U Osnovnoj školi Sveti Sava u Zvorniku, u oronuloj učionici, odvojena od drugih učenika i učenica, djeca s poteškoćama nastavu pohađaju u posebnom odjeljenju, prema prilagođenom planu i programu, ali pojedini đaci ne uspijevaju usvojiti predviđena znanja jer individualni programi i uslovi i način rada nisu prilagođeni njihovim mogućnostima.
Imam dvanaest učenika s različitom simptomatologijom, različitom kliničkom slikom i različitim ponašanjem i oni bi, prema pravilima struke, trebali biti raspoređeni u tri odjeljenja, ali su zbog nedostatka sredstava u školi raspoređeni u dva odjeljenja. Neki od njih zbog svojih zdravstvenih problema nisu prisutni u odgovarajućoj mjeri, zbog čega je teško uspostaviti saradnju ili komunikaciju s njima. Neki pak prave ispade, agresivni su ili skloni samoagresiji i samopovređivanju, ali i povređivanju drugih, destruktivnom ponašanju..., kaže Manuela Gajić, koja drži nastavu u tom odjeljenju.
Kaže da defektolozi u školi djecu dijele u grupe jer jedna osoba ne može sama brinuti o šest učenika među kojima pojedini imaju teži oblik invaliditeta, ali na taj način ova djeca pohađaju samo pola nastave.
Učionica je premala za djecu koja imaju potrebe kakve imaju moji učenici, ima ukupno šest klupa sa šest stolica, i tako su i djeca raspoređena. Škola je predlagala da promijenimo smjene, pa da se rotiramo s nekom od učiteljica. Međutim, to nije moguće jer djeca s ovim dijagnozama koje mi imamo u razredu nisu u mogućnosti sarađivati nakon 12 sati, u drugom dijelu dana, i kada bi išla u školu poslije 12 – ne bi dobila ništa od nastave, pojašnjava Manuela Gajić. Naglašava da bi u školi trebali raditi i oligofenolozi i specijalni edukator i rehabilitatori, ali da su za sada logopedi koji rade polagali dodatne ispite da bi mogli ući u razred.
S roditeljima nismo uspjeli razgovarati. Manuela Gajić kaže da većina roditelja ne prihvata činjenicu o smanjenim sposobnostima svoje djece i o tome da je njihovo stanje trajno:
Većina roditelja smatra da njihovoj djeci nije mjesto u specijalnom odjeljenju, da su tu zbog učitelja ili učiteljica, što zaista nije istina. Ali ima roditelja, uglavnom onih čija djeca imaju teže poteškoće, koji su svjesni smanjenih potencijala svoje djece i jako su zahvalni svima koji rade s njima.
Direktor Škole Goran Ivanović potvrđuje da djeca s poteškoćama nastavu pohađaju u posebnim odjeljenjima.
Djeca su raspoređena u posebno odjeljenje na osnovu odluke komisije koja vrši ocjenu i kategorizaciju. S njima rade defektolozi i postupaju prema preporukama nadležne komisije koja vrši procjenu stepena invalidnosti i prema uputama Ministarstva, kaže Ivanović i apeluje na vlasti na višim nivoima da više pažnje posvete ovoj kategoriji stanovnika.
Nama je potreban još jedan asistent u nastavi, sada imamo samo jednog, to nam je odobrilo Ministarstvo prosvjete i kulture RS-a, kaže Ivanović i naglašava da njegovoj školi nedostaje sve!
Iz UNICEF-a BiH jasno poručuju da specijalna odjeljenja nisu inkluzija.
Ta djeca očito ostvaruju pravo na obrazovanje po integrativnom, ali ne inkluzivnom modelu. Dok svjedočimo debatama o tome da li je ili nije izvodljivo uključiti svu djecu sa poteškoćama u redovne škole, istraživanja nam kazuju da sa organizacione, kurikularne i pedagoške perspektive ne postoji niti jedan razlog za paralelne segregirane usluge za djecu sa poteškoćama u obrazovnom sistemu. Promjene koje škole raportiraju u oblasti pedagoške prakse i izrade kurikuluma te podrška koju imaju od vanjskih službi u okviru inkluzivne prakse dovode do poboljšanja kvaliteta za sve učenike, kako za one sa tako i za one bez poteškoća, kaže Nineta Popović iz UNICEF-a.
U Zvorniku, za đake s poteškoćama, po završetku i ovakve škole, život staje jer ne postoje programi koji bi im omogućili aktivno učešće u zajednici kroz rad, privređivanje ili bar volontiranje, ne postoji nikakav oblik uključivanja u društvo.
Iako je Bosna i Hercegovina prihvatila obavezu da gradi inkluzivno obrazovanje, obrazovne institucije zbog finansijskih nedostataka ili nedovoljno razumijevanja ozbiljnosti problema i obaveza države nisu provele inkluziju onako kako bi ona trebala da izgleda.
Bosna i Hercegovina je 29. jula 2009. godine potpisala Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom, a ratificirala je 12. marta 2010. godine, uključujući i Opcioni protokol. U septembru 2016. godine Odbor Konvencije je usvojio i objavio Opći komentar na član 24. Konvencije. On daje smjernice za 166 država koje su ratificirale Konvenciju o ispunjavanju obaveza iz člana 24. po kojem su države potpisnice dužne osigurati inkluzivni obrazovni sistem na svim nivoima i cjeloživotno učenje.
