenica da nemamo toliko preventivnih mjera. I to nije samo slučaj socijalne zaštite; naša socijalna zaštita djeluje onog momenta kad se požar upali. I to je tako generalno u svim našim sistemima, evo od zdravstvenog... Možda malo skrećem s teme, ali stvarno mi je frapantan podatak da nije uspjela akcija vakcinacije protiv HPV virusa samo zato što se neko nije udubio u to. To je bila idealna prilika za preventivni rad na nivou šire zajednice. Ispustili smo tu priliku. Ja ne znam nijednu preventivnu mjeru koju sprovodi centar za socijalni rad na lokalnom nivou a koja bi se ticala prevencije nasilja, očuvanja mentalnog zdravlja, društvenog blagostanja i svega onog što se podrazumijeva pod socijalnom zaštitom, socijalnim blagostanjem, a za šta je zadužen centar za socijalni rad. Iz tog razloga postoji veliki broj mjera koje opstruišu čitav proces, da to ide mnogo brže, lakše, da se ne dešava degradirajuća stigma ni nad djetetom, ni nad žrtvom.
Valentina Gagić: A kad govorimo o terminologiji, u kontekstu bosanskohercegovačkog društva, ja sama često kažem da živimo u kulturi nasilja i da smo pritisnuti različitim pritiscima koji ometaju naš život, koji treba proticati u dostojanstvu. Govorili smo i o tome da se ne tretira kao neka velika opasnost, jer nije nasilje ako ne postoji kontinuitet, ali takođe si spomenula značaj prevencije. Dakle, tamo gdje nemamo prevencije, vrlo lako možemo imati kontinuitet.
Marijana Đukanović: Mi imamo dobre zakone koji nalažu da u školama rade stručni kadrovi koji će da imaju uvid, koji će da budu tu na dohvat ruke i djeci i samom nastavnom osoblju. Međutim, nažalost, u praksi to baš i nije tako. Imamo zakone koji kažu da bi svaki vrtić trebao da ima socijalnog pedagoga koji će prevenirati; socijalna pedagogija se bavi prvenstveno poremećajima u ponašanju, a ja znam da ovdje u Srebrenici radi samo jedan socijalni pedagog. To je sistemski problem koji je veoma teško riješiti. Ali dobro je da u našem sistemu – kakvi god da su – postoje pojedinci koji žele da rade; postoje pojedinci koji kažu: ja ću svoj posao dobro da odradim... I u takvim školama obično djeca imaju puno veću slobodu da bez straha odu kod pedagoga, kod psihologa, da se bez straha obrate nastavniku. E to je ta kultura i prevencija. Jer sve kreće od mentalnog zdravlja, i od naše spremnosti da budemo ranjivi, ali isto tako i da zatražimo pomoć kad je to potrebno.
Valentina Gagić: Znam da ste vi takvi pojedinci kojima se učenici ili mladi s kojima radite znaju obratiti kada imaju bilo kakav problem... Pa evo, da čujemo profesora, kakva su njegova iskustva na ovu temu.
Marko Medić: Kao što je Vanja rekla već u uvodu, predstavljajući me, ja sam u specifičnoj poziciji s obzirom na to da sam profesor filozofije i sociologije i da radim u školama koje su gimnazije. Možda zvuči elitistički, ali u te škole zaista dođu djeca koja su na neki način odabrana i koja žele da stiču znanja. Moja iskustva do sada su takva da, kao što je koleginica Begija rekla, ja ne mogu da kažem da sam imao direktna iskustva sa težim oblicima nasilja, pogotovo ne sa ovim oblicima koje nazivamo fizičkim nasiljem, pa čak i verbalnim. Možda možemo reći da je bilo naznaka socijalnog nasilja, digitalnog, ali i to u mjeri koja je dosta neizražena. Učenici mi se svakako obraćaju, i problemi s kojima se susreću su obično lične prirode, koje ne mogu da iznesu pred drugim ljudima. Da li su to nekad problemi koje ne mogu da kažu čak ni roditeljima... S obzirom na to da predajem filozofiju, predmet koji podrazumijeva dosta razgovora u neformalnom smislu, oni nekako osjete tu potrebu... i da li ta otvorenost koju imam prema njima – da im omogućim da se obrate na takav način. Ali ja do sada stvarno nisam imao situaciju da mi se učenik obraća sa nekom vrstom naznake da trpi neki vid nasilja. To su obično problemi odrastanja, problemi savladavanja nekih ličnih prepreka koje imaju tokom školovanja, pa do zdravstvenih problema koje teško mogu da podijele sa drugim ljudima. Mislim da je bitno i ovo što je Maja rekla na samom početku – da bi bilo dobro napraviti taj pojmovni okvir u okviru koga ćemo se kretati kad govorimo o nasilju. Bez obzira na to što te definicije znaju da budu malo i dosadne, treba da znamo o čemu pričamo. Ako ćemo uzeti taj uži smisao nasilja, iznio sam svoje iskustvo s tim. Ali ako malo proširimo pojam nasilja na, recimo, ugrožavanje ljudskih prava, dječijih prava i sl., onda toga vjerovatno ima i više. Možemo da svjedočimo tome malo češće. U oba smjera.
Marijana Đukanović: To je onda institucionalno nasilje, kojeg stvarno ima na mnogim nivoima u Bosni i Hercegovini, i ne samo prema djeci, nego i unutar određenih grupacija, unutar vršnjaka, unutar djece kao grupe. Da ne pričamo o djeci sa posebnim potrebama, da ne pričamo o djeci koja pripadaju romskoj populaciji... Nad njima se, sa sigurnošću tvrdim, vrši institucionalno nasilje koje ima ogromne posljedice, ali koje dolazi iz neznanja i iz konformizma u koji je državni sistem upao. Imam utisak da naši sistemi ne forsiraju dovoljno aktualizaciju samih nastavnika, profesora, i generalno ljudi koji su u direktnom radu sa djecom. Nije popularno znati više, a oni koji žele da pokažu više budu itekako dobro, sa velikim oduševljenjem, prihvaćeni. A to bi trebalo da se podrazumijeva pod njihovim poslom.
Valentina Gagić: Marka bih zamolila da objasni šta misli pod odabrana djeca. Znam da si spomenuo da su to djeca koja žele da uče, ali malo pojasni taj termin.
Marko Medić: Ne želim da budem pogrešno shvaćen. To su djeca koja su odličnog uspjeha. Ja imam iz svog predmeta prosjek 4,8. Konkretno, u lozničkoj gimnaziji imamo odjeljenje koje se i formalno zove odjeljenje djece sa posebnim talentima, to je IT odjeljenje, gdje sam imao situaciju da učenik sa 18 godina već ima svoje dvije kompanije. Porediti to sa nekim situacijama u osnovnoj školi je dosta drugačije. To su već punoljetni ljudi, maturanti sa 18-19 godina, sa kojima vi možete da pričate na dosta drugačijem nivou nego što je to moguće, recimo, u osnovnoj školi sa djecom ili možda u nekim drugim školama. U tom kontekstu je to rečeno.
Valentina Gagić: To nam je važno da znamo. Svi ste spomenuli sistem, pa je važno da se vratimo na to. Kako izgleda „nasilje“ administracije nad nastavnicima, i da li to ima, i kakve, posljedice za djecu, za učenike.
