U četvrtak, 18. aprila, našla sam se u učionici poslije višemjesečnog odsustvovanja s posla. Budući da mjesecima nisam redovno pratila šta se dešava u školama u Kantonu Sarajevo, nisu mi bili jasni ni razlozi, a ni koncept štrajka. Zbog toga sam odlučila da održim čas i upišem u elektronski dnevnik da sam to uradila.
Đaci su uglavnom bili razočarani zašto ne štrajkujem jer za njih to znači da imaju slobodno vrijeme. Negodovanje učenika i učenica zbog mog neštrajkovanja usmjerila sam na raspravu o štrajku kao obliku borbe za radnička prava i o počecima radničkog organiziranja. Predajem historiju, tema je kompatibilna s nastavom, ali, nažalost, u novom, reformiranom nastavnom planu i programu za historiju nema ni riječi o počecima radničkog organiziranja, o povijesti radnog prava, ulozi sindikata u borbi za radnička prava i metodama sindikalne borbe. Đaci osnovne škole su do početka 90-ih godina prošlog stoljeća i raspada Jugoslavije na časovima historije učili o tome, a otkako Bosna i Hercegovina nije socijalistička, nego kapitalistička država iz udžbenika historije su prognani borci za radnička prava.
Ovo je jedna od tema koja učenike zanima, a i trebat će im to znanje u životu. Na moje pitanje šta je štrajk odgovorili su da je štrajk kada ništa ne radiš, a na pitanje šta je rad najglasniji učenik je rekao da je rad stvorio čovjeka, a nerad gospodina, dok su neki dodali da su to čuli od Izeta Fazlinovića i da njemu vjeruju! Mene su obrazovali nastavnici koji su stalno isticali marksističku krilaticu da je rad stvorio čovjeka, a kada je i ko dodao da je nerad stvorio gospodina, nije mi poznato. Svojim učenicima samo sam mogla reći da se ne slažem da je nerad stvorio gospodina, ali ni da je rad stvorio čovjeka, jer i životinje rade. Bilo mi je nelagodno kada su me pitali da li ja štrajkujem, a naročito kada su me pitali da li je istina da nastavnici štrajkuju zbog plaće. Kako me psihički opterećuje ova štrajkačka atmosfera, a naročito rasprave o zakonitosti štrajka upozorenja u osnovnim školama i vrtićima i kako bih mogla donijeti ispravnu odluku, kako bi mi savjest bila mirna, provela sam nekoliko sati istražujući na internetu relevantne informacije o štrajku prosvjetnih radnika u evropskim zemljama.
Tako sam došla do informacije da je 2019. godine njemački Savezni ustavni sud zabranio štrajk njemačkih učitelja uz obrazloženje da tri četvrtine od 800.000 tamošnjih učitelja imaju status javnih službenika i uživaju privilegirane uvjete zdravstvenog osiguranja i sigurnost zaposlenja. Prema pisanju medija, i u drugim evropskim državama proteklih godina održavali su se štrajkovi prosvjetnih radnika, uprkos pokušajima državnih vlasti da zabrane štrajkove. Prosvjetni radnici u Kantonu Sarajevo nemaju status državnih službenika, ali Zakon o štrajku Federacije BiH ne ograničava javnim službenicima pravo na štrajk, nego predviđa uređenje pitanja štrajka pripadnika ministarstava unutrašnjih poslova, organa uprave i službi za upravu u Federaciji Bosne i Hercegovine posebnim zakonom. Prosvjetni radnici nisu javni ili državni službenici, ali mislim da postoji potreba da se i štrajk zaposlenih u odgojno-obrazovnim ustanovama uredi posebnim zakonom. Nije dovoljno da se u Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog odgoja i obrazovanja samo inkorporiraju stavke iz Zakona o štrajku koje su previše općenite. Prosvjetni radnici ne rade u proizvodnji, ne proizvode trgovačku robu, nego rade sa djecom za čiju su bezbjednost odgovorni i za vrijeme štrajka ako se djeca nalaze u školama. Ne može se štrajk u odgojno-obrazovnim ustanovama provoditi tako što će jedan broj radnika štrajkovati, a drugi neće.
