Započinjući eksperiment Sedam dana bez ekrana s petogodišnjom kćerkom i trinaestogodišnjim sinom, jasno sam postavila pravila: sedam dana bez bilo čega što ima ekran, a to su, u našem domaćinstvu, sljedeći gadgeti: televizija s kablovskom, Playstation, tablet, e-book reader, dva laptopa i dva smartphonea. Prosto i jasno: nikakve mreže, nikakvi ekrani. Od komunikacije sa svijetom tek ona glasovna, gotovo analogna, jer telefon smo smjeli koristiti samo u tu pomalo već zaboravljenu svrhu, a u njegov se ekran moglo pogledati tek da se klikne na zelenu slušalicu i uputi ili preuzme poziv.
Do posljednjeg dana imali smo dvojbe oko slušanja muzike, no, pritiscima tinejdžera da smartphone koriste u tu svrhu, na koncu sam odlučila ne popustiti. Slušanje muzike možda ne znači stalno gledanje u ekran, već uključuje i aktivira druga čula, ali ipak vrlo lako može iz posvećenog slušanja iskliznuti u unezvijereno surfanje. Način na koji slušamo muziku danas, umnogome se razlikuje od ciljanog i usmjerenog slušanja muzike u preddigitalnom vremenu. Digitalni slušatelj pjesmu nekad odsluša do pola, rado gleda i spot koji je prati, automatski skrola na listu sličnih i generički nuđenih pjesama sa strane, put ga začas navede i na clipove druge vrste...
No, kako sedam dana ipak ne možemo provesti u grobnoj tišini, dogovorili smo se da smijemo koristiti tek streaming omiljene radio stanice koji se reproducira sa nekog starog smartphonea prikopčanog za dock sa zvučnicima u kuhinji.
Cilj je bio skroman: vidjeti koliko je i u čemu je drugačiji život bez ekrana od onog svakodnevnog i u kolikoj mjeri utiče na živote nas troje, kao tri u mnogo čemu različite grupe korisnika i korisnica tehnologije. U toku izvođenja proširio se i za zahtjev urednika Školegijuma da rezultate povežem s kontekstom škole.
Pravila smo, dakle, postavili, gadgete odložili i obavljali posljednja javljanja porodici i prijateljima. Napisali smo pozdravne statuse na mrežama te, poslije ručka u petak, odlučili krenuti.
Ali znaš da je nemoguće – komentirala je kćerka, gurajući tablet u ladicu – Vidjet ćeš već ujutro kad budemo pile kaficu koliko je nemoguće!
S nestrpljenjem sam čekala jutro da vidim hoće li se strašno predskazanje petogodišnjakinje ostvariti, a ono je počelo kao i svako drugo: nervozno spremanje starijeg djeteta za školu, histerično traženje zagubljene sveske ili knjige, bučni odlazak uz lupu svim postojećim vratima u stanu... Iz uobičajene jutarnje rutine izostalo je tek moje požurivanje da ostavi telefon i krene sa oblačenjem, što i dalje nije rezultiralo da se spremi brže i efektnije i da barem jednom nakon njegovog izlaska nemamo osjećaj da nas je poharao omanji tajfun.
Nakon sinovog odlaska u školu, stvari bi se, svakog, pa i tog jutra, smirivale.
Budući da radim od kuće, a mlađe dijete ne pohađa vrtić, prije nego stan pretvorimo u našu kancelariju, igraonicu i učionicu, napravile bismo kafu i neskvik, šoljice s toplim napicima, mimo svih pravila, unijele u krevet i u njemu, nakon kuckanja i zdravice, pola sata do sat, u tišini pile svaka svoju „kafu“ i gledale svaka u svoj gadget.
Ja bih u svom pročitala poneki tekst, ukoliko je neki od portala koje pratim nešto objavio, te razmijenila nekoliko misli s mamom i prijateljicama. Ona bi na tabletu gledala crtane filmove ili dječije emisije. Moje jutarnje drugarice zvale su se Lejla, Hana, Marina, a njene Marta (pas koji govori) i Danica, junakinja kratkih crtića koje gleda na aplikaciji HRTi i mada ih gotovo sve zna napamet, rijetko počinje dan bez njih.
Sve do tog dana, prvog dana našeg eksperimenta, kad se budi sa sviješću da je ovo jutro koje će početi bez svojih virtualnih drugarica.
Tužnog izraza lica pita me: Je l danas sedam dana bez ekrana? Odgovaram potvrdno, a ona pita šta ćemo onda danas uz „kafu“. Pitam je šta bi ona. Radila bih zadatke, kaže veselo. Kako prvog, tako i svakog narednog dana eksperimenta, uz kafu smo radile zadačiće iz velike knjige za predškolce, igrale se bojama i brojevima, slovima i riječima, i ne znamo da li smo mi Marti i Danici naročito nedostajale, ali one nama nisu.
To ne znači da smo ih, udžbenicima zahvaljujući, zauvijek blokirale ili izbrisale iz liste prijateljica. Nismo. Danica nas je učila pripovijedanju, način na koji ona priča priče o neobičnim prijateljstvima poticao nas je da i mi pred spavanje namaštavamo slične. Činila je to i Tamara, djevojčica iz omiljene knjige, ali i Danica, i njih dvije, bez obzira što je jedna nacrtana na ekranu, a druga na papiru, nisu se mnogo razlikovale.
Marta, pas koji pojede supu sa slovima pa iznenada progovori, svakodnevno nas je nasmijavala svojim promišljanjem jezika. Mada je stekla mogućnost ljudskog govora, ona vrlo često ne zna značenja pojedinih riječi, neka prenesena značenja tumači doslovno, miješa sinonime i igra se jezikom na način prijemčiv petogodišnjakinji.
Junakinje s ekrana nisu nas, priznajemo evo već prvog dana akcije svim dušebrižnicima, naučile ništa manje od sjajnog udžbenika za predškolce kojim smo se zabavljale uz kafu, lako i bezbolno prodrmavši rutinu.
No, da bi pokazale sav svoj didaktički potencijal, i Danica i Marta morale su proći i roditeljsku kontrolu, ali i onu produkcijsku u kompliciranom svijetu industrije zabave, za razliku od vlogova koje prati starije dijete, a iza kojih stoje dječaci, tek koju godinu stariji od njega, šaljući u eter često i rodno, i klasno, i svekoliko problematične poruke.
Kako će eksperiment odmicati, pokazat će se da je najmlađa njegova učesnica, zapravo, najlakše odolijevala izazovima, sama se postavila kao korektiv bratu i meni, prekoravajući nas
kada bi nas uhvatila u varanju.
O, da, varali smo, a saznat ćete, možda već sutra, i kada, kako (i koga)...
Sutra čitajte: O generaciji koja se locira i smartphoneu kao protezi za stvarnu samoću.