Marko Medić: Mi svi imamo kao nastavnici svoje obaveze. Ja često imam osjećaj da je birokratija, administracija ili papirologija nešto što nas svakako u određenoj mjeri usporava ili možda čak nekada onemogućava da radimo ono što je suštinski bitno, a to je direktni rad sa djecom... Ali te neke procedure koje imamo i koje moramo da ispoštujemo dosta često predstavljaju samo formu koja maskira onu suštinu koja se nekako zanemari. Ja nisam lično imao te situacije, ali znam u razgovoru sa kolegama i sa kolegama iz drugih škola da oni često imaju tu presiju da moraju da više vode računa o tome da li će ispoštovati svu proceduru i da oni sami, zbog nekog propusta u postupanju u tim situacijama nasilja ili nekih drugih problema, više brinu o tome da li će ta procedura da bude ispravna, da ne bi snosili neke posljedice, nego kako će zaista to da se završi i koji će biti krajnji efekat. I imam osjećaj da je to zapravo ono što je suštinski problem, da se bavimo formom, da ispoštujemo procedure, a šta će se zaista na kraju dobiti time, to nije toliko bitno. I ako to možemo tumačiti kao nasilje, onda ono definitivno postoji. Mada mi je to ipak malo prejaka riječ.
Valentina Gagić: Šta Begija misli o tome i kakva su iskustva iz osnovne škole u Srebrenici?
Begija Smajić: To od nas nastavnika traži neko nešto što je neko od njega tražio. Mnogo toga se traži od nastavnika – da piše, radi neke planove, pripreme i slično. Mislim da to sve odvlači pažnju sa onog glavnog, a to je da smo mi tu prije svega da podučavamo naše učenike i da ih naučimo ono što je potrebno u njihovom osnovnom obrazovanju. Ali tu je problem, i vrlo često sam znala reći direktorima da se nekad moraju pobuniti protiv onoga što neko traži od njih kao direktora. Imam osjećaj da živimo u društvu gdje se ide po principu, to se traži, šta ću se ja buniti, nemoj da ja nešto kažem, i onda olahko prođu određene stvari i dođu do krajnjih korisnika koji nemaju alternativu. Mi kao nastavnici nemamo alternativu po pitanju pisanja tih planova, priprema i ostalo. Ali u svom tom procesu može da nadvlada naše umijeće, kao nastavnika. Ako smo se kvalitetno školovali za taj poziv, naći ćemo način da to sve izbalansiramo, da postignemo, a da pritom ne zaboravimo tu našu primarnu ulogu, da smo tu prije svega predavači, nastavnici, i da kroz svoj čas, bez obzira što je to možda matematika, informatika, nastojimo djecu prije svega da naučimo da budu ljudi, što će im upravo i pomoći da nema nasilja. Nasilje je ovdje zaista širok pojam. Što se tiče Srebrenice i naše škole, možemo samo govoriti o nekim elementima koji prethode nasilju. Ne možemo okarakterisati neke postupke da su fizičko ili psihičko ili digitalno nasilje. Kao elemente možemo, jer nema kontinuiteta u ponavljanju, a posebno nema namjere djece da nanesu štetu ili bol drugom djetetu. Nego je to sve na neki način nerazmišljanje. Mislim da je kolegi koji radi u srednjoj školi mnogo drugačije. Razgovor sa devetacima je mnogo drugačiji u odnosu na manju djecu. A pogotovo kada imaš dijete od osamnaest godina, možeš sa njim da razgovaraš na sasvim drugačiji način, da te i razumije i da shvati; vrlo često djeca naše najdobronamjernije savjete u osnovnoj školi ne doživljavaju na takav način. Smatram da je važno da doprinesemo da ne bude ni ovih elemenata nasilja u školama. Trebalo bi da imamo više stručnih lica, zaposlenih koji će direktno raditi sa učenicima, da ih prije svega osnaže, da kažu da nije sramota da kažu ako im neko govori nešto što ih povređuje, da nije sramota da kažu: nemoj mi to govoriti jer mi to smeta. Djeca nekad šute, ne smiju da kažu drugaru ili nastavniku ono što ih povređuje. Nekog nešto povređuje, nekog nešto drugo. Mene gotovo ništa ne može da povrijedi.
Marijana Đukanović: To jeste pitanje našeg mentalnog zdravlja i naše potrebe da od najranijih uzrasta vodimo računa o mentalnom zdravlju. Kako djece tako i nas samih. Ako si prepoznao da ti nešto ne godi, trebao bi da znaš i treba neko da te nauči i da to verbalizuješ, da to preneseš nekome drugom, da to kažeš, pokažeš. Da imamo neke signale da tebi danas u ovoj školi nije dobro. Iz tog razloga mislim da mentalno zdravlje, kako nasilnika tako i žrtve, igra bitnu ulogu u rezilijentnosti – kako će neko odreagovati; da li će se to nastaviti ili neće...
Valentina Gagić: To je u teoriji odlično, ali, nažalost, u praksi, svi dobro znamo kakva je briga o mentalnom zdravlju i da su to kod nas, na kraju krajeva, tabu teme. Pored silne birokratije, odnosno administracije koju nastavnici imaju, koliko je realno da mogu prepoznati situacije nasilja, kada već imamo kontekst da učenik nema dovoljno hrabrosti da kaže, da postoje neke situacije koje će se gurati pod tepih, kad ne zna da ima podršku, kada je nema ni kod kuće, kada škole nisu traumasenzitivna okruženja da mogu pružiti siguran prostor, da se svi osjećamo odgovorno... Da li škola uopšte ima kapaciteta da se bavi uzrocima, a ne da gasi požar ako i kada dođemo u problem? Ne moramo govoriti samo o srebreničkim školama, znamo kakvo je obrazovanje na svim prostorima Bosne i Hercegovine. Pogotovo što znamo iz kakvih porodičnih konteksta dolaze djeca i sa kakvim se sve traumama nose, a s druge strane imaju očekivanja da budu dio sistema, dio grupe, da pripadaju nekoj zajednici.
Marko Medić: Opet ću govoriti iz svog iskustva u Srbiji, pošto tamo radim svoj dosadašnji radni vijek. Vjerovatno je svima poznato da je u Srbiji prije nekoliko godina bila ta velika tragedija u osnovnoj školi u Beogradu, u Ribnikaru. Taj tragični događaj je pokrenuo priču o generalnom nasilju i svemu onome što se može desiti u školi. Mi smo tada imali dosta seminara, pošto je svaki nastavnik u obavezi da skupi određeni broj bodova za stručno usavršavanje tokom školske godine, i uglavnom su ta stručna usavršavanja od tada bila usmjerena upravo na teme koje se tiču nasilja. I sam sam prošao nekoliko seminara, a mislim da mi definitivno imamo kapacitet da prepoznamo i da vidimo te oblike nasilja. Naravno, to opet zavisi od škole do škole. Najlakše je primijetiti fizičko nasilje, ali u ovim školama gdje ja radim, to je izuzetno rijedak slučaj. Teže je primijetiti forme socijalnog nasilja i isključivanja djece koje se dešavaju, pogotovo u ovim većim uzrastima, jer djeca tada na drugačiji način traže i pokušavaju da ostvare tu društvenu moć, nego kad su u mlađim uzrastima – tada i manifestuju i verbalno i fizičko nasilje. Ovdje, u mojim školama, baš i ne. I to jeste malo teže za uočiti, jer mi ne znamo kako oni u svoje privatno vrijeme komuniciraju. Sve što možemo vidjeti, vidimo na času. Radi se na prevenciji, ne mogu reći da se ne radi, ali je pitanje koliko je ona zaista efikasna i koliko može da da rezultata, jer se plašim da će se nakon određenog vremena to opet početi gurati pod tepih i posvetiti se pažnja nekim drugim stvarima. Sama reakcija na forme nasilja može da bude diskutabilna jer imamo procedure koje se moraju poštovati, i ako propustite da uradite jedan korak u toj proceduri, onda čitava procedura pada u vodu i ne možete ni da preduzmete neke mjere... Mi smo imali situaciju, recimo, da učeniku ne može da se smanji vladanje zato što neka procedura nije ispoštovana, a nije bilo čak ni realno da se ispoštuje. Morate da imate postupnost u kažnjavanju, morate da imate ovo, ono, i to nije baš uvijek moguće uraditi na pravi način.
