Mi smo ti koji dozvoljavamo

Zerina Birdžo

12.07.2024
IMG 20240712 121711
Foto: Školegijum

Mi smo ti koji dozvoljavamo

Kritički osvrt čitateljice Školegijuma na usvajanje zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Kantonu Sarajevo

Nakon odgledane višesatne sjednice kantonalne skupštine, koja se odnosila na prezentiranje reforme zakona o odgoju i obrazovanju u školama Kantona Sarajevo, i naposljetku prihvatanja same reforme datog zakona, sa 19 glasova ZA i 7 glasova PROTIV, kao profesorica po struci, nezaposlena, bez mogućnosti obavljanja pripravničkog staža, ponukana sam da dam svoju analizu skupštinskog zasjedanja.

Na sjednici je bilo prisutno 26 zastupnika od njih 35, koliko sam upućena da ih ukupno ima, nakon posjete njihovoj stranici na internetu. Predsjedavajući je na samom početku sjednice rekao da opravdanje za odsustvo ima njih troje. Tema koja je bila u fokusu prvog nastavka 16. sjednice tiče se svakog građanina ovog Kantona; da imam potomstvo, zanimalo bi me ko su ljudi s kojima moja djeca provode trećinu svog dana, pet dana u sedmici.

Nakon izlaganja ministrice Naide Hote-Muminović, koje su zastupnici, oni koji su bili blagonakloni novim idejama Ministarstva, nazvali detaljnim, na red su došla pitanja zastupnika, pa potom pauza. Pauza je termin koji se često upotrebljava na skupštinskim zasjedanjima. Ministrica je u svojoj prezentaciji fokus stavila na one članove zakona koji su u biti reformisani. Mene je zanimao član 100, koji se odnosi na pripravnike. Nisam pravnica po struci, samim tim ne mogu pravnički stručno analizirati prijedloge novih članova ovog zakona, ali sam toliko stručna da uvidim da u vezi s bodovanjem pripravnika u procesu zapošljavanja nema promjene. Zašto? Da li je telos cjelokupnog obrazovnog sistema da rade samo oni koji već rade kao prosvjetni radnici? Oni za koje se zna da su svjesno pristali na različite vrste legalnih ucjena, i kojima je jedini cilj imati što veću plaću, jer, znate, oni su ipak visokoobrazovani.

U više navrata obraćala sam se sadašnjoj kantonalnoj ministrici, dobila sam čak i jedan dopis od nje, i NIŠTA. Obraćala sam se i federalnoj ministrici, i dobila sam odgovor od njene pomoćnice da suosjećaju sa mnom, ali nije u njihovoj nadležnosti. Obraćala sam se i dvojici zastupnika, potpuno antagonističkih poimanja društvene zbilje, za koje sam smatrala da bi mogli ukazati na problem, koji nije samo moj problem. Nisu bili prisutni na jučerašnjoj sjednici.

Jedan od zastupnika je jučer rekao, nakon iznošenja niza stavova sa pozitivnim prizvukom, da je uredu ne dirati prosvjetne radnike koji bi se trebali doškolovati, a koji već 20 godina rade u školama, ali da mladi prosvjetni radnici trebaju proći sve vrste obuka da bi adekvatno educirali mladi naraštaj. Dakle, kao magistrica trebam se još doškolovati da bih uopće ušla u učionicu, jer vrijeme i rezultati koje sam uložila i postigla nisu dovoljan pokazatelj mog znanja iz date oblasti za koju sam se školovala. Voljela bih kad bi zastupnici bili jasniji i precizniji u iznošenju svojih stavova, jer je velika vjerovatnoća pogrešnog interpretiranja.

Ono o čemu se vodila najveća diskusija i što su zastupnici zamijetili kao najveći problem u obrazovanju jeste prevoz učenika. Dvije zastupnice su podržale reformu zakona od preko 200 stranica samo zbog člana koji se odnosi na prevoz učenika. Ne umanjujem niti jedan problem sa kojim se susreću đaci, ali zar je uredu prihvatiti cjelokupnu reformu zakona radi jednog člana? Zašto se opozicija ograđuje od slanja amandmana time da apriori zna da se oni neće ni čitati, a kamoli uzeti u razmatranje.

Jedan od problema novog zakona koji su zastupnici isticali jeste i obavezno srednjoškolsko obrazovanje. Imali su i opozicioni, kao i zastupnici koji to nisu, jake argumente zašto nije dobro da srednjoškolsko obrazovanje bude obavezno. Ministrica nije imala potrebu da u prevelikoj mjeri brani svoje stavove; smatram da se tako ponašaju samo oni ljudi koji su sigurni u svoju pobjedu.

