Upisao sam djevojčicu u prvi razred u školu u kojoj imate mogućnost da kao drugi strani jezik odaberete turski. Već znam, neću dozvoliti da joj se to desi, iako nemam ništa protiv da nauči turski. Neću dozvoliti jer je cijena toga ideološka lobotomizacija djece s ciljem stvaranja malih turkofila, u smislu ljubavi prema turskoj politici od Ataturka do danas.
Vidjelo se to 23. aprila. Učenici koji uče turski jezik u BiH, njih oko 6.000, tog dana boravilo je u Zenici povodom Dana nacionalnog suvereniteta Turske i Međunarodnog dana djeteta. Dva povoda u jednom. Ataturk je tako odlučio da Dan suvereniteta pokloni djeci Turske. Da li ga je odmah autokratski ambiciozno nazvao međunarodnim ili je neko poslije njega to uradio, ne zna se. Jasno je, međutim, da u njemu ničeg međunarodnog nema. To što se obilježava u BiH ne znači da je i ovdašnji, već samo da se i ovdje nešto tursko slavi. Baš kao što ni sovjetski praznici nisu bili poljski, iako su se u vrijeme hladnog rata i tamo obilježavali.
Što će nam onda taj praznik? Donekle je odgovorio gradonačelnik Zenice Husein Smajlović: Bosna i Hercegovina može dosta naučiti od ovog primjera. Čini se, posljednjih godina, da je naša suverenost pod znakom pitanja, da poslovima naše zemlje upravljaju iz drugih centara i da smo stavljeni na tračnice kojima nije moguće voditi samostalan život. Tako i još gore izgledalo je u godinama borbe za turski suverenitet.
Smajlović sigurno nije mislio na Ankaru ili Istanbul kad je spominjao te druge centre iz kojih se navodno upravlja našim životima, mada bi i ta kritika imala mjesta. Najglasnije osporavanje BiH dolazi iz Republike Srpske. Centar koji Milorad Dodik, predsjednik RS-a, smatra svojim je Beograd. Nama sad borba za turski suverenitet treba nekako pomoći da se riješimo upravljanja ovdašnjim zbivanjima iz tog Beograda i drugih antibosanskih centara. Turska je svoju borbu za suverenitet riješila ratom, da li bi to trebao biti i naš put?
Ovakva mogućnost tumačenja još strašnije izgleda ako se uzme da je Smajlović navedeni citat izgovorio pred 6.000 djece koja mašu zastavama Turske i BiH, čije su simpatije dodatno kupljene poklonima podijeljenim na ulasku u dvoranu. Neka od djece dobila su još poklona u nagradnim igrama koje su organizovane. Osim političara, obratili su im se njihovi idoli sa sportske i muzičke scene, Mirza Šoljanin, Eldin Huseinbegović, Armin Muzaferija, Edin Džeko, Miralem Pjanić, Emir Spahić i Arde Turan. Sve što vole tog dana došlo im je iz Turske ili je bilo na njenoj strani, pa kako onda tu Tursku ne voljeti?
Nije problem gajiti simpatije prema zemljama i narodima, problem je kad se te simpatije stvaraju kroz političku i ideološku indoktrinaciju. Sasvim je opravdano i pohvalno učiti strane jezike, ali nije uredu da su vam djeca zbog tog obavezna jednom godišnje biti prisutna na prvorazrednom političkom događaju ušminkanom estradno-sportskim kičerajem.
Niko, međutim, u tom ne vidi ništa problematično. Ili vidi, ali ne reaguje. Izuzetak koji potvrđuje pravilo je Nermin Bise koji je na svom Facebook profilu kritikovao odvođenje djece. Napisao je, između ostalog, i ovo, što uz njegovu dozvolu prenosimo: Nemam potrebu nikome dodatno objašnjavati svoje mišljenje jer se slučaj dotakao i mene, roditelja dječaka koji je bio jedan u moru dječice od 10 do 13 godina u četvrtak u Zenici. Odveden je pod obavezom provođenja nastavnog plana i programa, a ustvari odveden je u PREVARU, ZABLUDU i OPASNOST, bez mogućnosti da meni kao roditelju bude predočen razlog odlaska na taj skup SRAMOTE u srcu Bosne. Odveden je da bude MOBILISAN i da mu bude NAREĐENO kada će i kako mahati zastavom Turske. Šta uraditi? Šta poduzeti? Od koga tražiti odgovornost za zloupotrebljavanje rođenog djeteta? Kojem sistemu? Kojoj instuticiji? Ko će reagovati i kako će reagovati?
Institucije obrazovnog sistema u FBiH su po ovom pitanju zakazale. One su jednostavno pristale da po komandi pokupe djecu i odvedu ih na obilježavanje. One, dakle, nisu ni organizatori, već izvršioci jedne stavke u projektu Turski jezik – drugi strani jezik. Pokrovitelj projekta je Ambasada Turske a provodi ga Institut Yunus Emre. Znakovito, projekt je podržan i od turske vojne misije u BiH. Domaći suorganizatori ove godine su bili Asocijacija Mostovi prijateljstva – Zenica te Grad Zenica. Kome, zaista, roditelji da se obrate i kakve veze sve ove institucije imaju s obaveznim obrazovnim procesom u BiH?
Ono što mogu je da tog dana ostave dijete kući i nabave mu opravdanje. Što je relativno lako u odnosu na to kako objasniti djetetu da s drugarima iz razreda ne može ići mahati turskim zastavama?
Fotografija preuzeta sa portala avaz.ba
