Na današnji dan prije osam godina Školegijum je objavio tekst Namira Ibrahimovića, Moj nemjerljiv doprinos obrazovanju.
"Rođeni smo iste godine – 1979." piše Ibrahimović. "on u januaru, ja u decembru. Srednju školu smo završili 1998. Studirali smo u Sarajevu – on je 2005. diplomirao na Fakultetu političkih nauka, ja na Filozofskom fakultetu 2004. godine. Iste godine počinjem raditi u osnovnoj školi, on radi već od 2001. godine; studira i radi. Ja primam kredit Vlade Zeničko-dobojskog kantona (150 KM mjesečno), on prima plaću i paušal u Parlamentu BiH – 2.100 KM mjesečno. I naredne četiri godine – do 2006. radi u Parlamentu, ovaj put Federacije BiH, plaća mu je nešto manja – 1.750 KM. No, 2006. kada je opet izabran kao zastupnik u istom parlamentu, mjesečna primanja značajno rastu – 3.229 KM, a u međuvremenu se ženi i supruga zarađuje plaću u školi – tada 843 KM. Toliko iznosi i moja plaća te godine. Moja supruga zarađuje manje jer nema punu normu časova u školi 2006. godine. Već 2010. plaća u školi je veća – i njegova supruga, moja supruga i ja zarađujemo mjesečno po 980 KM. On zarađuje 3.371 KM i u međuvremenu je postao ministar u Vladi Federacije BiH. On je Damir Mašić, visoki funkcioner SDP-a, ja sam anonimni nastavnik u osnovnoj školi."
Svake dvije godine, evo već više od dvije decenije, Dan učitelja se skoro pa poklopi sa danom izbora.
U odlomku pomenuti Damir Mašić bio je federalni ministar obrazovanja. S njim na tom mjestu imala je tzv. ljevica tada i priliku i odgovornost da preispita i koriguje udžbeničku politiku i suprotstavi se korupciji u toj oblasti. Umjesto toga, kumovala je seriji već tada zastarjelih, a u nekim predmetima (maternji jezik i književnost) i sramotno loših udžbenika koji se koriste i danas.
Te je udžbenike, za iznos od 4 miliona maraka, štaviše, kupila nedavno vlada sarajevske trojke, s Edinom Fortom na čelu, i čak se tom kupovinom, kojom je možda inkasirala na izborima jednu ili dvije hoklice u kantonalnoj skupštini, javno ponosila u predizbornoj kampanji.
Poenta je, što se obrazovanja i politike tiče, da se (tzv!) ljevica i desnica drže skupa, kao ruke fudbalera u živom zidu. Svejedno je ko na glavnoj hoklici sjedi, Elmedin Marjanović ili Elvira Mašić, Željko Kešo ili Bakir Lagumdžija, odnos politike prema obrazovanju uvijek je nemjerljiv. Od učitelja se očekuje da svoju platu primi kao mito (za rad bi morao biti plaćen mnogo više) obavezujući se tako na šutnju o stvarnosti za koju navodno učenike treba da pripremi i osposobi. Ta je stvarnost, međutim, uvijek mjerljivo obećavajuća za političare. Ulazak u stranku i politička karijera, za koju je snalažljivost važnija od znanja, a moralna savitljivost poželjnija od čvrstine, osigurava podmlatku mjesto za širokom trpezom na kojoj hranjenici čereče i komadaju kredite, tendere, šume, rijeke, placeve, sve što inače bezinteresno vole nazivajući to domovinom.
Djetetu koje ne želi jesti za takvim stolom ne ostaje velik izbor. Otići zauvijek negdje gdje se rad, čast, poštenje i odgovornost više cijene, ili se zadovoljiti mrvicama i vjerovati da se izborima može nešto promijeniti. Ako škola, međutim, služi tome da se ništa ne promijeni, pa se zato ni ona sama ne mijenja, nadati se promjeni na izborima, a ne tražiti promjenu u obrazovanju najveći je uspjeh aktuelnog obrazovanja, osim što je svaki put vaspitni šamar tzv. opoziciji. Zatrpavati mjesec dana ulice i poštanske sandučiće smećem, a vjerovati pri tom da smeće s ljudskim licem predstavlja neku budućnost, ima i smisla i učinka tamo gdje se škola ne bavi stvarnošću satkanom od gluposti, krađe, otimanja i laganja nego obećanjem sreće u svijetu poslije stvarnosti. Obrazovanje je, metaforično rečeno, investicija u nastavak rada na tunelu Hranjen, ne da bi se ugledalo svjetlo na kraju rupe, nego da bi se utažila nezasita glad vječitih pobjednika.
