Priča treća – Zašto su konkursi na određeno?
Nekada davno, dok je Dino Konaković još bio (samo) premijer Kantona Sarajevo pa objavio naše lične dohotke na internetu ne bi li žene u brijačnicama informiranije razglabale o feninzima u platama doktora nauka, donesen je nekakav moratorij na zapošljavanje na neodređeno u obrazovnim institucijama. Svi zaposleni nakon toga zaposleni su na određeno. Koji je cilj tog moratorija bio, ja se više ne sjećam, ali do sada ili je ispunjen pa ova glupost treba prestati, ili ne može biti ispunjen pa ova glupost treba prestati. Jer ne samo da armija nastavnika, visokoobrazovanih deficitarnih kadrova, prolazi golgotu od fali ti jedan papir do gdje ti je pečat najmanje jednom godišnje, ne znajući hoće li im djeca imati zdravstveno osiguranje preko ljetnog raspusta, nego je dugotrajnost ove prakse dovela do odliva najkvalitetnijih u druge sektore ili zemlje, i razvila prateće devijacije kao što su profesionalni javljači na konkurs pa odustajači koji se javljaju u timu sa profesionalnim žaliteljima, obaraju konkurse, onda tuže, dobivaju tužbe na koje se troše sredstva, i slično.
Priča druga – Zašto nastavnici nisu bolji?
Čak i danas u jednoj zemlji iza sedam gora, sa novim, a i sa prošlim pravilnikom o zapošljavanju – ili kako se to sada zove zbrinjavanju, kao da se radi o napuštenim cukama, a ne o visokoobrazovanom deficitarnom kadru, u čijem je nastanku jako veliku ulogu igrao i Sindikat – pri zapošljavanju u obrazovanju nikakvu ulogu ne igra nikakav ljudski faktor. Postoji pravilnik po kojem se boduje – uglavnom su to pogrešni kriteriji, ali o tome u nekoj drugoj priči. Bodove je do sad sabirala komisija, sad će kompjuter, ali ishod je isti – ako neko ima najviše bodova, on će dobiti posao. Zašto to nije dobro? Zato što se tako desi da ljudi sa problemima s alkoholom i drogom i nasiljem, pa čak i nasiljem prema djeci, pa čak i seksualnim nasiljem prema djeci, jednom rječju ljudi koje ne bi trebalo pustiti ni u školsko dvorište – budu pušteni u učionicu. A čak i da se ne desi nešto tako drastično, u školu ulazi neko za koga ne znamo hoće li se uklopiti u atmosferu škole, hoće li se unositi u svoj posao i hoće li mu biti stalo do rezultata, ili će tu samo otaljavati čekajući naredni konkurs koji možda neće dobiti.
Priča prva – Kako smo dovde došli?
U drevna vremena, dok je baka Lucija još solila more, direktori i komisije za zapošljavanje su imali puno veću ulogu u tome ko će se zaposliti u školi. Direktori, odnosno koordinatori, odnosno neki lideri nekih grupa u školi, makar su formalno imali mogućnost da formiraju svoj tim, da dovedu ili bar zadrže ljude koji se uklapaju i koji žele da rade. Iako plate nikad nisu bile takve da mogu privući najkvalitetnije, makar su mogli izbjeći one koji imaju potpuno suprotne stavove o tome šta škola treba biti. A onda se ispostavilo da je proces prožet korupcijom, da direktori zapošljavaju i kuntu i pantu, koji onda ostaju na tim mjestima do penzije, gazeći i najmanju nadu da će se ikad krenuti naprijed. Pa su obrazovne vlasti, umjesto da zbrinu vlastite korumpirane pulene, skupa sa sindikatima zapele iz petnih žila da naprave pravilnike o zbrinjavanju visokoobrazovanih deficitarnih kadrova s namjerom da kofol ukinu štele, a u praksi moć šteljenja samo prebace u druge ruke, u svoje.
Predgovor – Zašto je ovo sve apsurdno?
Direktore formalno imenuju školski odbori, ali se zna da će proći onaj koga podrži ministarstvo. Postavlja se pitanje zašto ministarstvo za direktore postavlja ljude u čije poštenje apriori sumnja, za koje vjeruje da će, pruži li im se prilika, dovesti bataljon rođa bez kvalifikacija. Je li moguće da među potencijalnim direktorima nema niko od integriteta, kome je stalo do kvaliteta rada u školi, ili se pak radi o tome da svi mi, pa tako i obrazovne vlasti i sindikati, predviđajući ponašanje drugih polazimo od samih sebe? Ili pak jednostavno, s kim si takav si?
Pogovor
U nekoj zemlji ko zna gdje, u neko vrijeme ko zna kad, ministarstvo obrazovanja za direktore postavlja ljude u čije kvalifikacije za upravljanje, a posebno integritet ne sumnja. Ne zato što su tamo ljudi prirodno pošteniji za razliku od nas koji njegujemo korupciju kao dio tradicije skupa sa narodnom nošnjom i sevdalinkom, nego zato što finansiranje škola direktno zavisi od broja učenika, a broj učenika direktno zavisi od kvaliteta poučavanja i rezultata koje ti učenici postižu na kraju procesa obrazovanja. U prevodu, što bolje učite djecu, to vam roditelji više vjeruju pa ih više upisuju, a što imate više djece, škola ima više para, direktori više autonomije, nastavnici bolje uslove za rad, itd. Tu direktori, koji su već imenovani zato što su najbolji od najboljih, a ne jer su najbliži vladajućoj politici, mogu nezavisno odlučiti o načinu zapošljavanja nastavnika. Imaju mogućnost da formiraju tim koji će raditi na zajedničkim ciljevima, koji će se međusobno slagati i time biti sretniji, što direktno utiče na rezultate, i gdje će svima biti stalo do toga da djeca budu što uspješnija. I mogu zaposliti bataljon rođa ako hoće, ali neće, jer ako rezultati padnu, prvo će oni ostati bez para, a onda i bez posla.