Valentina Gagić: Nekoliko smo puta spomenuli šta je to nasilje, šta sve možemo zvati nasilje, ali da li mogu skriveni kurikulumi, odnosno nametnute vrijednosti, ideologije, pritisak na konformizam, biti oblik nasilja i nad nastavnicima i nad učenicima na kraju?
Marijana Đukanović: Što se više bavim humanim radom, to više susrećem i shvatam da humani pristup i kapitalističko uređenje ne idu ruku pod ruku, i gdje god se sastanu, tu dođe do razdvajanja. Bojim se da sve ono što se nama nameće, mi namećemo djeci. Jer i mi teško nalazimo alternative, i ja kao tetka i kao omladinska radnica i kao pripadnica zajednice... nekad teško pronađete modele kako nekome pristupiti. Ono što nas okružuje utiče na ono kako ćemo se danas ponašati, šta ćemo biti, šta gledamo, šta čitamo... Živimo u sistemu za koji ne može niko reći da je dobar, nego mu apsolutno treba mnogo napretka i mnogo stvari koje trebaju da se unaprijede. Ako muzika predstavlja odraz uspona jednog društva, mi znamo šta je trend danas. Iz tog razloga ne možemo se toliko čuditi zašto nam djeca ne slušaju kvalitetnu muziku...
Marko Medić: Znam da se profesor bavio analizom sadržaja udžbenika književnosti, ja se nisam toliko bavio tim sadržajima iz drugih predmeta, iz istorije, iz književnosti. Znam šta se radi iz predmeta koji ja predajem i ako pogledam okvirno šta je sadržaj, mogu sa sigurnošću reći da u mojim predmetima toga nema. Filozofija je takav predmet da podrazumijeva otvoren pristup i kritički odnos prema svemu. Filozofija nema veze sa skepticizmom, tako da se tu apsolutno ništa ne nameće. Čak se traži od njih da izlažu svoje stavove na način koji će biti argumentovan. U sociologiji imamo čak i jednu oblast koja se bavi ideologijama i učenici su vrlo, vrlo zainteresovani da govore o tome i imaju kritički odnos prema tome. Sad smo u fazi da radimo uporednu analizu Marksa i Vebera. Pola učenika navija za jednog, pola navija za drugog i onda budu interesantne debate. Tako da ne mogu reći da u mojim predmetima toga ima. Gledajući sadržaj, gledajući udžbenike, nisam siguran da li to ima u drugim predmetima. Jer mi nisu potpuno svi poznati.
Iz publike: Želim da kažem da sam prije svega ovdje kao roditelj, ne kao predstavnik centra za socijalni rad. Da odmah budemo jasni, da se ne bi pogrešno... Svi smo u pravu i svi griješimo. Ne vidim ovdje nijednog prosvjetnog radnika, ne vidim nijednog administrativnog radnika škole koji se bavi svakodnevno djecom, nego smo mi ovdje. Ali ako smo već tu i pričamo o vršnjačkom nasilju ili bilo kojem nasilju, trebamo krenuti od uzroka. Šta je uzrok? Nema emocija, nema empatije, nema morala kod djece. Ne poznaju ga. Krenuvši od kuće, nije ljubav kupiti djetetu patike. Djeca ne razgovaraju u domovima sa svojim roditeljima. Dolaze u školu jedva čekajući da se približe učiteljici, što nailazi na barijeru. Hajde, preživjećemo učiteljicu. Dolazi kod nastavnika. Jednostavno ne čujemo jedni druge. Evo kolegica – ja sam socijalni pedagog, postdiplomirala, 14 godina radnog staža – kaže centar za socijalni rad. Znate li vi, kolegice, da je nama ministarstvo zabranilo da napišemo u socijalnoj anamnezi da smo zatekli čovjeka u pijanom stanju? Jer to nije dokazao doktor. O čemu pričam? Ugušiše nas administracijom. Kad izađemo, vidimo djecu koja odlično funkcionišu preko društvenih mreža, a ne znaju da progovore prostoproširenu rečenicu. Ne znaju da mi kažu biografiju o sebi. Mi imamo djecu koja završe deveti razred osnovne škole i ne znaju da se potpišu. Znate kad vidimo? Kad odemo u policijsku stanicu i kad treba da potpišu izjavu. Treba od uzroka krenuti. Nema emocije, nema morala. Od porodice, vrtića, škole, pa sve ostalo. Postoje izuzetni ljudi koji žele da rade, ali su im ruke svezane. Jer je mnogo više onih koji su nezainteresovani da pomognu i samom sebi. Ne pomažemo mi samo djetetu, mi pomažemo tako i sami sebi. Prije svega, samo da krenemo da slušamo jedni druge, od početka do kraja. Mislim da je to generalno najveći problem, ne samo u Srebrenici, nego uopšte u cijeloj Bosni i Hercegovini, u svijetu. Ja sam isto koordinatorica djece s poteškoćama u razvoju. Da li je realno da mi imamo dijete od deset godina koje boluje od psihičkih poremećaja, da ne govorim kojih? Šta smo mi znali sa deset godina šta je depresija? Djeca sad sama sebi daju dijagnoze, i to doktor potvrdi. O čemu pričamo? U suštini, tom djetetu treba samo razgovor, treba minut pažnje. Što je rekla nastavnica Begija, nekad to dijete na takav način želi privući pažnju. Tim svojim gestom koji je za neke nenormalan, a za normalnog čovjeka je normalan, jer zna da iza toga nečeg postoji neka pozadina. Možda je to bila slamčica na koju se ono uhvatilo da se spasi iz neke situacije.
Druga stvar, itekako postoje etikete u školama. Baš me podstakla opet nastavnica Begija da to kažem, itekako djeca iz siromašnih porodica dođu do izražaja. Bilo šta da urade, odmah se prijavi centru za socijalni rad. A mnogo teži slučajevi koje su počinila djeca drugih roditelja, obrazovanijih ili na boljoj funkciji, zataškaju se. Od vrtića, škole, pa nadalje. Mi danas trebamo krenuti od sebe, da odlučimo da slušamo druge ljude, da budimo emocije, ne samo kod sebe. Pa sigurno ćemo se bolje osjećati danas kad nekog zagrlimo, kad mu lijepo progovorimo, kad ga saslušamo. Nekad je to sasvim dovoljno da nekog spasimo. Eto, to je to. Ne bih dužila. Samo pričamo o nastavnicima, o njihovom sistemu. A svi smo krivi. Od roditelja pa nadalje. Sve gledamo površinski. Ne razgovaramo. Imamo u zgradi deset ljudi koji ne razgovaraju. Ne zato što ne pričaju, nego zato što nemaju potrebu.
Valentina Gagić: Hvala, Selma, otvorila si odlično pitanje. I Begija je nekoliko puta spomenula, a i meni je to baš nekako upalo u uši, da tako kažem, kad je rekla da je do pojedinca. Zaista, takva je situacija da je sve do pojedinca. Gdje god da dođemo, kakav si čovjek, kako se ponašaš, takvu će povratnu informaciju, odnosno povratnu emociju dobiti taj koji je naspram tebe. Pokrenula si puno, puno važnih i pitanja i dilema. Znamo li iz kakvog konteksta dolaze ti učenici u naše škole? Ja bih samo jednu ispravku, ima ovdje prosvjetnih radnika. Nema dovoljno, slažem se, ali je značajno da su kolegice danas sa nama tu. Imate li reći nešto na Selmin komentar?
