Nedavno se u kablovskoj ponudi filmova (HBO) našlo remek-djelo Fransoa Trifoa 400 udaraca. U visokoj rezoluciji i legalno dostupan, ostavlja nas kao nastavnike i roditelje bez izgovora da ga pogledamo s djecom i razgovaramo o utiscima koje će na nas ostaviti. A oni neće biti laki i površni, 400%!
Šta bi i dalje mogao biti naš izgovor da to svejedno ne učinimo, osim što nemamo HBO, vremena, strpljenja, znanja, motivacije...?
Film je crnobijeli, pa bi djeci mogao biti čudan i ostaviti ih nezainteresovanim. Čak i ako za tu pretpostavku postoji neka osnova, filmski jezik je ipak znatno složeniji od svođenja na boju. Ukoliko želimo da djeca uživaju u filmskoj umjetnosti učestvujući emotivno i intelektualno, neophodno je da razumiju njena izražajna sredstva, razloge zbog kojih reditelj bira ovaj ili onaj postupak. Teško je zamisliti bolju priliku za takvo učenje od 400 udaraca. Svaka je sekvenca u filmu postavljena promišljeno, s razlogom. Slike su sugestivne i pričaju važnu i tešku priču najčistijim filmskim jezikom koji se može zamisliti. Dijalog je tu u funkciji realizma više nego priče, iako na samom kraju (u sceni sa psihologom, i nakon tog majkom) saznajemo nekoliko bitnih motivacijskih detalja.
Kadrovi u školi i u dječakovom stanu ubjedljivo izazivaju tjeskobu, koju scene snimljene na ulicama užurbanog i hladnog Pariza čine još beznadnijom, a sve skupa stoje u snažnom kontrastu sa završnom slikom dječaka koji, bježeći iz ustanove za maloljetne delikvente, utrčava u široko otvoreno more.
Taj dječak je drag i bezazlen, ali roditeljskom nebrigom i zaostalošću škole zanemaren i osuđen na propadanje. Mi sve vrijeme saučestvujemo u njegovim pokušajima da se osjeti prihvaćeno i voljeno, i sve teže vjerujemo i prihvatamo da će oni ostati uzaludni. Okrutnost zaodjenuta u nemoć da se izađe iz zadate društvene uloge – uloge siromašnih roditelja, tradicionalnih nastavnika, strogih direktora škole, bezosjećajnih sudija za maloljetnike, efikasnih inspektora i policajaca, nasilno strogih odgajatelja u domu za besprizorne – sve to, čitavo društvo, sužavaju svijet pred dječakom na prostor kaveza. (Nije slučajno jedan od plakata za film dječakovo lice iza žičane mreže zatvorske ćelije!)
Sve je u tom filmu što bi trebalo biti najvažnija zadaća škole: da moralno ispravno odgovori na pitanje šta je njen cilj i njena odgovornost, pred tim prelijepim dječijim očima koje gledaju iz kaveza za ptice.
Snimljen prije 64 godine, film 400 udaraca nije izgubio ništa od svoje sugestivnosti i važnosti. Jednim dijelom tome je razlog Trifoova maestralno ispričana filmska priča, a drugim, nažalost, poražavajuća činjenica da škola i dalje klupe vidi kao kalupe.
