Broj stanovnika nekog prostora može se mijenjati na dva načina. Prvi je biološki, i on zavisi od nataliteta, mortaliteta i njihove razlike, ili prirodnog priraštaja. Drugi način je mehanički, i on zavisi od useljavanja (imigracije), odseljavanja (emigracije) i njihove razlike koju zovemo migracijski saldo. Oba načina spadaju pod pojam dinamika stanovništva.
Iz osnovnog poznavanja aritmetike lako je zaključiti da broj stanovnika raste s porastom nataliteta i/ili imigracije, a opada ako rastu mortalitet i/ili emigracije. Države kontroliraju demografska stanja i na osnovu promjene brojeva aktiviraju određene populacione mjere jer – broj stanovnika nije samo statistika, nego i broj poreskih obveznika, radne snage, kvantiteta kupovne moći i svih drugih stvari koje određuju jednu pravno-ekonomsku zajednicu koja se zove država. Države, odnosno stanovništvo, u određenoj fazi razvoja stabiliziraju svoje natalitete. Kroz prošlost ljudskog roda natalitet se smanjivao od fiziološkog, koji je iznosio 8%, do današnjih 1 – 1,5%. U demografski zrelim društvima i mortalitet se stabilizira i iznosi oko 1%. Tu se ekonomski razvijene države nađu u problemu biološke dinamike koja se ili nulira ili pređe u negativnu vrijednost. Takva pojava zove se bijela kuga i definira je veći mortalitet od nataliteta. To se u razvijenim društvima objašnjava pojavama planiranja obitelji, jače ekonomske aktivnosti žena. Kako god bilo, ona je činjenica i dominira u razvijenim državama Europe i Angloamerike. Tu se javlja demografski, a sekundarno i ekonomski problem koji treba riješiti.
Jedini način je pozitivna migracija ili otvaranje granica za strance, odnosno ekonomska migracija jer države traže radnike, ali i bioreproduktivnu masu koja će obnavljati natalitet u datim prostorima. Tu se javlja jaka imigracija. Neke države, kao SAD, imaju čak i nagradnu igru koja služi za dobijanje zelene karte (s tim da prije toga vlasti dobro sortiraju potencijalne aplikante i dobitnike). Ovo bi bio priliv mozgova i zamah za jači potencijal razvoja društva. Ne treba posebno poznavati prošlost da se zaključi kako je ta svježa krv bila uzrok ekonomskog rasta nekih prostora – sjetimo se samo gastarbajtera od prije pola stoljeća, jer državama u kojima se dešava brain gain lakše je davati socijalu, porodiljske ili dječije doplatke nego školovati kadar. I lakše i jeftinije.
S druge strane postoji i odliv mozgova ili popularni brain drain. Odlazak školovanog stanovništva višestruki je gubitak. Procjene su da na školovanje budućeg emigranta države regije potroše između 28.000 i 34.000 eura! Školovaniji kadar više košta, ali prosjek je tu.
Procjena je da je iz Bosne i Hercegovine u posljednjih deset godina otišlo oko 500.000 ljudi. Laganom matematikom dobije se brojka gubitka od 15 milijardi eura koje je sustav potrošio za njihovo školovanje. Prave brojke nikada se neće saznati. Ali, zbog čega ljudi uopće odlaze? Osnovni uzroci emigracija su prirodni (vulkan, poplava, trus, cunami, klizište), društveni (politička sigurnost, netrpeljivost) i ekonomski (trbuhom za kruhom). Na prvu bi svi rekli da dominira treći uzrok, ali statistike tako ne govore.
Uvijek će između 30 i 40% odgovoriti da je ekonomija osnovni uzrok odlaska, ali bit će i drugih odgovora. Svakako politika i njene igrarije, ali mi je zanimljiv podatak od čak 9% onih koji idu zbog obrazovanja! Dakle, svaki jedanaesti emigrant ide zbog neadekvatnog obrazovanja. Ovome treba dodati da 37% ljudi misli da obrazovanje ne daje mogućnost zaposlenja u ovom društvu. Tako dobijemo malo širu sliku i vratimo se na osnovu – obrazovanje!
Devet posto od 500.000 ljudi je 45.000 koji su nam, statistički, otišli zbog obrazovanja. Zar je moguće da je bilo lakše njima otići nego nama dovući kvalitetnije obrazovanje!? Obrazovanje ima i svoju ekonomsku logiku, a njegov kvalitet i svoj marketinški segment. Za neke gradove, poput Oksforda, Kembridža, Upsale, Hajdelberga ili Salamanke, ne bismo ni čuli da se ne radi o drevnim i kvalitetnim obrazovnim institucijama. To znači da su njihove škole osnovna reklama tog mjesta. Nema te osobe na svijetu koja nije čula za ove univerzitete.
Zahvaljujući dolasku domaćih, ali i stranih studenata, ove visokoškolske ustanove ostvaruju ogromne prihode. Posebno bi zanimljivo bilo u ovu priču ubaciti univerzitete iz Japana, SAD-a ili, u moderno doba, Kine. Već odavno koristi se pojam obrazovne industrije. U Britaniji postoje tvrtke kojima je osnovni izvor zarade pravljenje školskih kurikuluma. Svakako, svaka od institucija kroz stoljeća je, a i u moderno doba, pratila aktualnosti i modernizaciju. Nisu oni čekali reformu obrazovanja, oni su bili pokretači svih reformi!
Gledano na bazi tuđih iskustava, obrazovanje ne smije sebi dozvoliti da bude posljedica nekih reformi, nego ono treba biti osnova društva u svakom pogledu. Kada to ostvarite na određenom prostoru, dobijete dodatnu vrijednost i zadržite, ako ništa, onih 9% koji emigriraju zbog obrazovanja. Jasno je da brojne države, u regiji valja izdvojiti Sloveniju, s mogućnošću studiranja stranaca nadoknađuju kvantitet stanovništva i radne snage. U sekundarnom smislu – i broja poreskih obveznika.
Domaće školstvo, pa čak i obrazovanje, teži kapitalizaciji i podliježe modernim marketinškim trikovima. Već deset do petnaest godina svjedoci smo toga, ali je kvalitet upitan – i pored široke komercijalizacije, nije uspostavljen standard. A upravo je tu šansa!
Zamislite da se naprimjer od Sarajeva napravi obrazovni centar regije! Stvarni centar visokog kvaliteta obrazovanja koji bi privlačio obrazovne turiste na duže vrijeme i omogućio drugačiji smjer obrazovnih migracija! Iako djeluje kao da ovo piše Tomas Mur, ja upravo u takvoj aktivnosti vidim potencijal i mogućnost grada koji je izgubio proizvodnju (daleko su osamdesete) i grada koji je shvatio da turizam ne može biti osnovna privredna grana.
Za ove stvari trebaju ideje, komparacije kurikuluma, praćenje obrazovanja i ekonomije svijeta i vječna reforma forme na koju se kod nas gleda kao na nešto što se provede i stane! I uvijek kasnimo. Nema svrhe sada pričati o nastanku točka, jer je on davno izmišljen, ali na osnovu spoznaje o točku može se nešto drugo praviti!
Obrazovanje je ključ svega. Ali, ako imate sustav u kojem je djeci dosadno, u kojem su roditelji nezadovoljni, u kojem je ocjena uzrok i posljedica škole i u kojem radnici u školama pričaju i žive od plate do plate, onda je to samo izdavanje papira, a to nije obrazovanje! Ako ovako nastavimo, onih 9% će preći u 19%, pa 29%, pa...
