Školegijum: U Francuskoj smo školi. Po čemu je ona francuska?
Drinić: Francuska je jedina zemlja koja ima razgranatu mrežu svojih škola po svijetu, skoro 500 institucija danas, smještenih u 136 zemalja u kojima se školuje više od 330.000 učenika. Sve rade po istom planu i programu i svima je nadređeno Francusko ministarstvo obrazovanja. Kurikulum koji provode je onaj koji je propisalo Francusko nacionalno ministarstvo obrazovanja i jednak je onom koji se sprovodi na teritoriji Francuske. Ta mreža je omogućila da djeca u svakoj zemlji mogu svoje školovanje nastaviti unutar istog sistema, po istom planu i programu. Iako su u početku otvarane za «iseljene» francuske građane, vremenom je došlo do toga da su te škole postale međunarodne.
Francuski obrazovni sistem je zasnovan na primarnom obrazovanju, kojem pripada školovanje od treće do šeste godine – Mala škola i prvih pet razreda osnovne škola, dok drugostepeno obrazovanje podrazumijeva starije razrede osnovne škole (od VI do IX) i srednju školu.
U Sarajevu se Francuska škola otvara 1998. godine na zahtjev velikog broja stranaca i frankofona koji su iza ratnih dešavanja bili prisutni u našoj zemlji. U prvoj godini, škola je najvećim dijelom bila škola za strance da bi se već kroz tu prvu godinu pokušala otvoriti prema građanima BiH. Od 1999. smo imali dva razreda, jedan razred Male škole i jedno mješovito odjeljenje od prvog do petog razreda. Vremenom je škola postepeno rasla. Danas našu školu pohađa 240 učenika i učenica.
Školegijum: Šta je u tome francuski interes?
Drinić: Osnovni cilj je širenje francuskog jezika i kulture. Oni tako vremenom stvaraju frankofile i frankofone koji će biti naklonjeni francuskom jeziku i kulturi.
Školegijum: Kako Francuzi vrše nadzor da je sve u skladu s njihovim propisima?
Drinić: Direktor pedagoških programa Francuske škole u Sarajevu koji je imenovan u ime Francuskog ministarstva obrazovanja je garant i nadgleda rad i provođenje plana i programa te procedura koje propisuje Nacionalno ministarstvo obrazovanja Republike Francuske. Svake godine imamo jednu ili dvije posjete/kontrole francuskog inspektorata, uz sve izvještaje koje smo dužni redovno slati. Imamo regionalnog inspektora čije je sjedište u Rimu.
Školegijum: Šta ste dužni prema domaćem zakonodavstvu i imate li obaveza prema poštivanju domaćih planova i programa za neke predmete?
Drinić: Francuska škola u Sarajevu je registrovana kao škola koja radi po planu i programu druge države, što je u skladu sa važećim zakonima. Da bi diplome bile nostrifikovane, mi smo morali uraditi elaborat, zadovoljiti sve zakonom propisane uslove i norme, a u smislu plana i programa, morali smo prevesti plan i program po kojem radimo i koji je, najvećim dijelom, kompatibilan s važećim planom i programom u Bosni i Hercegovini. Ono što smo mi napravili kao iskorak je da djeca državljani BiH prate dio nacionalnog program, tj. da maternji jezik prate po planu i programu koji nalaže Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo. Učenici i učenice koji su strani državljani imaju obavezne časove B/H/S jezika kao stranog jezika. I u tom smislu mi se precizno držimo onoga što je naš moto: Tri jezika, dvije kulture. Naši učenici počinju s učenjem engleskog jezika u Maloj školi, dakle u četvrtoj godini života, kroz zabavne aktivnosti i do kraja osnovne škole težimo ostvarenju nivoa B2 iz engleskog jezika (prema evropskom okviru o poznavanju stranih jezika).
Školegijum: Razgovarao sam s dvije vaše profesorice iz Male škole. One su profesorice francuskog jezika a predaju djeci predškolskog uzrasta sve što ta djeca treba da nauče. Njihova primarna struka ne odnosi se na tu djecu i ni na šta drugo osim na francuski. Ipak predaju...
Drinić: Konceptualno je sistem obrazovanja u Francuskoj drugačije organizovan. U Francuskoj nemate pedagošku akademiju za predškolski odgoj, razrednu nastavu...
Ljudi koji žele raditi u školama, moraju imati minimalno završen master. Nakon završenog postdiplomskog studija, mogu se odlučiti da polažu državni ispit za profesore u maloj školi i nižim razredima osnovne škole. Ukoliko uspješno polože taj državni ispit i budu odabrani, imaju godinu dana specijalizacije za rad u školama. Nakon toga slijedi godina dana prakse i onda ulaze u razred kao profesori. To mogu biti ljudi koji su studirali biologiju, ekonomiju, umjetnost... Pritom, država odredi koliko joj je državnih službenika potrebno u prosvjeti, i toliko ljudi primi. Na primjer, može se desiti da vi položite taj državni ispit, ali ako je ministarstvo obrazovanja odredilo da prima 135 ljudi, a vi ste 138. na listi, ne možete dalje ići na specijalizaciju. U našoj ustanovi su profesori u maloj školi pretežno profesori francuskog jezika koji su imali i pedagošku grupu predmeta, a mi smo im omogućili daljnje obuke. Oni se konstantno usavršavaju. U ovoj godini je 14 kolega i kolegica otišlo na različite seminare s različitim ciljevima. Njihova je dužnost kad se vrate sa seminara da prenesu nova stečena znanja i iskustva kolegama i kolegicama s kojima rade.