Marko Medić: Zahvalio bih se na komentaru i generalno bih se složio sa onim što je rečeno. Mi smo jedno, po pitanju empatije, poprilično atrofirano društvo, ali mislim da nismo jedini u tom smislu, da je to možda čak globalna boljka, da nije nešto na šta može da utiče jedan dio sistema, nego cjelokupno društvo. Ako govorimo o vršnjačkom nasilju, dobro smo primijetili, to nije samo do škole, nego je i do roditelja i nekih drugih organizacija i institucija i društvenih grupa. A isto tako, spomenuli ste dosta interesantnu stvar po pitanju sposobnosti učenika da verbalizuju stvari. Ja ne znam da li postoje neka istraživanja kod nas koja bi se bavila time koliki je realni fond riječi koje djeca koriste tokom svakodnevnog govora. U Americi postoje ta istraživanja i ona kažu sljedeće, otprilike: u engleskom jeziku imate oko 250.000 riječi, uključujući neke arhaične izraze i neke koji nisu baš često u upotrebi, a djeca u svakodnevnom govoru koriste do 5000 riječi. Mogu da razumiju do 25.000 – govorimo o srednjoškolskom uzrastu. Verbalna nerazvijenost, da tako kažem, doprinosi svemu ovome o čemu mi pričamo, od nasilja do konflikta, nemogućnost rješavanja konflikta, upadanje u neko dublje nasilje, itd. Na tome moramo svi da radimo, ne samo škola, nego i čitavo okruženje.
Valentina Gagić: Svakako, nesposobnost da izražavamo stavove može biti sama po sebi izvor nasilja. Možda da iskoristimo trenutak ako još neko iz publike želi… Evo, Muhammed je član savjeta roditelja.
Iz publike: Ja sam član savjeta roditelja koji nije u skladu sa zakonom izabran. Ja ću vas sve pozdraviti, poselamiti, ja sam Muhamed. Mislim da je jedna ozbiljna tema ispred nas, koja se ne tretira na adekvatan način. Složio bih se s ovim što je Selma rekla – da treba utvrditi uzrok. Mi zaista živimo u nasilnom društvu. Ako pogledate medije, šta plasiraju, ako pogledate političare koji itekako odlučuju o našim životima, odnosno uređuju društvo, ako pogledate obrazovni sistem koji je, nažalost, uništen, ako pogledate društvene mreže... Imamo još sigurno mnogo toga što bismo mogli nabrajati što utiče na ono kako će se djeca ponašati. Tako da, dotakli smo jedno veoma kompleksno pitanje kojem, bojim se, ni stručnjaci danas ne prilaze baš ozbiljno ili se ne slušaju. Uglavnom su zanemareni, gurnuti su u stranu, a neki populistički kvazinaučnici ili stručnjaci uzimaju se u obzir. Bojim se da je to sve rezultat onog što mi danas imamo i kako se djeca ponašaju. Bojim se da često u školi imamo situacije gdje prenaglašavamo, dajemo mnogo veću dimenziju nego što jeste, a tamo gdje imamo stvarni problem, guramo ga pod tepih jer ne želimo da se suočimo. Mogli bismo mi tu nabrajati primjere danima. Ako uzmete nastavni plan i program, koji je itekako segregacijski, ako uzmete samu činjenicu ko piše nastavni plan i program, ko su autori… Mi imamo autore koji pišu udžbenike i koji, jednostavno, nisu nikada ušli u razred, nisu nikada imali dodira sa djecom. I imamo „stručnjake“ koji su se susreli sa problematikom samo kroz teoriju, samo kroz ono što su učili, ali nikada nisu pokušali pristupiti problemu praktično i tu teoriju koju su učili primijeniti u praksi da vide gdje su. Ja sam žalostan da nas je ovako malo ovdje, očekivao sam da će biti puno više i roditelja i prosvjetnih radnika, ali očito svi imamo neke druge, preče probleme. Veoma je ozbiljno pitanje pred nama, i pitanje je šta će biti sa našom djecom, u kojem pravcu idu. Nekad je možda i teža emotivna bol, nego fizička bol. I veoma ozbiljno se treba pristupiti tome, ali bojim se da rezultate vidimo na ulici, vidimo na društvenim mrežama, i nek nam je Bog na pomoći.
Valentina Gagić: Hvala za komentar. Vrlo je važno da čujemo glasove iz publike, i dok smo svi skupa da možemo razmijeniti iskustva.
Iz publike: Ja sam pripravnica i, iako sam prije 12 godina diplomirala, ovo mi je prva prilika da radim ono za šta sam se obrazovala. Komotno mogu da kažem da bih se složila sa Selmom. Prije svega, mislim da sve kreće od emocija. Temelj svega je kuća, to jeste roditelji i ljubav. Ma koliko to zvučalo izlizano, ali svima je nama, ja imam 37 godina, potrebna jednaka količina ljubavi kao i bebi koja je tek došla na ovaj svijet, koju svi gledaju kao pupoljak koji se tek razvija. Međutim, u jednom momentu mi na djecu prestanemo da gledamo, kao da im nisu potrebne emocije, a treba da im damo podršku da izraze te svoje emocije. Jer ima dosta devijantnih porodica, u globalu. Ne govorim samo u Srebrenici, ja sam tek došla u Srebrenicu, ali imala sam potrebu da kažem, tek startam i želim da razvijem zdrav odnos prema djetetu. Složila bih se sa nastavnicom Begijom koja kaže kako se desi na šestom času... Imamo kompleksnu nastavnu jedinicu, a djeca su umorna. Ja bih željela i vidim devijacije kojima bih ja pristupila sa ljudske strane, ali me ograničava plan i program po kojem radim, imam predviđenih 40 minuta i ne smijem da prekoračim to. To djeca osjete. Sve. Muhamed je također rekao, kako utiču socijalne mreže; ali, isto tako – ko dozvoljava pristup socijalnim mrežama? Mi. Ko plasira sve obavijesti na socijalnim mrežama? Mi. Nadovezala bih se i na profesora filozofije, razumjela sam odlično kada ste rekli za gimnazijalce i zašto su oni odlični i zašto su kao primjer, i vjerovatno se od njih mnogo i očekuje i oni rade na tome, a mislite da njima nije to presing? Niko se možda nije zapitao kakve emocije oni ponesu, iako se trude, kako ste naveli da imate debate koje vode međusobno. Nije samo u pitanju proizvesti kvalitetnog obrazovanog čovjeka, to jeste radnika. Koliko dobrih ljudi izađe iz škola i javnih ustanova… Svima je nama potrebna, opet ću se vratiti na početak, ljubav, razumijevanje, da bismo bili dobri nastavnici, profesori, pedagozi, psiholozi, socijalni radnici. Eto, to je nešto što sam ja htjela da kažem.
Marijana Đukanović: Bojim se da na kraju ne okrivimo djecu. Večeras nam je bitno da kažemo da djeca nisu kriva ni za kakvo ponašanje. I tu dolazimo do toga ko plasira te sadržaje, odnosno dolazimo do roditelja. Moramo biti svjesni našeg okruženja, gdje živimo, i ko je moju majku, mog oca pitao kako su. Da li su imali takva pitanja u školama, da li je mog oca, koji je bio u ratu, koji je izbjegao, moju majku, moju porodicu – da li ih je neko pitao kako su. Iz tog razloga, ono što svi mi nosimo sa sobom, posebno roditelji, jesu ogromne traume. Ne samo iz rata, nego se radi o našem neznanju o brigama o mentalnom zdravlju. Sve ovo o čemu mi pričamo, o empatiji, šta je ona; ona se uči kroz mentalnu higijenu, kroz mentalno zdravlje, od toga da ćeš otići prošetati, pa ćeš se oduševiti cvijetom, pa ćeš naučiti da poštuješ prirodu. Dajem možda banalan primjer, ali mentalno zdravlje i roditelja i same djece jeste ono što bi bila i prevencija i rješenje svakog našeg razmišljanja.
