Jedan od očeva moderne ekonomije i ekonomskog liberalizma, filozof i politički ekonomista, Škotlanđanin Adam Smith, u svom kapitalnom djelu Bogatstvo naroda iz 1776. godine predstavio je teoriju ekonomskog liberalizma koju bazira na takozvanom laissez-faire konceptu. On se zasniva na tome da, ukoliko se dozvoli ponuđačima i kupcima na tržištu da se dogovore oko kupoprodajnih uslova, stvoriće se situacija u kojoj će potrebe obje strane biti zadovoljene. Dogovoriće se i oko cijene i oko kvaliteta robe. Ali, ukoliko se država uključi u taj dogovor, može samo narušiti postignuti tržišni ekvilibrijum i zbog toga se smatra da je državna intervencija apsolutno nepotrebna jer može samo poremetiti procese na tržištu.
Međutim, ovo je iskrivljeno shvatanje ekonomskog liberalizma. Ipak je Smith napisao cijelu knjigu te davne 1776. godine, a ne članak u Q časopisu koji tada nije postojao. Ali, evo, po njegovoj teoriji veći dio svijeta živi ravno 245 godina. U toj svojoj knjizi Smith smatra da država ne treba intervenirati direktno u dogovoru između ponuđača i kupca, ali da itekako treba pružiti formalan okvir sastavljen od zakona i institucija koje će nadgledati implementaciju tih zakona. Cilj takvog institucionalnog i zakonskog okvira je ipak pomno praćenje i usmjeravanje dogovora ovo dvoje sa tržišta, da ne bi zaključili dogovor kojim bi ugrozili širi društveni, odnosno javni interes. To je posebno važno s aspekta akumulacije kapitala na strani ponuđača, jer ako bude previše uspješan u svojim dogovorima s kupcima, i na taj način akumulira ogroman kapital, ponuđač će postati sve jači i jači, te će početi diktirati uslove na tržištu, čime će ugroziti kupca, a to će opet poremetiti tržišni ekvilibrijum koji je jedna od intencija ekonomskog liberalizma. No, gore od toga je što će svojom finansijskom snagom ugroziti i javna dobra, odnosno ona koja su od šireg društvenog interesa, kao što je naprimjer obrazovanje. Smith se i time bavio i naveo je u svojoj knjizi kako se pravila ekonomskog liberalizma ipak ne mogu identično primijeniti u svim oblastima društva, posebno ne u oblasti javnih dobara. Također je naveo i važan uslov za funkcionalan ekonomski liberalizam, a to je pravda (čitaj – pravni sistem).
Ekonomska liberalizacija visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini
Vlastodršci u Bosni i Hercegovini su prije 15-ak godina omogućili ekonomsku liberalizaciju obrazovanja. Ovo je učinjeno od predškolskog do visokog obrazovanja, ali ćemo u nastavku teksta samo o visokom obrazovanju.
Kao ključni argument za liberalizaciju visokog obrazovanja korištena je teza da će se na taj način omogućiti konkurencija koja će, opet po tržišnoj logici, dovesti do povećanja kvaliteta obrazovanja jer će sve više studenata koristiti usluge kvalitetnijih visokoškolskih ustanova, dok će zaobilaziti one institucije koje nude nekvalitetne programe, što bi na koncu trebalo dovesti do njihovog nestanka. Na taj način bi se, tvrdili su zagovornici liberalizacije, izvršila prirodna selekcija – ostali bi najkvalitetniji. No, evo, nakon 15-ak godina ekonomske liberalizacije visokog obrazovanja, da li smo dobili kvalitetnije visoko obrazovanje? Da li je studentima pruženo bolje obrazovanje nakon što su širom otvorena vrata privatnom kapitalu u visokom obrazovanju? I, ultimativno, ali jednostavno pitanje – da li je bh. društvo imalo koristi ili štete od privatnih visokoškolskih ustanova?
