U gradu Livnu obrazovanje je u nadležnosti kantonalnih vlasti i finansira se iz gradskog i kantonalnog budžeta. Osnivač osnovnih škola je općina, a srednjih Ministarstvo znanosti, prosvjete, kulture i sporta. Nakon što smo u članku Potpuri školstvu analizirali izdvajanja Grada za obrazovanje, u odnosu i na neke druge oblasti, zanimalo nas je stanje na terenu. Najprije smo kontaktirali predstavnike vlasti, u nastojanju da dobijemo detaljnija tumačenja nekih zbunjujućih stavki iz proračuna.
Na pitanje zašto grad nema sektor za obrazovanje dobili smo ovaj odgovor:
Pri Službi za opću upravu i društvene djelatnosti je Sektor obrazovanja koji, između ostalog, sudjeluje u izradi i realizaciji planova, projekata i programa u oblasti za koju je utemeljen.
Prosvjetni radnici to ne vide kao najbolje rješenje. Smatraju da to što Grad kao osnivač pokriva materijalne troškove i troškove održavanja i učestvuje u izboru i imenovanju školskih odbora nije dovoljno, da je Gradu oduzeta iz ruku bit procesa. Za sve vrijeme našeg istraživanja, međutim, nismo čuli šta bi ta bit procesa, iz ugla aktera, trebala ili mogla biti. Odnosi li se ona na nastavne sadržaje, ili na organizaciju nastave, ili na autonomiju škola i nastavnika, ili na nešto četvrto? Svejedno ostaje obaveza da se o obrazovnom procesu promišlja i na lokalnom nivou.
Na pitanje da li bi postojanje gradskog sektora za obrazovanje donijelo neke značajne promjene, jedna nastavnica nema definisan odgovor: Ne vjerujem da bi se situacija bitno promijenila i da bi se nešto promijenilo u odnosu na sadašnje funkcioniranje. Bio bi to još samo jedan posrednički ured, s obzirom na ingerencije grada, sveopću manjkavost u pristupu bilo čemu, pa i školstvu. O građenju lako se dogovoriti i odraditi; ravnatelj, služba… Mada bi dobro došao netko stručan kad se nešto gradi i za škole (mislim doslovno na građevinske radove), koji bi to gledao i postavljao baš kroz prizmu školstva, a ne prizmu kuća, hala, stambenih zgrada… Možda da se formira neki razvojni tim za školstvo koji bi pratio, analizirao situaciju i radio s vremena na vrijeme, savjetodavno. Operativa je u domeni drugih.
Činjenicu da se Srednja ekonomska škola Livno, Gimnazija i Srednja strukovna škola ne spominju u budžetu za 2024. niti u jednoj rubrici iz gradske vlasti pojasnili su lapidarno:
Sukladno Zakonu o srednjem obrazovanju Hercegbosanske županije, osnivač srednje škole na području kantona osigurava sredstva potrebna za osnivanje i rad srednje škole. Osnivač navedenih srednjih škola je Vlada Hercegbosanske županije.
Nejasnoće o tome kako Grad nagrađuje odlične učenike, po kojim kriterijima i kakvim nagradama, iz Grada su nam pojasnili ovako: Nagrađuju se učenici devetih razreda koji su osnovno školsko obrazovanje završili sa prosjekom ocjena 5,0. Nagrađuju se učenici završnih razreda srednjih škola koji su oslobođeni polaganja završne mature. U posljednje tri godine nagrada koju grad dodjeljuje je pametni sat za svakog učenika.
Predstavnike lokalne vlasti pitali smo i kako ocjenjuju činjenicu da podrška Gradskoj knjižnici za nabavku knjiga iznosi godinama 2.000,00 KM, dok gradska vlast na službenu reprezentaciju troši deset puta više. Dobili smo dosta štur odgovor: Sukladno dostavljenim zahtjevima proračunskog korisnika Javne ustanove Narodno sveučilište, u čijem sastavu je i Knjižnica, dodijeljen je ovaj iznos za obnovu knjižnog fonda.
