Nastavnička pitanja

Zapisi iz učionice

Naopaki čas i kamera na nastavi

Mirza Ahmetović

29.10.2019

Ocjena odavno nije dovoljno snažno motivaciono gorivo za većinu đaka. Stoga treba pronalaziti nove načine i izvore motivacije.

Ilustracija: nuvolanevicata / Shutterstock.com

Čas je pripreme za pismenu vježbu u šestom razredu. Trebalo bi da naučim đake kako da ispričaju neki događaj. Neophodno je da shvate razliku između događaja i doživljaja, između načina pripovijedanja u prvom i trećem licu, te razliku između hronološkog i retrospektivnog pričanja. Na kraju bi svi trebali biti sposobni da, na narednom času, pismeno predoče neki događaj, hronološki ili retrospektivno, u prvom ili trećem licu.

Mnogo je načina da realizujem ovu nastavnu jedinicu, ali najčešće se to svede na uvodni dio u kojem učenice i učenike nastojim zainteresovati za temu kroz neki kviz, igru asocijacija, video, sliku o kojoj razgovaramo ili slično. Zatim dolazi glavni dio časa, kada objašnjavam najznačajnije pojmove, definišemo ih i đaci ih zapisuju u sveske, s tim da ponekad u tom dijelu koristim udžbenik, pa pročitamo primjer ili definicije, a onda razgovaramo o njima. Smatram važnim i da đaci shvate postupak pisanja pismene vježbe koji obuhvata pripremu, odabir teme ili glavnog događaja koji će ispričati, kreiranje plana pričanja, odnosno kompozicije i na kraju samo pisanje sastava. U završnom dijelu časa đaci pokušavaju sami usmeno kreirati neku priču. Tada ukažem na greške u pričanju i još jednom ponovimo najvažnije pojmove. One koji se javljaju za usmeno pripovijedanje nagradim ocjenom, najčešće peticom.

Međutim, danas nisam bio raspoložen za ovakav tok časa. Odlučio sam da se ne pridržavam davno napisane pripreme, već da napravim naopaki čas. Jednostavno, ponekad se desi da određene ideje navru pred sami početak ili u toku časa i nerijetko su takvi časovi izuzetno lijepi i ugodni. Pomislio sam kako bi bilo da učenici sami otkriju pojmove koje danas treba naučiti. Naravno, to bi bilo otkrivanje tople vode – u modernom pristupu nastavi fokus i treba biti na tome da đaci istražuju, a da mi, nastavnice i nastavnici, budemo mentorice, posmatrači koji vode i upravljaju cijelim procesom. No, nerijetko učenice nemaju dovoljno motivacije da same nešto istražuju, pa smatram da je motivacioni faktor ključan u takvom pristupu. Ocjena odavno nije dovoljno snažno motivaciono gorivo za većinu đaka. Stoga treba pronalaziti nove načine i izvore motivacije.

Sjetio sam se kako će dobra motivacija vjerovatno biti snimanje televizijske emisije. Ne govorim ovdje o igri, već o pravom snimanju. Bez ikakve druge najave časa, rekao sam da su mi potrebne dvije vrste stručnjaka: jedno je stručnjak za pričanje događaja ili doživljaja, a drugo je stručnjakinja za postavljanje pitanja. Objasnio sam da će raditi u parovima. Međusobno će se dogovoriti ko će od njih biti jedan, a ko drugi stručnjak. Nakon toga zadatak je da, i jedno i drugo, istraže i saznaju sve što mogu o pričanju događaja. Mogu koristiti udžbenike ili internet; dozvoljeno im je da koriste mobilni telefon kako bi pristupili internetu. Oni koji su stručnjaci za postavljanje pitanja bit će novinari i moraju biti dobro pripremljeni za vođenje emisije, a stručnjak – gost emisije također mora mnogo znati o temi razgovora. Poslije pripreme prelazimo na snimanje emisije.

 

 

Koristim svoj mobitel kako bih snimio pojedine kadrove. Đaci izlaze pred tablu, gdje su postavljene dvije stolice: jedna za voditelja, druga za gošću emisije; na tabli smo napisali naziv emisije koji smo zajednički odabrali; u jednom odjeljenju naziv je bio Autorska djela, a u drugom Razgovor s povodom. Tada se moglo pristupiti snimanju. Da bismo postigli efekat dvije kamere snimali smo prvo pitanje voditelja iz perspektive gošće, a onda njen odgovor iz perspektive voditelja. Nastojao sam da učestvuje što veći broj đaka, tako da su voditelji postavljali dva-tri pitanja. Također sam insistirao da pitanja budu različita, koliko je to moguće, kako bismo obuhvatili sadržaj cijele nastavne jedinice. Svi smo jednostavno uživali, a video sam editovao kod kuće – za šta su mi trebala dobra tri sata – i na kraju smo dobili pravu televizijsku emisiju. Emitovali smo je na narednom času, kad je već trebalo da pišemo pismenu vježbu, ali vrijeme odvojeno za snimanje i gledanje nije bilo protraćeno. Naprotiv, smatram da su đaci izvrsno naučili sve pojmove i definicije, da je priprema za pismenu vježbu bila maksimalno olakšana i za njih i za mene. S druge strane, iako je učešće u emisiji bilo na dobrovoljnoj bazi, svi su željeli da sudjeluju, uključujući i one koji imaju određene poteškoće u učenju i učešću u nastavi. Mislim da je ovaj čas doprinio poboljšanju izražajnih sposobnosti mojih đaka, da su napravili značajan korak ka oslobađanju od barijere zvane trema pred kamerama, a ujedno smo se svi dobro zabavili.

Vjerujem da bi korištenje kamere koju danas svi posjedujemo moglo biti jedan od ključnih motivatora u nastavi. Zašto bježati od toga i zabranjivati snimanje tokom nastave ukoliko će ono doprinijeti kvalitetu časa?

Pitam se koliko je priprema za čas zaista značajna za nastavnike. Čemu napisana priprema služi: da se zadovolji forma ili da se nastavnice i nastavnici mogu podsjećati u toku časa šta trebaju da urade ili kažu? Da li je posebna priprema za učenike s poteškoćama neophodna za svaki čas ili bi se trebalo potencirati uključenje tih đaka u rad ravnopravno sa ostalima?

Razmišljam o ovim pitanjima, a istovremeno moram razmišljati i o narednom času. Kako ga organizovati? Koju pripremu upotrijebiti i da li je uopće upotrijebiti? Da se kockam sa nekim idejama koje će navrijeti pred sami čas? Ovo su, ustvari, najčešće misli koje se vrzmaju po mojoj glavi, a vjerujem i po još mnogo nastavničkih glava, onda kada je vrijeme da se odmara ili kada treba da mislim kako pomoći svom djetetu da uradi zadaću ili s njim pogledati neki film ili se igrati... Možda nastavnička profesija i nije baš tako privlačna i laka kako čujem da pričaju, bez obzira na, kako kažu, više od dvjesto dana odmora u toku kalendarske godine? Uvjeren sam da bi naše misli o nastavi i đacima bile istog intenziteta i kad bi pričali drugačije, ali bi nam, ipak, bilo nekako lakše!

Najnovije

Zapisi iz učionice

Povodom malog istraživanja: kultura čitanja

Mirza Ahmetović

Intervju

Znanje za čovjeka

Nenad Veličković

Pismo učiteljice

Izvini, gospođo reformo

Edina Međić

Jovan Sterija Popović

Nekoliko reči za naše učitelje

Školegijum redakcija

Mali poučni eksperiment sa besplantim alatima sa interneta

Zagađenje bukom izaziva traume

Amna Dervišagić