Kada bi prosvjetni radnici dobili status javnih ili državnih službenika to bi bio početak stvarne depolitizacije obrazovanja. Prema Zakonu o državnoj službi Kantona Sarajevo, državni službenik ne smije obavljati dodatnu aktivnost za koju se plaća naknada i ne može biti član upravnih i drugih odbora, političkih partija i ne smije slijediti instrukcije političkih partija. A koliko prosvjetnih radnika su članovi općinskih vijeća i članovi upravnih i drugih odbora političkih partija!? Politički angažirani prosvjetni radnici su ujedno i članovi sindikata, zbog čega se i štrajkovima često pripisuje politička motiviranost.
Djeci sam objasnila da prosvjetni radnici u Kantonu Sarajevo štrajkuju zbog Pedagoških standarda i normativa koje dosad nisam cijele pažljivo pročitala. Nisam bila u situaciji da se bavim takvim temama, iako me se direktno tiče. Pronašla sam prijedlog tog dokumenta na stranici Instituta za preduniverzitetsko obrazovanje i prvo što mi je upalo u oči je broj stranica – 126 stranica. Važeći Pedagoški standardi i normativi imaju 47 stranica. Valja pročitati s razumijevanjem 126 stranica, a nastavnicima se u 40-satnu sedmicu ne računa čitanje prijedloga zakonskih i podzakonskih akata za djelatnost osnovnog odgoja i obrazovanja. Ipak, odlučila sam čitati redom i tako dođoh do tabele u kojoj su navedene karakterne osobine koje kroz obrazovni sistem treba razvijati kod učenika, a to su, između ostalih: otvorenost uma, radoznalost, iskrenost, poštenje, hrabrost, optimizam i smisao za humor. Mislim da bi posjedovanje ovih vrlina trebao biti jedan od najbitnijih kriterija za prijem zaposlenika u odgojno-obrazovne ustanove, a naročito prilikom izbora i imenovanja direktora.
U daljem čitanju pala mi je u oči predviđena količina nastavnih sredstava i pomagala koja potvrđuje da su nastavni planovi i programi preopširni. Recimo samo za kabinet historije već dvadeset i pet godina predviđena je zidna karta Srednjovjekovna bosanska država, ali tu kartu je nemoguće nabaviti – nema je na tržištu. Nema ni mapa slijepih karata, kao ni predviđenog pokretnog vizuelnog materijala. Prema pedagoškim standardima i normativima, i starim i novim, u školi bi se, između ostalog, trebala naći precizna tehnička vaga sa utezima, Hofmanov aparat (elektroliza vode), Kipov aparat (razvijanje plinova), aparatura za destilaciju, eksikator (sušionik), binokularni/monokularni mikroskop, digitalna vaga, džepni PH-metar, aparat za provjeravanje Pascalovog zakona, pribor za ispitivanje pritiska tečnosti, hidrostatička vaga, Gravesandov prsten, pribor za demonstraciju prenošenja količine toplote, elektrostatičko klatno, elektrostatička mreža, Faradejev kavez, elektrofor, pribor za demonstraciju električnog polja, model pločastog kondenzatora, Rumkorfov induktor, Maksvelov točak, kovačka stega, lemilica od 18 W do 20 W, stona električna bušilica, dvostrana brusilica, aparat za zavarivanje, univerzalna mašina za obradu drveta sa postoljem... Sva sreća da škole ne posjeduju sva nabrojena nastavna sredstva – teško je i zapamtiti za šta sve služe i kako se zovu, a s obzirom na količinu obaveza, bilo bi posebno teško i sve ih upotrijebiti.