Podatak da se planom predviđeni iznosi za obrazovanje nikad ne realizuju u potpunosti, tj. da se planira više nego što se potroši, objasnili su ovako: Potpora školstvu kao proračunska stavka je namijenjena za rad osnovnih škola (materijalni troškovi i projekti koje realiziraju škole), tako da izvršenje ovog ovisi o radu ravnatelja škola, jer ovom proračunskom stavkom oni raspolažu do utvrđene visine.
Ni naši sagovornici među nastavnicima ne vide neki veliki problem u tome. Imaju razumijevanja za budžetsku fleksibilnost na štetu škola, sve dok su režije (uključujući plate) namirene. Istina je da ih ova tema – finansijsko učešće Grada u odgojnim i obrazovnim potrebama gradskih škola – naprosto ne zanima previše.
Podatak da je 2022. i 2023. od planiranog iznosa (320.000,00 KM) za rekonstrukciju i investicijsko održavanje objekata osnovnih škola utrošeno malo više od pola, ali se niodakle pojavila u budžetu stavka jednokratna novčana pomoć uslijed rasta indeksa potrošačkih cijena u visini od 98.000,00 KM, iz gradske uprave rastumačili su ovako: Rekonstrukcija i investicijsko održavanje objekata osnovnih škola u 2022. godini je planirano u iznosi od 320.00,00 KM za krovišta OŠ IGK, matična škola, i krovište na školi u Zabrišću. Škola u Zabrišću je bila u posljednjoj fazi projekta s Američkom ambasadom za kompletnu rekonstrukciju, pa se zbog toga nije išlo u javnu nabavu zamjene krovišta iz proračunskih sredstava. Pred kraj 2022. godine i rata u Ukrajini sredstva namijenjena za BiH su preusmjerena u Ukrajinu. Iz ovog razloga u Proračunu za 2023. godinu se ponovo planira krovište OŠ Zabrišće. Grad je projekt utopljavanja škole u Zabrišću u 2023. godini prijavio u projekt Energetska učinkovitost u BiH te je aplikacija prihvaćena i škola je obnovljena (krovište, otvori, termoizolacijska fasada) kroz navedeni projekt koji provodi Federalno ministarstvo prostornog uređenja, pa tako i bira izvođača radova i financira same radove. Zbog navedenih razloga rebalansom proračuna za 2023. godini je pozicija ove proračunske linije smanjena na 220.000,00 KM, a utrošeno JE 165.291 KM (utopljavanje objekta osnovne škole u Priluci 113.679 KM, hidroizolacija sportske dvorane FLK 40.029 KM, prozori i vrata FLK 11.583 KM). U objekte osnovnih škola u Gradu Livnu u prethodne četiri godine je uloženo 1.624.604,89 KM. Jednokratna novčana pomoć uslijed rasta indeksa potrošačkih cijena je usvojena Izmjenama i dopunama Proračuna za 2022. godinu, a riječ je o isplati jednokratne novčane pomoći djelatnicima uslijed rasta indeksa potrošačkih cijena u iznosu od po 1.000 KM po uposlenom.
Najzad, zagonetno postojanje darova povodom vjerskih blagdana (kada se, po kojem se kriteriju i kome daruju) odgonetnuto nam je ovako: Darovi povodom vjerskih blagdana su darovi uposlenima povodom vjerskih blagdana koji se isplaćuju jednom godišnje do maksimalne neoporezive visine sukladno Zakonu o porezu na dohodak, te božićni/novogodišnji paketići za djecu uposlenika mlađu od 14 godina.
Pitanje je zašto, nevezano za vjerske blagdane, Grad ne daruje i nastavnike. Mogao bi takođe nagrađivati najbolje, pogotovo ako se zna da novca uvijek pretekne. Ali općinska vlast nema kriterije po kojima bi mjerila kvalitet nastavničkog rada, iako ih na lokalnom nivou ne bi bilo teško osmisliti. Zašto bi, vjerovatno misle u gradskoj upravi, oni time lupali glavu, kad pravilnika o nagrađivanju nema ni u školama.