Valentina Gagić: Tako je. Puno toga smo propustili generacijama i generacijama. Na nama je sad da učinimo najbolje što možemo. Nije poenta da upiremo prstom i govorimo o tome ko je kriv, nego da proanaliziramo i da vidimo koje su nam opcije i šta najbolje možemo izvući iz svega.
Iz publike: Mislim da su danas svi pod pritiskom, i djeca, i roditelji, i nastavnici. Imamo elektronske dnevnike, pa danas odmah roditelji znaju kako su djeca prošla u toku dana u školi. Nekad je to bilo sasvim drugačije, pa smo imali prostora i da popravimo one lošije ocjene... Ali da je činjenica da nasilja ima, ima ga. Ja sam prije nekih 12-13 godina, prije nego što sam došao u Srebrenicu, radio u školi u mjestu Vozuća, kod Zavidovića. Bio sam pripravnik, mlad. I tako nekako djeca, osmi razred, deveti, nekako su vidjeli u meni prijatelja, pa su mi u jednoj prilici pokazali – tad su krenuli telefoni intenzivnije – snimke svoje; oni se tuku na snimcima. Ja sad, hajde, da ispitam šta se tu dešava... Pa, kažu: to je naša igra; ali se oni ozbiljno tuku na snimcima, nije to baš ni igra. I hajde da ih nekako privolim, da ostanem prijatelj s njima, da im ne postanem neprijatelj. I ja onda kažem to pedagogu, direktoru, ali da pokušamo na neki drugi način, da ne budu to samo kazne, da ne ide to u smislu kažnjavanja, smanjivanja vladanja... A hoću da kažem da se dešava to, da mnogo stvari mi ne znamo među djecom, nismo u prilici da to vidimo, da se to dešava van školskih objekata, da se to dešava i u školskim prostorijama, nemoguće je znati sve. Djeca vrlo često kriju od nas. Evo, ja imam dijete u vrtiću, pa Muhamed nešto pokušava malo da eskivira. Mislim, to je normalno i u ljudskoj je prirodi. Ali hoću da kažem da su svi opterećeni danas, i to je činjenica. Od gradiva, zadaća, svega, i roditelji poslovima.. mi smo upali u kolotečinu američkog, evropskog načina života i pritišće nas to. Nekad nemamo dovoljno vremena da posvetimo djeci, jer imaš posao, imaš obaveze, a vrijeme prolazi. Ovo je tema o kojoj svakako treba razgovarati. Mislim da prije desetak godina nijedna škola u BiH nije imala asistente u nastavi. Danas svaka škola ima, i za par godina svako odjeljenje i svaki razred će imati asistente u nastavi. Tako i ovi ljudi koji su stručni, socijalni pedagozi... Nekad je bilo, kad baš napraviš problem, ideš kod pedagoga, i kraj. Znaš da je tu kraj, da nema dalje. Da je to smanjeno vladanje i gotovo. Mislim da u ovom novom sistemu, koji se svakako mora prilagođavati, ovi stručni saradnici, pored redovnih nastavnika, profesora, moraju imati veću ulogu i moraju biti prisutniji u odjeljenjima i u svakodnevnom radu sa nastavnicima. Srebrenica je mala sredina, manje-više se svi znamo, ali znamo da je znalo biti problema, ali opet nije to u onoj mjeri gdje bi ljudi pomislili da jeste. Srebrenica kao specifična sredina ima svojih i dobrih i loših strana, i manje-više svi se znamo i u ovoj sredini je možda lakše doći do situacije da, evo, moje dijete sutra krene u školu, ja znam da će Begija reći ako nešto ima sporno. U većim gradovima je to teže i više je prostora. S druge strane, i očekivanja roditelja su prevelika danas. Djeca pod pritiskom pucaju jer svi hoće da budu doktori. Ja mislim da je i dobar mehaničar, dobar keramičar veliki uspjeh u današnjem vremenu, ali očekivanja… možda su to neostvarene želje roditelja, možda su to neispunjeni snovi. Posljedice rata su još uvijek prisutne i mnogi nisu uspjeli da ostvare ono što su željeli, pa danas to ispoljavaju na djeci. Moja sestra radi u Americi u školi, zadužena je za rad sa djecom sa posebnim potrebama i u predškolskom je uzrastu i kad smo ljetos poredili predškolski program ovdje u vrtiću i ono što ona radi, u nekim segmentima smo mi iznad, a ostalo je u suštini manje-više tu negdje. Tako da nije baš sve ni crno, ali ima prostora za napredak.
Valentina Gagić: Nismo došli večeras da govorimo o Srebrenici samo kroz negativne primjere. Treba, naravno, isticati i pozitivne primjere, ali bi bilo nepravedno da ne naglasimo škole u Bosni i Hercegovini u kojima se nastava odvija po sistemu dvije škole pod jednim krovom. Znamo koliko je tamo diskriminacije i da se djeca koja su različite etničke pripadnosti apsolutno ne susreću, i da je to do Dejtona. Ali trideset godina poslije rata još uvijek imamo tako ekstremne situacije u školama širom Bosne i Hercegovine. Ado, taman si nam dao uvertiru da se osvrnemo i na roditelje, odnosno ulogu roditelja kroz konkretna pitanja. Svi znamo da ih ima, ali kakvi oblici nasilja dolaze od roditelja prema nastavnicima i da li je to učestalije danas nego što je bilo ranije? I na kraju, gdje su granice između: ja želim da zaštitim svoje dijete i manipulacije sistema?