Školegijum: Možete li izdvojiti neku edukaciju, u čemu se usavršavaju?
Drinić: Posljednji trening u našoj regiji jugoistočne Evrope je bio u Sarajevu, mi smo bili domaćini i imao je za temu «Koncept brojeva u Maloj školi». Kako pristupiti djeci da shvate šta je broj? Djeca često «znaju brojati» odnosno poznaju brojčani niz, znaju niz pjesmica s brojevima i sl., ali često ne znaju šta taj broj krije, čemu služi, koju količinu predstavlja...
Školegijum: Mala škola se na francuskom zove «Ecole maternelle», što u bukvalnom prevodu znači «materinska škola». U nju se polazi s tri godine i traje do šeste, tj. do prvog razreda. Šta ona podrazumijeva?
Drinić: Važno je djeci pružiti jedno stimulativno okruženje. Odnos je materinski, oni su zaštićeni. Sve su aktivnosti pod nadzorom škole i dirigovane, nisu nijednog momenta prepušteni sami sebi. Pružiti im tu majčinsku podršku, ljubav, ono što su temelji da izrastu u prave ljude. Eto tako bih ja definisala tu materinsku školu. Ako kažete vrtić, mi to nismo, ako kažete mala škola, roditelji se prepadnu, ali premali su, prerano im je za školu. Nikad im nije prerano da stiču nova znanja i iskustva, samo je bitno kako ćete ih moderirati kroz taj put, odnosno usmjeriti da to vrijeme maksimalno iskoriste i usvoje maksimum.
Ono što većina zemalja prihvata kao francuski brend je ta materinska škola. Vrlo su jasno definisani ciljevi, načini na koje prenosite znanje i kako postići da djeca usvoje cijeli niz sposobnosti i vještina. To je prava «Mala škola». Često ćete u našem okruženje sresti ljude koji ustanu ujutro pa im je žao probuditi dijete te ga ne vode u vrtić. To je u BiH sasvim normalno – izgovori su razni «šta ima veze, neka se naspava, neće ništa propustiti, odvest ću ga sutra...». Teme koje se obrađuju, provlače se kroz sve aktivnosti tokom dana. Od brojanja koje smo maloprije spominjali. Djecu trebate naučiti datume, koji je dan bio jučer, koji je danas, koji je sutra, koliko je to dana, koliko nas je prisutno, koliko nas je onda odsutno... U toku svih zajedničkih aktivnosti i rada u grupi, vi možete jako puno toga uraditi i postići. Naravno da djeca cijeli dan nisu zatvorena u učionici i da ne sjede u klupama osam sati dnevno, već se puno toga dešava kroz igru, imitaciju, pa kroz kutak kuhinje, kutak lutaka, kutak autića... U svim tim trenucima igre, uživanja i zabave, jako puno ciljeva možete postići. Ja nijednog momenta ne kažem da naše predškolske institucije to ne rade, ali su nam ciljevi gdje želimo dovesti naše učenike i učenice kad završe malu školu drugačiji. Mi imamo Sveske uspjeha – «šta znam, šta sam naučio, šta sam postigao, koliko napredujem...». Nakon što urade evaluacije, djeca sama ispunjavaju šta su usvojila. Knjižice koje su osmislili i izradili kolegice i kolege u Maloj školi su izazvale oduševljenje francuskog inspektora koji nam je bio u posjeti, rekao je da dugo nije vidio bolje. Vi knjižice možete sami izraditi, ali da one imaju odobrenje francuskog ministarstva.
Ono što je genijalno u francuskom sistemu obrazovanja za mene kao roditelja je da ne postoje pogrešne hipoteze, da svaka hipoteza koju možeš obrazložiti je u redu. Naše društvo najčešće uči djecu da ne govore ako nisu sigurni u ispravan odgovor. A čitav koncept francuskog obrazovanja je zasnovan na tom da razvijaju kritičko mišljenje, da razmišljaju, koriste već stečena znanja u iznošenju svojih pretpostavki, da kažu svoje mišljenje bez ismijavanja ostalih, ali da uvijek pokušaju to obrazložiti.
Školegijum: Kad je naše obrazovanje u pitanju, manjkavo je u mnogim stvarima, ali, recimo, da je to odvajkad očito, nevezano za rat, kad su u pitanju neke životne vještine. Ja kroz svoje obrazovanje nisam imao, naprimjer, nijedan čas plivanja. Kako je to kod vas?