Potcijenjeno zvanje
Nastavnici na sam spomen uslova, promjena, reforme reaguju afektivno. Frustracija uvijek kreće od uslova, tj. neuslova rada i materijalne naknade – plate.
Stvarno je smiješno što je naša profesija marginalizirana u društvu, te što smo postali žrtve poremećenih društvenih vrijednosti, kaže jedan naš sagovornik. Sramotno je što je to najmanje plaćeni sektor za osobe s visokom stručnom spremom – pokazuju podaci o isplaćenim neto i bruto plaćama prema stupnju stručne spreme i sektorima djelatnosti. Zabrinjavajuća je i činjenica da je prosječna plaća za osobe s visokom stručnom spremom u obrazovanju gotovo identična plaći zaposlenika s nižom stručnom spremom u djelatnosti osiguranja, bankama i nekim drugim djelatnostima, čije su plaće često i veće od učitelja s visokom stručnom spremom.
Radim jedan od najodgovornijih poslova, dodaje drugi. Uvjeti uvijek mogu biti bolji. Smiješno je da gledam hoću li moći učenicima kopirati nastavni listić, jer osnivač nije na vrijeme osigurao papir za kopiranje... Ili, hoću li imati lopte za nastavu TZK, jer evo imamo sreće pa dvorana nije poplavila. Smiješno, jer bih se zapravo trebao koncentrirati na svoj posao, a o ovim stvarima trebao bi brigu voditi netko drugi.
Obrazovanje je u velikoj mjeri ispolitizirano, smatra treći. Uvjeti u školama ovise o stranci na vlasti i opredijeljenosti ravnatelja. Ako se svrsta u nesvrstane – nigdje nas. Ali znamo da takav nije, jer inače ne bi bio u fotelji. Mislim da nećemo imati problema s javnim nabavama niti ove godine (smijeh). Uklopit ćemo se već mi u planirani proračun.
U razgovoru s prosvjetnim radnicima, većina smatra kako se jedino zajedničkim radom mogu na duže staze riješiti društveni i politički problemi s kojima se suočavaju.
Krenulo se, već posljednjih nekoliko godina, dobro, kaže nam nastavnica koja predaje u srednjoj školi: Dodijeljeno je ukupno 25 stipendija u akademskoj 2023/2024. godini, u mjesečnom iznosu od 200,00 konvertibilnih maraka raspoređenih u deset jednakih mjesečnih rata u sljedećim kategorijama: uspješni studenti koji su prvi put upisali prvu godinu studija – pet stipendija, uspješni studenti – osam stipendija, studenti slabijeg imovnog stanja – osam stipendija, studenti bez oba roditelja i studenti 100% invalidi – četiri stipendije. Dobro, ali zar zaista imamo samo 25 studenata za motivaciju?
Neki od naših sagovornika, radnika u srednjim i osnovnim školama, smatraju kako je apsurd što u istoj državi nisu jednaki uslovi u školama za sve. Usporediti jednu sarajevsku školu i primanja djelatnika uveliko odskače od plaća u ostatku BiH. Zar ne živimo i radimo u istoj državi? Zar plaćanje terenske nastave učenicima, odlazak na bazene, jednodnevne izlete, opremanje kabineta ne bi trebalo svugdje biti isto?!, neka su od pitanja koja se postavljaju. I opet je odgovor isti – politika!
U razmišljanju o formuli ista država, iste plate, međutim, niko nije učinio logičan korak dalje – uz iste plate isti i nastavni programi, s razlikama u lokalnim sadržajima. Koji bi to sadržaji bili, šta su to interesi lokalne zajednice u nastavnim ciljevima i ishodima i na koji način bi se gradska vlast mogla, trebala i morala aktivirati na njihovom definisanju, ostaće tema za razgovore nakon izbora.