Bilo je i zastupnika koji riječi nisu prozborili, valjda su oni ti koji su pročitali sve stranice prijedloga novog zakona i složili se sa svim navedenim. Akcenat je, dakle, bio na onima koji već rade i koji se ne bi trebali dirati, jer su to već ljudi sa iskustvom, dakle empirija vs racio. O novim ljudima se ne razmišlja, osim kada se govori o potrebi stručnijeg kadra u školama u vidu psihologa, socijalnih radnika, pedagoga. Valjda iz straha od totalnog kolapsa, a već je počela ulaziti kroz prozor devijacija, pa da imamo i stražare na vratima, koji će spriječiti da mlijeko skroz ne pokipi.

Sintagmu mrtvo slovo na papiru zastupnici su više puta upotrijebili. Moje obraćanje nije bilo samo ljudima kojih se u opisu obnašanja pozicije tiče moj problem. Išla sam i korak dalje i obraćala se i svojim kolegama iz struke, konkretno profesorima filozofije. Od nekih sam dobila odgovor, sramota me i napisati kakav, a za ove druge, kako se ono kaže – i ne dobiti odgovor je odgovor.

Humanistički pristup u rješavanju problema polako jenjava u Bosni i Hercegovini. Da li su nam uopće potrebni humanistički fakulteti i stručnjaci iz tih oblasti? Da li se oni u ovoj zemlji koji su na pozicijama moći pitaju kako visokoobrazovani ljudi prijavljeni na Zavod za zapošljavanje žive? Ministrica Hota-Muminović je na kraju zasjedanja izjavila da je njoj gušt raditi i da može raditi čitavu noć; ta izjava je uslijedila u toku odluke o prekidu sjednice. U Kantonu Sarajevo postoje visokoobrazovani ljudi koji nemaju priliku da rade, pa ne mogu ni razlučiti da li bi im bio gušt raditi. Pravila u ovoj državi važe samo za one na rubu egzistencije, koji nemaju nikoga tamo da ih pogura.

Iako se kaže da je čovjek mjera svih stvari, mi smo ti koji ovo dozvoljavamo i ismijavamo one koji ukazuju na pogreške i koji bi voljeli vidjeti i drugačije društvo.

Najnovije

 
Maratonci teturaju počasni krug
Marko Ban
04.07.2024
Došli divlji, i dalje se zna....
Nenad Veličković
03.07.2024
Dokimologija ili nastavnici su mjerni instrument
Smiljana Vovna
11.06.2024
Formirala se ideja
Nenad Veličković
30.05.2024
Seks u škole!
Nenad Veličković
28.05.2024
Duplo knjigovodstvo
Nenad Veličković
23.05.2024
Učimo učitelje: budite huligani!
Svjetlana Nedimović
20.05.2024
Četrdesetosatna radna sedmica
Aiša Isaković
16.05.2024
O pravilima takmičenja iz Bosanskog jezika i književnosti
Sandra Zlotrg
14.05.2024
Pedeset nijansi smeđe
Nenad Veličković
13.05.2024
O plivanju, davljenju i smrti logičkog razmišljanja
Andrej Madunić
11.05.2024
Vraćanje laboratorija u život
Sumeja Buljugija
09.05.2024
Već viđeno, a neprovodivo, i k tome nepotrebno
Aiša Isaković
07.05.2024
Prvomajski praznicizam
Nenad Veličković
06.05.2024
Predizborno pompanje
Marko Ban
04.05.2024
Studeni u svibnju
Nenad Veličković
29.04.2024
Komunikacija, matematika i kvalitet života
Nenad Veličković
18.04.2024
Ujarmi pa ujagmi
Nenad Veličković
03.04.2024
Sve u ime djece, pa ko koga prevari
Marko Ban
01.04.2024
Zagadi pa vladaj
Nenad Veličković
01.04.2024
U funkciji stvarnih potreba građana/ki
Nenad Veličković
13.02.2024
Prvo nije bilo crvenog mesa, a onda je nestalo bijelog
Marko Ban
01.02.2024
Glava u pijesku
Savka Skarić
29.01.2024
Četiri škole pod jednim krovom – solarnim
Nenad Veličković
23.01.2024
Ne sam, SAFER-e
Savka Skarić
22.01.2024
Pokušaji poboljšanja našeg obrazovanja se rade pogrešnim putevima
Lamija Tanović
11.01.2024
Ako neće škola u PISA-u, hoće SIPA u školu
06.01.2024
Usudite se znati i osloboditi se autoriteta
Smiljana Vovna
30.12.2023
Lud, zbunjen, postnormalan
Nenad Veličković
29.12.2023
U eri e-dnevnika, pišimo olovkom
Smiljana Vovna
13.12.2023
Djeca s teškoćama sada nemaju ni obrazovanje ni rehabilitaciju
Nura Varcar
11.12.2023
Prodavanje golog (studentskog) života
Svjetlana Nedimović
08.12.2023
Medijska nepismenost medija
Nenad Veličković
05.12.2023