Drinić: Mi od pete godine vodimo djecu na bazen. Cilj nam je tada osloboditi ih straha od vode i naučiti ih plivati. Prvi i drugi razredi imaju obavezno plivanje kao dio tjelesnog odgoja. Učenici unutar nastave često imaju mogućnost pohađati i časove klizanja, skijanja, jahanja...
Školegijum: Imate li francusku srednju školu?
Drinić: Francuska srednja škola postoji na vrlo specifičan način. Djeca kod nas mogu nastaviti srednju školu, ali pod jasno definisanim uslovima uz pomoć centra za učenje na daljinu – CNED-a, čije je sjedište u Francuskoj. Mi im organizujemo nastavu, ali su oni učenici strazburške akademije, ona im šalje testove i njihovi profesori ih ocjenjuju, a na kraju školovanja im izdaje diplomu o završenoj srednjoj školi Francuskog nacionalnog ministarstva.
Školegijum: Ako to nije francuska, koju srednju školu vaši učenici najčešće upisuju i osjete li ikakav jaz, nekompatibilnost s obzirom na sistem obrazovanja koji su imali na osnovnoj i na onaj koji zateknu u srednjoj školi?
Drinić: Mislim da oni najveći jaz imaju u načinu na koji stiču znanja. Traže praktičnu primjenu nečega što su naučili. Naši učenici koji se odluče da nastave srednju školu u Bosni i Hercegovini se najčešće odlučuju za IB (International baccalaureta) program u sarajevskoj Drugoj gimnaziji.
Školegijum: Koji su benefiti koje im osnovna francuska škola pruža za studiranje vani, pod uslovom da ne završe neku srednju međunarodnu školu?
Drinić: Definitivno im je otvoreno puno više mogućnosti i svjetski univerziteti jako cijene francuski obrazovni sistem, multikulturalnost i međunarodni karakter jedne ovakve škole. Naravno, uz dobre rezultate tokom srednjoškolskog obrazovanja. Ukoliko se odluče za fakultete u Francuskoj, za koje «Campus France» odobrava i stipendije, morate imati određeni nivo znanja francuskog jezika koji ovdje nauče kao i maternji jezik, i još jedan bitan element budućeg školovanja koji ovdje nauče, jest vrlo jasan kodeks pisanja, obrade i korištenja informacija...
Školegijum: Jesu li francuske škole privatne ili državne?
Drinić: Neke od francuskih škola je osnovala država, neke je osnovala asocijacija udruženja roditelja. Naša škola je privatna.
Školegijum: Da li je profitabilna za vlasnika?
Drinić: Našu školu ne subvencionira ni jedna institucija, država niti ministarstvo. Mi smo samofinansirajući i sve uplaćene školarine pokrivaju redovne troškove generalno: namještaj, opremu, učila, knjige, izgradnju igrališta, knjige za biblioteku, oprem za laboratorij i sl., te tekuće troškove kao što najamnina, režije, plate i doprinose svim zaposlenicima. Kad bismo ostvarili neku veliku dobit, sigurno da bi dio išao vlasniku.
Školegijum: S obzirom da se plaća, šta je ono, ako niste frankofoni, što roditelje u najvećoj mjeri privuče da upišu dijete u vašu školu?
Drinić: Prije svega međunarodni karakter škole. U ovoj školi trenutno imate 29 nacionalnosti pa je djeci blisko 15 do 20 različitih jezika oko sebe da čuju svaki dan kao i da vide ljude svih boja i rasa. Škola je sekularna ustanova. Zasnovana je na građanskim vrijednostima – «Liberté, Egalité, Fraternité» – sloboda, jednakost, bratstvo. Nema vjeronauke u školi, nikakvog upliva religije. Koncept obrazovanja je učiti djecu kritičkom razmišljanju, stvoriti buduće građane svijeta.
Školegijum: I za kraj, šta je ono na šta ste kao direktorica posebno ponosni?
Drinić: Ono na šta sam ja beskrajno ponosna je što nam se uvijek vraćaju djeca iz svih dijelova svijeta. Ovu ustanovu doživljavaju kao svoju porodicu, kao nekog bliskog i jako je puno stranaca čija su djeca ovdje išla dvije, tri, četiri godine koji su posjetili školu kad god su došli u BiH. Ponosna sam što djeca s osmijehom dolaze u školu, što ih raduje i čini sretnim boravak u našoj školi.
Jedan od najljepših trenutaka u mom poslu je bio kad je učenik šestog razreda jedne druge škole došao kod nas, prvo u posjetu. Rekao je mami: «Znaš, mama, u mojoj su školi svi nešto ljuti, u ovu školu dolaze svi s osmijehom i ja želim da budem ovdje». Pritom nije znao francuski. Učio ga je godinu dana, svaki dan prije škole i sve je stigao. Danas je naš učenik. To je jedan od najvećih uspjeha ove škole. Koliko sam ovdje, već 16-17 godina, i koliko mogu da pratim, naši učenici, te prve generacije, svi su sjajni studenti dobrih fakulteta diljem svijeta. Ja ne mogu reći da je to zasluga samo naše škole, ali mislim da je to jedna simbioza škole, roditelja, djece, da smo im zajedno dali odlične temelje za budućnost.