Prvi put sam gledala i čitala Pedagoške standarde i normative davne 2001. godine, kada sam počela raditi u školi. Sjećam se svoje naivne iznenađenosti kada sam pročitala da škola treba imati specijaliziranu učionicu sa zidnim kartama, mapama slijepih karata, hronološkim kartama, videokasetama i raznim potrošnim materijalom. Realnost je bila da sve to nisam imala, a nemam ni sada ni predviđena nastavna sredstva, ali ni kabinet.
U novim pedagoškim standardima i normativima za nastavu historije predviđena je specijalizirana učionica sa istim nastavnim sredstvima. Sve je isto kao i prije dvadeset i neku godinu, samo ja više nisam iznenađena. Navikla sam da sam dio obrazovnog sistema koji samo na papiru izgleda savršeno, da jedno čitam, drugo vidim, jedno radim, a drugo pišem... Sve je ovo već manje-više viđeno.
Čitajući sadržaj novih pedagoških standarda i normativa saznala sam da su još važeći Normativi za planiranje, izgradnju i namještaj osnovnih škola u SR Bosni i Hercegovini iz 1977. godine! Završila sam osnovnu školu 1990. godine u jednoj maloj sredini u sjeverozapadnoj Bosni, ali sam imala kabinetsku nastavu i imala sam priliku vidjeti osnovna nastavna sredstva i pomagala navedena u pedagoškim standardima i normativima. Sada učenice i učenici završe osnovnu školu a da nikad nisu vidjeli kostur čovjeka, globus, epruvetu, model geometrijskih tijela ili mikroskop.
Država BiH se još davne 2008. godine obavezala na poštovanje Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, zbog čega se i tada u izradi pedagoških standarda i normativa razmišljalo o učenicima i radnicima sa teškoćama u kretanju i komunikaciji. Naime, i u važećim i novim standardima predviđeno je da ustanova posjeduje lift ili kosi lift na stubištu za prilaz drugim etažama, kao i specijalna tehnička pomagala za radnike i učenike sa teškoćama u komunikaciji. No, sve je to isto pisalo i u starim pedagoškim standardima i normativima, osnivač škola se obavezao da će i učenicima i radnicima s teškoćama u kretanju i u komunikaciji obezbijediti lift i specijalnu tehniku za komunikaciju, ali i to je samo mrtvo slovo na papiru. Učenici su čak u povoljnijoj poziciji jer ne gube pravo na obrazovanje, ali nastavnici gube pravo na rad. Šta sa nastavnikom koji se zbog tjelesnog invaliditeta ne može penjati na više etaže, ne može pratiti učenike na izletima i posjetama kulturnim ustanovama?
Prema Zakonu o radu Federacije BiH, ukoliko ne postoji mogućnost raspoređivanja radnika na drugo radno mjesto, poslodavac može, nakon provedenih konsultacija sa vijećem zaposlenika, otkazati radniku ugovor o radu. Država BiH je usvojila Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom, a prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization), invaliditet je bilo kakvo ograničenje ili nedostatak sposobnosti za obavljanje neke aktivnosti na način ili u obimu koji se smatra normalnim za ljudsko biće. O tome standardi ne govore.
U jednom trenutku jedan učenik me pitao mogu li djeca štrajkovati, što mi je bio povod da ih upoznam sa položajem djece u 19. stoljeću, kada se i javljaju prvi štrajkovi. Iznenadili su se činjenicom da su u 19. stoljeću njihovi vršnjaci radili čak i u rudnicima. Na moje pitanje koji je sljedeći praznik, odgovorili su uglas da je to 1. maj!
Razgovor o štrajku, a ujedno i čas, završila sam objasnivši da se 1. maj u cijelom svijetu obilježava kao spomen na štrajk radnika u Sjedinjenim Američkim Državama održan 1. maja 1886. godine na kojem su radnici zahtijevali osmosatno radno vrijeme, što su zvanično i dobili, ali...