Begija Smajić: Hajde malo prvo da se vratim u ovu našu srebreničku realnost. Mene nimalo ne čudi što je nas noćas u ovom broju ovdje ovoliko i mislim da je ovo naša realna slika, imajući u vidu prvo da su svi radnici naše škole putem Viber grupe koju imamo bili obaviješteni da se noćas govori o ovoj temi. Ali ja koja radim u toj školi znam da 50% mojih kolega dođe tu samo da zaradi platu i ode, ne zanima ih šta se tu dešava, pa ne vode mnogo računa ni o nekim potrebama učenika. Zato mi je žao što smo tim planovima i programima tako programirani, koncipirani. Ponekad je djeci potrebno više vremena da bi se oni nama nastavnicima otvorili i saopštili ono što njih tišti, nešto što ih muči. Valentina je dobro ove sarajevske termine pohvatala, kurikulum. Mi nismo, srećom, opterećeni kurikulumima ovdje u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. U Sarajevskom kantonu znam da se radi po principu tih kurikuluma, ali mi nismo njima ovdje opterećeni, kod nas je opterećenje neke druge vrste. A kad je u pitanju nasilje roditelja prema nastavnicima, ja ću reći da možemo govoriti samo o elementima nasilja. Njega svakako ima, ima roditelja koji dođu... Najčešće su problem ocjene. Ja bih voljela da samo predajem, da ne ocjenjujem, da neko drugi dođe i nađe način kako da ocijeni tu djecu. Ali ja bih štošta promijenila u obrazovanju, ali me ne pitaju. I kad sam imala situaciju i mogućnost da kažem, nisu me doživljavali. I svi smo u situaciji danas da nas niko ne doživljava i zato imamo ove probleme u društvu, da nema emocije, da nam zaostaje empatija, da jednostavno nema dovoljno komunikacije. Kako će biti dovoljno komunikacije kad me čovjek ne doživljava? Nisam imala problema sa roditeljima ni po pitanju tih ocjena, ali znam da dođu. Najviše predstavlja problem ta ocjena. Danas roditelji, dok ne bude sporna ocjena, i ne dolaze u školu, ostalo ih ništa ne zanima. Roditeljski, tri roditelja dođu na roditeljski sastanak. Dok su djeca manja, i vlada neko interesovanje za roditeljski sastanak. Čim djeca porastu, nema roditelja na roditeljskim sastancima. Ja sam to primijetila i čak sam dala do znanja i u školi da je to tako, a i roditeljima sam rekla da je to tako. Imam osjećaj da i roditelji od djece nemaju nikakva očekivanja, što me nekad isto brine. Pa ja nekad i djeci pokušavam objasniti da ono što se dešava u našoj sredini – nije da nas se ne tiče, tiče nas se. Jer došli smo u situaciju, ništa nas se ne tiče. Tamo neko nečije dijete udara, hajde, šta te se tiče, nije tvoje... Pa sutra će i moje, pa prekosutra će i mene... Nekada su djecu odgajale i komšinice, i tetke... Svako je mogao, ako dijete radi nešto što nije dobro, da ga iskritikuje. Danas kad kažeš nečijem djetetu nešto – šta ti, kaže, imaš sa mojim djetetom. Mi smo sami doprinijeli ovom stanju koje danas imamo. A roditelji ko roditelji, razumijem ja i njih, kad je u pitanju njihov odnos prema nastavnicima, prema školi, pa i problematiziranju tih ocjena, njima su njihova djeca najvažnija. Mi tu stvar moramo imati uvijek u vidu kao neko ko radi sa djecom. Nekad mislim da i mi to izgubimo iz vida, da moramo da znamo da su roditeljima njihova djeca najvažnija.
Nekad se i mi znamo ponašati prema djeci kao da su to ničija djeca. Tu su nečija djeca. Moramo i mi poštovati djecu. Moramo se i mi djeci izviniti ako kasnimo, a ne samo da tražimo od učenika da se nama izvini. Ja se izvinjavam svojim učenicima. Pa njima bude smiješno, vidim ja. Oni se malo podsmjehuju, a ja njima objasnim što. Djeca mogu, kad im fino objasniš, sve da shvate. A kad shvate, drago im, osjećaju se važnim. Isto tako, važno je djeci dati povjerenje. On kad zna da ti u njega imaš povjerenje, on se stidi da tebe razočara. Stidi se da dobije slabiju ocjenu od one koju ti od njega očekuješ. I to na neki način njih podstiče na rad, na učenje, na dobre ocjene, a samim tim dolazimo do prevencije, da nemamo ono o čemu noćas govorimo. Da nemamo nasilja, ni djece prema nama, ni među njima. Nekad se među njima javlja i rivalstvo, pa i to utiče na nasilje. Kad im damo svima iste mogućnosti... oduševljava me što vidim u Federaciji da su za osnovnu školu besplatni udžbenici. Kod nas je to do petog razreda. Smatram, s obzirom na to da je osnovna škola obavezna, da svi učenici trebaju da imaju besplatne udžbenike. Samim tim svoj djeci daješ iste mogućnosti. Kao dijete koje je bilo sa sela, bila sam u situaciji da budem izložena, zato što nisam mogla da nabavim ono što su mogli moji drugari. Odmah te stavljaju u stranu u odnosu na neko drugo dijete. Malo se mi bavimo uzrocima koji dovode do ovih elemenata nasilja i samog nasilja.
Valentina Gagić: Svi smo spomenuli, i govornici i gosti iz publike, da je puno pritisaka sa raznih strana. Pritisci, naravno, vode ka nasilju. I sigurno je da je mnogo stvari koje ne stižemo ili nismo sposobni prepoznati. Koliko sam shvatila, u Republici Srpskoj predmet demokratija više ne postoji u osnovnoj školi. Nekim tamo manipulacijama bilo je naznaka da će biti prebačen iz šestog u deveti razred, ali do toga nikad nije došlo. I potpuno je ukinut jer, zaboga, demokratija nam ne treba. A s druge strane, imamo situaciju da je postalo skoro pa nemoguće da nevladine organizacije sarađuju sa školama, bez obzira što imaju dozvolu ministarstva. I to se dešava bez obzira na iste vrijednosti, iste ciljeve. Nevladine organizacije, pa čak i međunarodne, sve manje imaju mogućnost da sarađuju u ERASMUS razmjenama i programima koji bi doprinijeli razvoju nastavnika, njihovim kapacitetima, opremljenosti škole, da ne govorimo o benefitima koje bi učenici ostvarili. Mislim da je to također jedan od velikih problema i da se to reflektuje; čini mi se da sistem prosto zatvara bilo kakav pristup školi osim onog koji će biti nametnut. Majo, koja su tvoja iskustva, tvoji komentari...
Marijana Đukanović: Prvo ću odgovoriti na to pitanje, pa ću se malo nadovezati na prethodno. Ja najveći dio iskustva u radu sa djecom imam kroz neformalno obrazovanje. Moje prvo neformalno obrazovanje je počelo baš u ovoj zgradi, u podrumu ove zgrade, u dječijem muzičkom pozorištu, gdje sam, slobodno to mogu reći, prevazišla nacionalizam. To smo večeras više puta spomenuli, pa mislim da je bitno opet spomenuti u nekom drugom kontekstu. Zatim, stekla sam empatiju, upoznala mnoge ljude i stekla druge ljude od povjerenja. Današnja djeca, evo konkretno pričamo o Bratuncu, a isto je slučaj i u Srebrenici… S obzirom na to da ne postoji omladinski centar ni u jednoj od naših opština, nameće se pitanje gdje da ja onda vidim to dijete i gdje da ono ima priliku da porazgovara sa vama; mora da ima priliku da boravi u jednom inkluzivnom okruženju, u okruženju koje može da bude poticajno i oslobađajuće za njega – da li je to škola ili u kontekstu neformalnog obrazovanja... Radim u Pozorištu mladih u Bratuncu koje postoji preko deset godina. Prošle godine smo imali jedan projekat koji se ticao djevojčica u digitalnom prostoru i očuvanja mentalnog zdravlja kroz prizmu digitalnog nasilja. I zamolila sam te djevojčice da napišu listu osoba koje su njima osobe od povjerenja, u bilo kojem kontekstu – da li je to porodica, škola, druženje, treninzi i slično. I, eto, našla sam se na nekim od tih spiskova i uvidjela značaj samog rada, značaj da budete na dohvat ruke nekome. I to me vodi ka ličnom receptu u radu, a to je da je nužno da pokažete svoju ranjivost. I mislim da je svako od nas ovdje večeras, htio to priznati ili ne, u svom radu bio više puta ranjiv, od toga što kažete da ste se izvinili svojim đacima, kako je Marko stvorio uslove da se neko osjeti sigurno... Mislim da je ranjivost u radu pedagoga, javnih djelatnika, itekako bitna i da doprinosi boljoj povezanosti, boljim rezultatima nečijeg rada i postupaka. Ja bih se nadovezala na ovo o čemu ste Vi, profesorice, pričali. Čisto da dam jedan teorijski aspekt. Živimo u postmodernističkom vremenu, u vremenu gdje je svako bitan sam sebi. Kad svako od nas hoće da bude bitan, mi gubimo, postajemo sebični. Postajemo društvo sebičnih ljudi, gdje je bitno da samo ja volim ove šalove, tako sam ja jedinstvena, posebna. I tako svako od nas ako bude isticao svoju individualnost... Posebno roditelji. Djeca nisu dovoljno razvijena i ona možda nemaju mogućnost da to artikulišu verbalno, ali roditelji itekako mogu to da iskažu kroz svoju djecu: moj to zna itd. I to dovodi do toga da u razredima, i ne samo u razredima, nego i u širim zajednicama, imamo podjele, da svako dijete želi da bude bitno samo od sebe. S druge strane, imamo i potrebu za egzistencijom. Postoji jedna Maslovljeva hijerarhija potreba. To je jedna piramida potreba. Ustanovio je Abraham Maslov, psiholog, koji je rekao da se u zadnjem dijelu piramide nalaze naše osnovne potrebe, pa onda pripadanje grupi, pripadanje zajednici, pripadanje u nekom širem smislu, i na vrhu se nalazi naše samouzdizanje. Ukoliko nemamo mogućnosti da dođemo do tog samouzdizanja, postajaćemo frustrirani i sve to prelivati dalje na našu širu okolinu. Mislim da u tome leži poveznica ili karika koja vezuje nastavnike i roditelje.