O stanju u školama, i o tome kako direktori gledaju na saradnju s gradskom vlašću, nismo saznali mnogo: na naše pozive odgovorile su tajnice, od kojih smo saznali da su direktori na nekom seminaru. Ali su zato đaci bili raspoloženi za razgovor.
Lazybagovi i opušteniji nastavnici
Gimnazijalci primjećuju promjene nabolje: Sada kada sam treći razred i usporedim školu s onakvom kakva je bila kada sam tek došla, vidim znatne promjene. Npr. sam interijer škole je drugačiji. Zidovi su nam ukrašeniji i nanovo okrečeni, imamo novi sobičak koji je ukrašen zelenim biljkama, kaučima, stolicama, lazybagovima te mnogim društvenim igrama. Osim toga, vidim promjene i u mnogim profesorima. Dosta su otvoreniji, sati su opušteniji i gradivo više usvajamo. Sve u svemu, izgubila sam neki stres koji sam osjećala svaki put kada bih ušla u školu, konstatuje jedna učenica, pa odgovara i na drugi dio našeg pitanja: Nema puno stvari koje bih promijenila. Npr. podovi su nam dosta loši, voda u WC-u i tako te stvari, koje sumnjam da mi kao učenici možemo popraviti. Pored toga, nema ništa što nam fali.
I njena kolegica dijeli isto mišljenje: Primijetila sam da se u posljednje dvije-tri godine u mojoj školi promijenilo par stvari koje imaju pozitivan učinak. Npr. televizor u hodniku uz koji se učenici mogu opustiti tokom školske pauze ili sata koji je propao. Kutak u hodniku koji je namijenjen za druženje učenika izvan nastave, te ima igara i knjiga. Nešto što bi predložila da nam fali školi je više izvannastavnih aktivnosti jer ih skoro i nemamo. Mislim da bi učenici imali pozitivniji odnos sa školom da je ne povezuju samo s učenjem, nego i sa zabavnim aktivnostima.
Mislim da u mojoj školi fali dvorana i da bi se trebala što prije napraviti. Također, školu bi trebalo malo obnoviti (npr. fasada, toaleti, itd.), dodaje treća.
I u srednjoj strukovnoj je sve manje-više ok. U proteklih nekoliko godina renovirane su učionice, izgrađen sobičak (u kojem možemo biti ako propadne sat ili uraditi nešto za školu što kod kuće nismo stigli), stigla je nova oprema, a sviđa im se i što su uvedeni novi smjerovi koji su povećali zainteresiranost, te broj novih učenika upisanih u našu školu. I ovdje kao pozitivnu promjenu vide to što su profesori dosta opušteniji što se tiče ocjenjivanja i ispravljanja ocjena.
Od želja koje bi im gradska vlast lako mogla ispuniti navode školske ormariće za lične stvari, a nedostaju im i likovne i muzičke radionice. Te bi radionice donekle mogle popuniti prazninu na mjestu srednje muzičke škole, za kojom postoji potreba, ali koja nikako da se formira zbog pravnih začkoljica između gradske i kantonalne vlasti. Jedna nastavnica iz livanjske gimnazije poželjela je da sve škole imaju kantine. Djeca se hrane u pekarnama, a mi zagovaramo zdravu prehranu. Proces nastave bi se morao drugačije organizirati. Vjerojatno bi osnivač trebao dozvoliti zapošljavanje još nekoliko djelatnika za rad u kuhinji. A sve do tada, djeca će nam se boriti s prekomjernom težinom i šetnjom po kiši do prve pekarne. O utrošenom vremenu i izlasku iz kruga škole da ne govorimo.
Sve u svemu, čini se da je gradskim školama uglavnom fino, barem kad je riječ o uslovima. Iz sindikata nas, međutim, podsjećaju da je u seoskim školama stanje lošije: Imaju jedan laptop za sve nastavnike, ilustruje to naša sagovornica.