Zašto funkcioniše u Americi, a ne može kod nas?
Sjedinjene Američke Države imaju dugu tradiciju privatnih visokoškolskih ustanova. Više je razloga zbog kojih su uspješne, a među ključnim su dva koja je Adam Smith spomenuo – državna kontrola i pravni sistem. Bez obzira na to što je prepušteno da se na tržištu nađu i pogode ponuđači obrazovnih usluga (univerziteti) i korisnici (studenti), ipak ozbiljne državne institucije kontrolišu rad univerziteta. Ozbiljno se provode procesi akreditacije, odnosno izdaju odobrenja rada za univerzitete. Drugi značajan razlog uspješnog rada privatnih univerziteta u SAD-u je postojanje snažnog pravnog sistema koji ne toleriše korupciju.
Istovremeno, u Bosni i Hercegovini formalno postoje ministarstva, agencije, savjeti i drugi koji bi trebali regulisati visoko obrazovanje, ali njihova efikasnost je vrlo slaba jer su u principu nemoćni pred naletom privatnog (često i sumnjivo stečenog) kapitala i beskrupuloznih interesa koje sa sobom nosi. To nas dovodi do drugog ključnog problema, a to je sistemska korupcija koja izjeda i visoko obrazovanje. Privatni kapital izlobirao je zakonska rješenja koja omogućavaju liberalizaciju visokog obrazovanja znajući da je sistem slab da kontroliše djelovanje tog privatnog kapitala. Zato danas u Bosni i Hercegovini imamo javne univerzitete koji kontinuirano slabe pred naletom privatnih univerziteta sumnjivih vlasnika i finansijera. Nažalost, javni univerziteti i među vlastodršcima imaju neprijatelje koji rade protivno interesima javnih univerziteta (a time i svih nas pojedinačno i skupno).
U društvu koje ne cijeni istinsko obrazovanje imamo hiperprodukciju univerziteta. Na prvu ova tvrdnja nema smisla – kako je moguće tvrditi da ne cijenimo obrazovanje, a nikad nismo imali više obrazovnih institucija. Pa, odgovor je zapravo vrlo logičan. Svrha postojanja tih privatnih univerziteta i nije obrazovanje, već diplome. Papir koji zadovoljava lične komplekse, ali i otvara zlatna vrata ispunjavanja formalnih uslova prilikom zapošljavanja u javnom sektoru. U onom istom javnom sektoru koji onda polako, ali sigurno, sve više otvara vrata privatnom kapitalu u visokom obrazovanju. Perpetuum mobile.
Na kraju, kada se pozivamo na Smitha (svjesni toga ili ne) i na njegovu tezu da ekonomska liberalizacija vodi ka većem kvalitetu, moramo uzeti u obzir i uslove koje je on naveo, a to su jake institucije i jak pravni sistem, koji upravo trebaju spriječiti i liječiti moguće anomalije izazvane dogovorom ponuđača i korisnika. Budući da ta dva uslova u Bosni i Hercegovini nisu ispunjena, jasno je da ni bazna ideja ekonomske liberalizacije o podizanju kvaliteta neće biti ostvarena. I za to nam ne treba ni Adam Smith, ni ova prilagođena interpretacija njegove teorije – to već duže vrijeme vidimo na terenu.
Stoga je jako važno definisati zakonski okvir u visokom obrazovanju koji će ojačati postojeći institucionalni kapacitet koji ga reguliše, vodeći strogo računa o javnom interesu i ne donositi rješenja kojima bi se u budućnosti otvorile prilike za sumnjive odluke o visokom obrazovanju. Nema dvojbe da nam je potrebno unapređenje kvaliteta visokog obrazovanja i na javnim univerzitetima. Ali odabran je pogrešan put. Ekonomska liberalizacija obrazovanja u našim okolnostima vodi isključivo ka neuređenoj komercijalizaciji, koja za cilj ima profit, a ne kvalitet obrazovanja.