Marko Medić: Samo da se nadovežem na tu konstataciju u vezi sa predmetom demokratija, pošto Bosna tu malo kaska za Srbijom. U Srbiji je predmet koji se zvao ustav i prava građana ukinut dosta ranije. Ja sam ga predavao, on je isto tako bio obavezan predmet u gimnaziji u četvrtoj godini. Očigledno je da su ministarstvo i neki ljudi našli za shodno da to nije toliko bitno učenicima i onda je kompletan taj predmet inkorporiran u jednu kraću nastavnu oblast, u predmet sociologije, što je, naravno, neizvodivo na taj način. Tako da su sve te priče o funkcionisanju političkih sistema, o elementima totalitarizma, autokratije i ljudskim pravima spakovane u dva-tri časa. Ja sam to trebao da uradim u tako kratkom periodu, što je nemoguće. U razgovoru sa nekim dobrim prijateljima koji predaju srpski jezik saznao sam da se i lektire postepeno mijenjaju. Gogolj je izbačen iz lektire, Bulgakov takođe, Orvel nikad nije ni bio obavezna lektira, ne znam iz kog razloga. Kad dođem u četvrtu godinu, dosta učenika čak i nije čulo za njega, iako je to manje-više stvar opšte kulture. Tako da onda moram ja to sa njima da radim kroz sociologiju, kroz filozofiju... Ne ostavlja se baš prostora da se analiziraju te stvari koje su bitne. A mislim da je to opet šira tendencija, ne samo kod nas, ovdje na Balkanu. Loznička gimnazija ima razmjenu sa jednom školom u Kasa Mađoreu, to je jedan gradić kod Parme, pa sam pričao i tamo sa kolegama i vrlo je slična situacija; i sa nekim poznanicima koji predaju u Americi, kažu da je vrlo slično, s tim da je Orvel, naravno, kod njih obavezan s obzirom na te kulturološke elemente. Ali čini mi se da je ta tendencija stvaranja jedne nekritične mase od učenika i budućih stanovnika ove planete nešto što odgovara establišmentu i da to ide ka tome. Čak se priča o opciji smanjenja časova filozofije, ukidanja filozofije, tako da vidjećemo kuda to ide. Nisu se još završili, izgleda, ti procesi.
Valentina Gagić: Taman si me potakao da te upitam, vezano za događanja u Srbiji, gdje su upravo učenici i profesori na čelu protesta koji se bore za dostojanstvo i traže odgovore na pitanja i vrše političke pritiske i istrajavaju u tome uprkos brojnim izazovima i problemima sa kojima se susreću. Pa možda samo kratak osvrt.
Marko Medić: Iako smo u drugoj državi, mislim da je to dosta interesantna tema i da je dosta ispraćena i u Bosni i Hercegovini. Prosvjetni radnici, uz studente svakako, iznijeli su jedan od najvećih tereta u tim protestima. Evo, sutra će biti 11 mjeseci otkako se desio taj tragični događaj u Novom Sadu. Tu je zaista bilo svega i svačega. Ja radim u dvije škole, u jednoj školi je obustavljena nastava. Mi smo obustavili nastavu, izglasano je na nastavničkom vijeću da ne želimo da radimo u takvim uslovima, i moram reći da ja lično zbog toga stvarno nisam imao apsolutno nikakav pritisak. Da li je razlog tome što je kolektiv bio jedinstven, čak i one kolege koje se nisu možda baš slagale potpuno sa tom odlukom podržale su odluku jer je to bio stav većine, i mi smo obustavili nastavu i nekoliko mjeseci nismo radili, dajući podršku i našim učenicima koji su odlučili da ne dolaze na nastavu zbog svega što se dešava. U drugoj školi nije bila obustavljena nastava jer nije postojala ta većina, i ja lično nisam imao neki problem u okviru sistema zbog toga. Ali vidim da druge kolege u nekim drugim školama, naročito u beogradskim školama, imaju ozbiljne probleme zbog toga. Tako da postoje i pritisci te vrste, postoje i pritisci van školskog sistema, digitalni, ali u samom sistemu, ja lično nisam imao neke probleme zbog toga. A drago mi je što sam mogao da budem dio toga i što su ti mladi ljudi odlučili da nešto urade i da pokrenu neke promjene.
Valentina Gagić: Na ovu temu mogli bismo, čini mi se, i zoru dočekati. Herojski je sjediti u hladnoj prostoriji, a i vrijeme nam otkucava, u skladu sa onim što smo planirali. Možda bih samo za kraj sve troje pitala, a također će i publici biti dostupan papir ukoliko želite da napišete nešto... Škola bi bila sigurna kada bi…? Pa evo, da čujemo. Kada bi škola bila sigurna?