Živimo na selu, djeca nam idu u područnu školu i svjesni smo kako nemaju jednake uvjete kao djeca u gradu jer nemaju u sklopu škole sportsku dvoranu. U današnje vrijeme meni je to nezamislivo, žali se jedan od roditelja porodice koja se vratila iz Njemačke. Pohvalno što će i ove godine svi učenici osnovnih škola dobiti besplatne udžbenike, zahvaljujući resornom ministarstvu. Ipak, Grad bi trebao osigurati učenicima kvalitetne i jednake uslove.
Od roditelja ipak saznajemo da nije sve savršeno ni u gradu: Zbog smanjenog broja učenika, srednje su škole prekrojile učionice, kako bi se nastava održavala u jednoj smjeni. Kada sam došao na roditeljski sastanak, nisam mogao vjerovati da u tu prostoriju stane 15 učenika. Zar osnivač ili neka komisija to može odobriti?! Da li je važnija ušteda struje i grijanja, od uvjeta u kojima nam djeca borave pola dana i očekuju kvalitetno znanje.
Roditeljima srednjoškolaca nije pravo ni to što su udžbenici za osnovce besplatni, a za srednjoškolce nisu.
Najzadovoljniji su, izgleda, predškolskim obrazovanjem, zahvaljujući činjenici da su aktivni i privatni vrtići. U toku je i izgradnja nove zgrade Vrtića Pčelice, koja je trenutno u 2. fazi. Nada Šimić, direktorica vrtića, ističe da ustanova ima zaposlenih koliko nam treba, trenutno je u izgradnji nova zgrada za nas jer je ova već potrošena, samo je održavamo funkcionalnom, a nada se da će nova zgrada biti dovoljno velika i funkcionalna i da će se preseljenjem u nju smanjiti broj djece na čekanju (trenutno oko 50).
Obećanja, nikom radovanja
Ministarstvo gospodarstva Hercegbosanske županije svake godine priprema program javnih investicija čija je svrha umanjiti ad hoc odlučivanje o investicijama, odbijanje investitora, neprihvatanje šire zajednice, odustajanje investitora i kreditora zbog dugotrajne pripreme i isporuke investicijskih projekata, prekidanje projekata koji su u realizaciji zbog promjene vlasti i slično. Ovi investicijski projekti predstavljaju ulaganja u razvoj Hercegbosanske županije. Poboljšanjem i izgradnjom infrastrukture, uključujući pokretnu i nepokretnu imovinu, opremu i usluge koje su dio projekata, doprinijeće građankama i građanima.
Program javnih investicija obuhvata projekte koji direktno doprinose socijalnom ili ekonomskom razvoju i projekte razvoja administrativno-tehničkih kapaciteta koji nemaju direktan uticaj na socioekonomski razvoj. To stoji u uvodu u Program javnih investicija Hercegbosanske županije 2024. – 2026. godine, objavljenom u aprilu 2023. godine. Riječi koje pršte – doprinijeti, stvarati, unaprijediti, kapitalne investicije... Međutim, u samom Pregledu niti Grad Livno, niti resorno Ministarstvo nisu planirali puno toga u vezi s obrazovanjem.
Tačnije, planirano je 815,000 KM za izgradnju dječijeg vrtića u Kupresu, i to je to. Izgleda da u je periodu od 2024. do 2026. ovo jedina potrebna kapitalna investicija.
Ako je suditi po vitalnoj statistici, Bosnu i Hercegovinu ne čeka svijetla budućnost, a kada tome dodamo i kontinuirano iseljavanje, evidentno je da bi vlasti trebale povesti više računa o demografskoj obnovi i stimuliranju mladih da ostanu na svojim ognjištima. Ni Livno, a ni cijeli Kanton 10, nisu iznimka u tom smislu. Učenika u osnovnim i srednjim školama sve je manje, a neke od seoskih škola su i zatvorene. Iako je u Livnu ove godine zaustavljen pad novoupisanih, i dalje je evidentno smanjenje ukupnog broja đaka.
Priliku za popravni gradske vlasti imaju, samo da li će je prepoznati i iskoristiti, ne znamo. Vjerovatno i dalje smatraju da je dovoljno – obećati.