Iz publike: Želim vas sve pozdraviti. Ja sam u školi već sedamnaest godina i kad sam počela tek da radim, te pripreme, mjesečni planovi, godišnji planovi koje smo obavezni da radimo... I ništa to nije problem, jer bez planiranja nema ni kvalitetne nastave ni dobrog rada. Ali u zadnjih desetak godina povećala se ta birokratija, mnogo, mnogo je obaveza koje nastavnici, a onda i mi, stručna služba škole, moramo da dostavimo prema Republičkom pedagoškom zavodu, prema ministarstvu. Ne znam koliko ste upućeni, ali naši nastavnici više od deset godina uporedo vode i papirne dnevnike, znači, odjeljenske knjige, mjesečne planove, godišnje programe rada, a uporedo sve to rade i u elektronskom obliku. Imali smo do ove godine sekcije, dopunske nastave, dodatne nastave da vodimo samo u papirnoj verziji. Evo od ove godine sve to moramo da radimo i elektronski. Zato nastavnici danas provedu sigurno tri, četiri sata u pisanju nečega, neću da kažem nebitnog, ali nekog duplog posla. Zamislite da se za to vrijeme moglo i stručno usavršavati. Stručno usavršavanje nastavnika u srebreničkoj školi, konkretno da kažem, traje jedanput godišnje oko dva sata. Dva sata, jedanput godišnje. I to se naziva stručno usavršavanje, koje nama Republički pedagoški zavod obezbijedi. Do naših je nastavnika hoće li se oni usavršavati tamo gdje mogu. Naravno da čitaju, da traže, da se pripremaju, da organizuju dobre, kvalitetne časove, ali u zadnje vrijeme čujem u zbornici da su se pojavili i portfoliji koje razredni nastavnici, prvog, drugog, trećeg razreda, moraju da vode. To je još jedan dodatni posao, gdje nastavnik kaže: pa kako ja da se pripremim, kvalitetno radim, budem spreman u razredu, da konstantno pričam danas pet časova po 45 minuta, pored tolikog posla i obaveza. To je ono što smo pričali – da su nastavnici pod pritiskom. S druge strane, imate roditelje koji očekuju mnogo od vas, koji očekuju rezultate. Begija je spomenula inicijalne testove, jeste, pravimo inicijalne testove, da vidimo na kojem nivou su nam djeca u novoj školskoj godini. Znači, to je nešto što se traži od nas. I kad smo svi pod tim pritiskom... A pored toga, djeca imaju pritisak kod kuće, od roditelja, očekuju se dobre ocjene, očekuje se da ste poslušni, vaspitani, uvijek nasmijani. S druge strane, roditelji dolaze sa posla, ako ga imaju, isto tako pod pritiskom. Znači, mi smo u jednom pretis-loncu koji konstantno šišti. I mislim da je najveći problem ovdje upravo prevelika dostupnost medija. Sinoć sam čula profesoricu Bajraktarević da kaže – možda kad bi se smanjila dostupnost medija... I da li ste možda prije pedeset godina mogli da čujete koliko je ubistava bilo u toku godine, ili baš do detalja opisana ubistva žena, muškaraca, djece, odnosno ukupnog nasilja u porodici. Ne smatram da se ne treba pričati o nasilju, ali mislim da je previše tih detalja. Danas sam čula da je jedna djevojčica, umjesto labela, nanosila ljepilo u stiku. Kad je učiteljica pitala gdje je to vidjela, kaže na YouTubeu. Zamislite šta djeca sve gledaju i šta to prenose, ispituju te neke svoje granice. To vam je kao i dijete kad pita roditelja dokad može ostati vani, pa roditelj kaže ne možeš, do toliko... a svi mogu, zašto ja ne mogu, pa ispituju granice. E tako je i ovo. Sve se dešava pod nekim uticajima. Kompletno društvo mora da se probudi da bismo došli do škole koja je sigurna. Svi moramo da radimo, da bismo dočekali tu sigurnu školu. Ne kažem da ne radimo, ali mislim da je najvažnije stručno usavršavanje i da nastavnik voli svoj posao. Kad uđe u razred i pogleda učenike da zna tačno koji je učenik sinoć večerao, koji je spavao, koji je jutros ustao i kako je ustao i zbog čega.
Valentina Gagić: Jasno mi je, i to potvrđuje svaki vaš komentar, da mi koji smo ovdje dijelimo vrijednosti. Mislim da je važno i da širimo i da jačamo te naše krugove podrške. Ali evo, da dam priliku za završni krug – škola bi bila sigurno mjesto… – da čujemo šta kažu naši govornici.
Marijana Đukanović: Meni je sad sinula ideja da bi idealna škola bila mjesto u kojem bi i nastavnici i đaci i roditelji – koji jesu jedno trojstvo, jedan trougao koji mora uzajamno da funkcioniše – imali sve dostupne resurse i svu slobodu da svoj posao, svoje obrazovanje i svoje roditeljstvo sprovode na način na koji misle da je lijep i da je pozitivan. Mislim da svako od nas to može, samo što nemamo dovoljno resursa, nemamo mogućnosti, kapaciteta. E pa kad bi se stvorili svi ovi uslovi, da taj trougao funkcioniše i da funkcioniše na adekvatan i zavidan način.
Marko Medić: Škola je samo jedan od sistema, pored svih ostalih sistema koji postoje u svakom društvu. I ona ne može ni da djeluje izolovano, ni da bude imuna na sve one probleme koje društvo generalno ima. Mi smo društva, govorim generalno o Balkanu, koja su prepuna različitih problema i škole su samo neka vrsta lakmus-papira koji manifestuje sve ono što se dešava oko nas. Ne može škola postati ni sigurna ni ljepša bez promjene šireg konteksta i bez zajedničke akcije, kako je i Maja rekla, i nas nastavnika i roditelja koji će shvatiti značaj obrazovanja, poziciju škole i značaj koji nudi djeci. I društvo koje će to na kraju krajeva prepoznati. U zadnje vrijeme malo postajem pesimističan po tom pitanju da li društvo zaista vrednuje i koliko prepoznaje značaj obrazovanja, da li to i roditelji vrednuju, tako da to mora da bude sinhronizovana aktivnost različitih segmenata društva. Ovako pojedinačno predstavljamo samo neke pozitivne incidente i ne možemo suštinski napraviti neku ozbiljniju promjenu, neke ozbiljnije pomake.
Begija Smajić: Ja sam napisala da bi škola bila sigurna kada bi u njoj radili oni koji vole svu djecu. Međutim, mi ne svjedočimo takvoj situaciji danas. Ljudi se dijele na razne načine, po etničkoj pripadnosti, partijskoj, vjerskoj. Čini mi se da upravo te podjele utiču na to da ne pristupamo svoj djeci jednako. Svjedočim tome da svi ljudi koji rade sa djecom ne vole svu djecu. Ne vole svu djecu. Kad bude više ljubavi prema onome što radimo i ljubavi sa onim s kim radimo, mislim da će škola biti sigurnije mjesto.
Marko Medić: Vi ste to lijepo rekli, uticaj medija je nemjerljiv. Glavni agensi socijalizacije, pogotovo u tom primarnom periodu, jesu prije svega porodica, a onda poslije i škola. Pa onda dolaze vršnjaci... A moj utisak je da su mediji čak tu funkciju preuzeli od same porodice. I pogotovo u tom primarnom periodu, u najranijem uzrastu, ja sam svjedočio da djeca mojih prijatelja još ne progovore, a znaju da pronađu na YouTubeu crtani koji ih interesuje. To su ozbiljni problemi. To je nešto što će nam doći na naplatu, vjerovatno u nekom budućem vremenu, ako se ne promijeni. Da se nadovežem na ono maloprije što sam rekao, to mora da bude sinhronizovana aktivnost kompletnog društva, ako želimo da napravimo suštinsku i ozbiljnu promjenu. Ovako, teško da ćemo moći samo pojedine sektore, pojedine segmente da mijenjamo, to malo teže.
Valentina Gagić: I ja, evo, na kraju mogu reći da je tema vrlo inspirativna i procesi u kojima radite su jako izazovni. Koliko društvo vrednuje značaj obrazovanja, možemo konstatovati kroz činjenicu da su diplome dostupne na različitim mjestima i da se mogu lako kupiti. I da to čine vrlo često oni koji su na pozicijama moći i koji odlučuju o našim životima i našim sudbinama. Ovo su zajedničke borbe, i ostaje nam da budemo bolji ljudi, da širimo krugove podrške, da vidimo i ono što se na prvi tren ne vidi i da stvaramo sigurne prostore i traumasenzitivna okruženja svugdje oko nas, a posebno u školama. Posebno mi je zadovoljstvo što iz Srebrenice odlaze neki drugi glasovi i neke inspirativne priče, ne samo problemi, nego i prijedlozi koji će stremiti ka rješenjima. Nećemo promijeniti svijet niti zakone preko noći, ali vjerujem u ljude i vjerujem u krugove koje ljudi stvaraju da bi činili male promjene makar u svojim mikroprostorima. Hvala puno još jednom Školegijumu za priliku. Meni je zaista bilo zadovoljstvo sa sagovornicima, a svakako i sa vama koji ste ovo vrijeme proveli s nama.
Serija je podržana grantom Federalnog ministarstva za nauku i obrazovanje – „Podrška projektima javnih kampanja s ciljem prevencije i sprečavanja nasilja i unapređenja medijske pismenosti u odgojno-obrazovnim ustanovama i društvu“ u 2024/25. godini.
